taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 31. Oktober 2011

Čuvarica moga vremena...







"Ljubav je energija" začuh svoju davnu misao " ljubav je lijek, ljubav je život." tutnji u mojoj glavi. Prisjećam se vremena kada je moja duša tugovala s njim, kada sam pokušavala razumjeti što je sudbina, odakle ona izranja, tko ju usmjerava. Pisala sam tekstove kojima sam sama sebi objašnjavala osjećanja tuge, straha, boli, sreće, ljubavi. Do trenutka izricanja dijagnoze sam voljela iskru vječnosti koja se prelamala u Kohinoru svjesnosti, rapsodiju boja koju slušah srcem, simfoniju mirisa koju osjećah dušom, mjesečevu sonatu koju su cvrkutale rajske ptice u krošnji spoznaje, ljepotu postojanja u dubini pogleda očiju boje sna. A onda odjednom sam bila izgubljena u ljepoti univerzuma, čulnost i čujnost su nestajale u vrtloženju nepoznatih osjećanja.
U traganju za izgubljenim spokojem napisah:

Ovih dana je njegovo mjesto za stolom prazno, njegova fotelja odiše mirisom njegova parfema, ali je prazna, u krevetu naslućujem obrise njegova tijela i dodirujem jastuk da vidim njegovo uvijek nasmiješeno lice. Što je uistinu ljubav i gdje ona nastaje?
Osluškujem tišinu ove besane i samotne noći i pitam se kako ona nastaje u meni, kako nastaje u njemu, koji su putevi istinskog sjedinjenja. Prisjetih se jednog davnog sna u kojem sam na obroncima vremena pokušavala pronaći izvor te čudesne energije. Zatvorih oči i nađoh se ponovo u trenutku u kojem se iznenada nešto, do tada nepoznato, ugnjezdilo u meni, a ja tome nećemu nisam znala dati ime.

"Giordano Bruno je razmišljajući o beskraju, univerzumu i još neotkrivenim svjetovima osjećao nastajanje tog osjećaja u sebi i nazvao ga poetično imenom boginje lova." pomislih i krenuh ove noći još jednom na putovanje u još neodkrivene djelove svijesti.
Tu iza zrcala svakodnevice se krije izvor na kojem moram udahnuti snagu da izdržim, da ustrajem, da budem obrana njegovim strahovima, lijek njegovim bolovima, energija njegovom umornom srcu.

"Pojave objektivne redukcije u mozgu se mogu povezati s neuralnim procesima koji mogu trajati od nekoliko desetina do nekoliko stotina milisekundi. Za objektivne redukcije u trajanju od 25 milisekundi, odgovarajuća energija iznosi otprilike 3 nanograma superponirane moždane mase." pročitah davno ovu nerazumljivu rečenicu u knjizi o istraživanju mozga.

Nanograma čega?
Koje biološke strukture mogu funkcionirati i kao klasična i kao kvantna računala, izbjegavati dekoherenciju iz okoline, a uz to biti povezane s aktivnostima na razini neurona?
Gomilaju se pitanja u mojoj glavi. Razmislih o papučici, jednostaničnom organizmu koji graciozno pliva, izbjegava grabežljivce, uči pobjeći iz kapilarnih cijevi, te traži hranu i partnere. Promatrajući inteligentno ponašanje u jednostaničnih stvorova, Sherrington, engleski neurofiziolog, je 1951. godine rekao:
“Živcima nema ni traga. Ali za djelovanje mogao bi im poslužiti i stanični kostur, citoskelet."
I na koncu je dokazano da zbog nedostatka živaca, neurona i sinapsi, papučica za komunikaciju s drugim organizima i organizaciju svoga rabi svoj stanični skelet.
Misao davnog znanstvenika me potiče na razmišljanje. Logični kandidati za objašnjenje tog procesa su mikrocjevćice koje, svojom građom i djelovanjem, čine citoskelet, takozvani "živčani sustav" svake moje moždane čelije.
Nanobiolozi pokušavaju u tom svijetu pronaći dokaze za istinitost te hipoteze. Ulazeći sve dublje u nanosvijet, promatrajući i brojeći formacije u tom čudesnom svijetu, znanstvenici su odkrili spiralne oblike posložene po zakonu Fibonaccijevih brojeva u samim strukturama mikrocjevćica iz kojih izrasta stanični skelet. Tu su se susreli i sa zakonom zlatnog reza i spiralnom dinamikom koju susrećemo svuda u prirodi. Slijedim svijesno zlaćanu spiralu moje misli do njene zadnje točke i ulazim u nanosvijet samospoznaje, tražim oči božje iz kojih možda izranja istina. Danas je zadnji dan listopada, mjeseca u kojem sam rođena, mjeseca u kojem je boginja lova, čuvarica Lunina Hrama postala čuvarica moga vremena. 




Jedna od mnogih legendi iz vremena inkvizicije i naučenog neznanja kaže da je Diana, rimska boginja lova bila vidovnjakinja, da je posjedovala snagu šamana vremena, da je iz kristalne kugle znala čitati sudbinu, da je na svojim dlanovima nosila strune kozmičke energije i da je zbog toga proglašena vješticom i spaljena na plamenim jezicima iznjedrenim iz strahova tadašnjega svijeta. Pred noć vještica u trenucima sjete i zagrljaju drevnih snoviđenja u ovom tromom nedeljnom poslijepodnevu pišem stih mom nicku, čuvarici nebeskih lovišta, svjesnoj spoznaji Giordana Bruna mojoj svijesnosti, mom avataru, mojoj  Artemidi.
Odlazi moj listopad i odnosi požutjelo lišće u svojoj lepršavoj kosi. Promatram treptaje sunčanih zraka i pričinja mi se da grade kristalni labirint dolazećoj noći. Na obroncima svijesti osjećam drhtaje, u univerzumu uma se rađa čudesna misao. U pahuljastom tkivu se ugnjezdila jedna nerješiva tajna satkana od pitanja sto, vatrenim slovima je nevidljiv netko zagonetku napisao, pitajući dušu može li pogoditi tko je to. U davnim legendama se skriva, u zadnjoj noći tvog mjeseca se zbiva, iz nepoznatog svijeta odjevena u svilenkaste halje u ovo ovdje i sada dolazi, u svitanju studenog mjeseca opet ka mjesečevom hramu odlazi. Osluškujem šaptavu svjetlost odlazećeg sunca, čujem pjesmu dolazeće lune, vidim osmijehe neba i ples zlaćanog vretena među zvijezdama, ćutim kako tanane niti vjekovnog sna traže upravo mene. Čuvarica mjesečeva hrama na nebeskom vrancu jezdi, skida odoru boginje bez srama, bisere krade večernjoj zvijezdi, razigrane mjehuriće iznjedrene iz zagrljaja zlaćanog praha i nebeske pjene i tako oku nevidljiva, srcu spoznatljiva slijedi mjesečeve mijene. Snagom svoga božanskog bića me uvodi u snove, zaustavlja tijek ovozemaljske svijesti, zagrljajem mistike, mudrosti i znanja iskri spoznaje nove i ja postajem znatiželjni putnik na, do ovog trena, mojoj duši nepoznatoj cesti. Uranjam u Artemidinu božansku snagu, duša se boginjinim bićem zlati, staje svjesna na Kairosovu vagu očekujući da joj se djetinje vjerovanje vrati. Boginja me odnosi u hram snova, u carstvo tajanstvene lune, u snagu mjesečevih mijena, u istinu ispisanu na drevnoj smaragdnoj ploči, ali uvijek u iskustva nova smirujući mog uzdrhtalog srca, mog znatiželjnog uma strune.








Listopad odlazi...





Listopad odkucava na nekom
dalekom crkvenom tornju oproštaj
olovno nebo sakriva ljepotu i
azurne uspomene ljeta
a vjetar skuplja snove
i sve prošle godine
u kalež ljubavi
da preživi nadolazeće magle
i noć vještica
i dan mrtvih.

Stavih srce na proplanak
tamo gdje jesen obara
zadnje znakove ljeta.
Izdrži srce
ostani vjerno sebi i korijenju
i rasti
izrasti iznad horizonta prolaznosti.
Tamo gore je sunce
tamo gore je beskraj i san.........

Začuh bubnjeve života, to moje poludjelo srce kliče!

Volim slušati tvoje korake
kao uzbuđenje, kao odkucaje srca
a jesen je prosula tepih
da ne čujem tvoje odlaske,
da ne osjetim tvoju bol,
da ne vidim kako na obali rijeke vremena
u bojama ugaslog sunca
rastu strahovi umjesto sreće.

Lastavica koja nas je u ljetnim jutrima pozdravljala je odltejela na jug. Lišće u vrtu umire samo, a ja budim tišinu koja se dugo odmarala nad željama i vičem, vičem vjetru koji skuplja snove u kalež ljubavi da ih sakrije od nadolazeće zime.

Zvijezde nad njegovim čelom ne mogu umrijeti
jer ljepotom neba okrunjena u njegovom zagrljaju
moja ljubav jutrom oblaći sunčanu haljinu i
bdije među zvjezdama do noći
kada se srebrena i lijepa
kupa u njegovim očima.

Listopad je odkucao na nekom dalekom crkvenom tornju zaborav, ali misli su zaustavljene jednim snom, jedinim snom.
Sutra će biti bolje, sutra mora biti bolje, osjećam toplinu željene istine dok sunce silazi s neba.
Prostor postaje zlatan, a ono jučer zatvoreno u strahove umire crvenilom budućih dana.
Život nam je jutros ponudio pomirenje, vratio porušeni most vjerovanja.
Osluškujem zadnje odkucaje mjeseca u kojem priroda tone u san.
Nebo nam se smiješi i prosipa trag sreće, jedini put kojim možemo krenuti da nas ne progutaju strahovi.
Listopad, ispraćen zvonima, odlazi u zaborav, a mi otvoramo vrata beskraju i osjećamo miris tek prozvalih majskih ruža.
Noćas se na mojim dlanovima rađala neka nova istina, ista ona koja je bila čuvarica njegova mirnog sna.

Ljubav u srcu opijena mirisom vječnog proljeća
ljubav u mislima jedina istina,
ljubav u osjećajima znak sreće,
nevidljiv, nedodirljiv i nečujan,
ali nesalomljiv i odporan
na sve buduće jeseni.





Sonntag, 30. Oktober 2011

Jesen stiže dunjo moja...





"Do sutra ljubavi , da, do sutra" rekla je tiho, spuštajući telefosku slušalicu. Gledala je ka istoku gdje se obojen ljubičastom bojom njenih snova nazirao novi dan. Ona ispruži ruke ka nebu i koraknu u novi san.
Prisjeti se pisma koje mu je napisala.
"Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom. U zemlji runolista će uskoro biti jesen. Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali voljeti. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.
samo Ona koja te voli "
Dolazak ljubavi u njenu svakodnevicu, trenutak istinske spoznaje života, je bio u jesen. Kairos, sretan trenutak buđenja, pojava sunca u sivilu željezničke stanice, svjetlosni zagrljaj sreće je brisao tragove njegovog kašnjenja.
Visok i taman On s torbom punom snova na ramenu i osmjehom na licu zaustavi vrijeme, osmisli trenutak u kojem zasja sjećanje, čudesna uspomena na dane prvih susreta.
"Odakle dolazi voda?" upita Ona
"Iz zemlje" odgovori On
Njegova poezija i njeno sanjarenje o životu se u tom času sjediniše u himnu ljubavi. Kao da je sišao s neba u trenutku dozrijevanja grožđa, njegov dolazak pojača u njoj, već nagomilan, osjećaj uzbuđenosti. Zagrljaj i poljubac, krštenje ljubavi, otvoriše vrata vječnosti. Bog svijetlosti se nasmiješio i svjetlosni zagrljaj koji traje već tisućama godina, je postao sreća susreta i istina života na peronu velegrada, sjedinjenje svih prošlih trenutaka u taj jedan jedini. Njenim žilama je potekao šampanjac, a grad je mirisao na mlado vino i kestenje. Oko njih je tekao običan život, pun žurbe subotnjeg jutra.  Dvanaest otkucaja s crkvenog tornja prepolovi dan. Neki nasmiješeni mladić s velikim buketom ulazi u jednu od kuća u aleji pored rijeke. Ona se prisjeti buketa koji je dobila za svoj osamnaesti rođendan, osamnaest crvenih ruža, sve zvjezde neba, snovi u celofanu, znakovi mladosti i sreće. Zagrljaj iza vrata će ubrzati okretaje zemlje pojačati sjaj sunca, ali i ukrasti mladost, ograničiti slobodu, smanjiti prostor, ukrasti vrijeme. Da li će ova mladost znati od navika učiniti ljubav ili će boreći se protiv njih, kao što je i ona jednog davnoga proljeća, krenuti u pustolovinu novih spoznaja, očekujući renesansu sna?
Sjetila se Petrarkinih stihova i osjeti umiranje prošlosti da bi ljubav u njima mogla živjeti.  Vječna svjetlost s neba je sjedinjavala  suprotnosti u sintropiju istinskog postojanja. Elementarna snaga njihovih energetskih polja, to univerzalno ljepilo života i sna, postade jedna vrsta kompromisa stvarnog života u dvoje. Vesela znanost o istini početka raširi ruke i zagrli ih u zajednicu onog velikog "da " izgovorenog u hramu ljubavi.
Sjedinjena dva božanstva u stvarnost trenutka, u jednom suncu i cilju koji je isprepleten različitim životima postaje vrhunac spoznaje. Tišina i širina hrama, sidrište života, mjesto na kojem će misao misli postati podrška, je prekrasna arhitektura za emocionalnost znanja o zajedništvu želja. Tada misli misle nove misli i sidrište ideala raste i prerasta u pučinu, nepregledno more novih doživljaja, beskrajno nebo treperećih želja. Iluzija, nastala iz njenih lutanja snovima, tamo negdje iza očiju u kaosu želja i urednosti misli,  postala zajednički tijek jedne nove, njihove zajedničke iluzije stvarnosti. Zamišljajući je kao beskraj Božjeg sna, doživjeli su i eksploziju boja, sve njihove nijanse i jakost svjetlosti prosute nebom u istinskom postojanju. Nova dimenzija ujedinjenja izašla iz hrama ljubavi se pred njima širila kao što se univerzum širi. Opustjele ulice su najavljivale smiraj dana, ono prelazno vrijeme između obaveza i ljepote. Jesensko veče puno podnevnog sunca, biverzum iza vrata svijeta iz kojeg su, držeći se za ruke, tiho izašli, postade njihov putokaz ka životu. Boje vječnog svijetla su se počele mijenjati valovima njihovih misli, budeći uzbuđenja jesenskim opijajućim mirisima. Dionizijska himna se širila rapsodijom boja slaveći krštenje jednoj velikoj ljubavi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/




 
a ispis

Samstag, 29. Oktober 2011

Pobjeda ljubavi...






Luna, slična starinskom zlatniku, je češljala svoju zlaćanu kosu češljem s kojeg je pljuštala kiša krijesnica i osvijetljavala Elizejska polja sretnog trenutka. Sjedila sam u sjeni nebnice i promatrala tu čaroliju noći. Iz mjesečeve zrake i kapljice rose je izronio leptir i sletio na moj dlan. Sretna osjetih lahorasti treptaj svilenih krila koja postadoše ruke koje me zagrliše i odnosoše u san. Ulazim u opatiju koja se krije među mjesečevim zrakama. Sa zvonika bruje kasne noćne ure. Sklad zvukova me zatravio u žudnjama. Slutim nježnost privida koji izranja iz svilenkastog tkiva snenosti i obznanjuje uzašašće ljubavi. Drhtava ona slijeva kristalne kapi tijelom i odjeva nas odorama strasti. Ležimo na doksatu iluzije i promatramo zvjezdano nebo i osluškujemo zov uspavanog jezera. Val se oglašava pjesmom vilenjaka. Poziva nas u trokut vatre, zemlje i zraka, u okrilje pjene koja svojim rukama miluje vlati trave pod našim tijelima. Noć je trajala ljepotom ljubičastog satena koji je povezivao suton i svitanje. Ta prelijepa opatija, svetište utkano u privid sna, nas je branila od urlika utvara koje su se skrivale pod kuplom i zazivale oluju. Čuli smo krik prestrašene ptice. Odlepršala je protjerana lelekom ropkinje. Mrklinom noći je odjeknuo vapaj siluete zla. To nesretnica oplakuje svoju izgubljenu dušu, začuh šapat istine. Osjetih strah. Luna se na tren skrila iz oblaka, a vjetar je jadovno jecao slično ždralu koji pod pljuskom zla bdije nad ljubavi.  Puknula je žica nebeske lutnje, uzdrhtale su ranjene strune jednog vjerovanja, ruka nevidljivog čarobnjaka je okrenula list brevijara estetike koji je ležao pored moga uzglavlja. Budnost se uvlačila u svijest i ja oćutih kako  gatarske spodobe nestaju u bezdanu vremena. Otvorih oči i vidjeh tvoj osmijeh na svilenom jastuku pored mene.  Luna je polako tonula ka obzorju budnosti dok se oknom moje duše slijevala milina rapsodije svitanja. Čuvarica njena hrama se nasmiješila i objavila pobjedu ljubavi. Danica je oglasila srcozorje u našoj dubravi.
   




 

Knjiga od snova...

Otvaram Borgesovu knjigu od snova, lutam ispisanim stranicama i osjećam da se nalazim na obroncima jednog novog praskozorja svijesti. Metafore i pjesme postaju siluete u tkivu sna, kristalni bljesak u zagrljaju duše i materije, biserje iznjedreno iz sedefa duše. Spoznajem koliko toga još uvijek ne znam, koliko toga treba još doraditi, preraditi, preobraziti, oblikovati. Fenomenologija percepcije me uvodi u žižu nutrine, otkriva mi slijepe točke spoznaje, one djeliće cjeline koji se kriju u podsvjeti, u onom nietzschenaskom jastvu koje se krije iza zrcala svjesnosti.


artemida

Osjećam poduku u ljubavi spram književnosti u kojoj se kriju misli koje postaju eliksir samospoznaji, most ka fenomenologiji percepcije.   Uranjam u jedinstvenost književnog senzibiliteta, trajno vizualiziranje  susreta sa jednim od pisaca po kojima će se dvadeseto stoljeće dugo pamtiti. Osluškujem snagu šaptača, ezoteričnog reformatora, elitnog sugovornika, stvaraoca nelinearne spoznaje literature i vidim  snove dragog mi autora. Doživljavam misaoni dijalog sa Borhesom, iluziju koja postaje moć sadašnjeg trenutka, snaga njegova uma. Stvorio je književnu državu u kojoj se vrijeme grana racvjetanom krošnjom čitaoca. Kao cvrkut nebeskih ptica odzvanjaju odjeci njegovih misli. Susrećem se sa rascijepljenosti osobnosti i skupljam svoje dojmove u zagrljaj energije i materije i u kristalnom zrcalu mjesečeva sjaja i dugina spektra prepoznajem svoje trojstvo, tri lica iste duše u treptaju oka vječnosti i konačnosti fizičkog tijela. Odjek stalne dvojnosti postaje metafora trojstva, a Paracelzusova ruža, jednom jedinom riječi izranja iz pepela i postaje kozmički cvijet svijesti. U labirintu snova vidim modre tigrove kako se umnožavaju, a onda nestaju u magli podsvjeti. Hvatam ih poput škotskog profesora i poklanjam prosjaku u katedrali spoznaje, mom neznanju. Knjiga od snova živi mnoge odsanjane sne i ostvaruje se paralenim razinama svijesti u koje me je pisac pozvao. U njoj nema kronologije, jer istovremenost izranja iz izvora, iz alepha i prelama se u Kohinoru svijesti u trenutak u kojem se sjedinju prošlost i budućnost i jedna i druga postaju neopoziva istina. Estetski užitak trenutka je nezamjenjiv, on traje snagom koja izranja iz kozmičkih zakona, iz dinamike nebeskog vretena, iz ritma vremena. Tu spoznajem igru treptaja oka, vječnost u platonizmu, vraćanje u Nietzscheovu filozofiju i nezaustavljivu vrtnju kotača svevremena. Knjiga od snova ne spada u klasično poimanje literature, ona je kristalni labirint zrcala u kojima se grle san i java.
  
artemida

Crni labud je rođen u zemlji Aboridžina, u prostor- vremenu nama dalekog svijeta, u beskraju naših tek naslućivanih istina. Leprša na zastavi i krasi grb jedne od država tog dalekog kontinenta jer tamo živi slobodan, sjedinjen sa prirodom iz koje je iznjedren. Prenešen k nama, zatvoren u parkove i gradske vrtove da svojom bojom i porijeklom privlači poglede posjetilaca i slučajnih prolaznika. Dugo je bio za nas nepoznanica, a danas nazvan pticom tuge i žalosti se ugnjezio u svijest, postao misaona slika u galeriji spoznaja, tajnovita ptica metaverzuma koja odnosi Boginju sreće na putovanje svjetskom logikom. Znanje se, pojavom te ptice, zatvarilo obručom istine u kojoj spoznah da uvijek postoji nešto dušom ne dotaknuto, da lepršava svijest još uvijek nije doletjela do kraja slijepe ulice spoznaje, da se još uvijek nalazi na svjetlosnom mostu koji sjedinjuje znanost i vjerovanje. Bili smo uvjereni da postoje samo bijeli labudi, a onda iznenada, iznjedren sa novog kontinenta, crni labud postade metafora kojom vjerodostojnost samouvjerenja gubi snagu. Kako predvidjeti budućnost kada u nekoj, ljudskoj svijesti trenutačno nedohvatnoj daljini, možda ipak postoje još neviđena živa bića, možda su to Pegazi i Jednorozi, našim očima nevidljivi, u ovom sretnom trenutku vjerovanja, dušom ipak spoznatljivi. Je li to budućnost u kojoj će me Pegaz, u jednom sudbonosnom treptaju oka, uistinu povesti na putovanje do zvijezde na kojoj sam rođena ili su tek moje sanje? Crni labud je svojim postojanjem dokazao da uvijek postoji nešto sretnom trenutku spoznaje nedohvatno. Sanjam, da još uvijek sanjam, krilatog vranca koji me ponekad posjeti u snovima i otvori vrata nekog novog snoviđenja i ostavi Eratho i Kaliope, muze poezije i lirike, na mome uzglavlju. Znam da su to lijepe iluzije, ali sjećajući se iznenadne pojave crnog labuda postajem nesigurna. Možda to ipak nisu samo snoviđenja?

http://umijece-vremena.blogspot.com/


hp?id=8120  

Mittwoch, 26. Oktober 2011

Boje moje duše...





Nebo nam pada na glavu, gušimo se u dušogrizju, podmećemo jedni drugima vizualne noge, spletkarimo, tugaljiva li je ta istna u kojoj se koprcamo da bi dokazali svoje istine.  Razmišljam i osjećam kako prestajem vjerovati  da ću naučiti kako izbjeći, kako se spasiti, kako stvoriti prividnu, bolju, sretniju stvarnost. Jučer mi je nebo palo na glavu. Zbog čega? Zbog bezumnosti, gubljenja samopovjerenja, zaborava, pomračenja uma? Zbog poraza pred okrutnom stvarnošću, pred licemjerjem jedne plave sjenke, pred obespravljenosti, tugaljive bespomoćnosti? Misao samorazorno ruje po umu  pokušava se spustiti s bakljom u ponor strasti, poroka, grijeha. Ona ide do samog ruba, do same granice između stvarnosti i privida, iluzije, postaje obličje,  karakter, poistovjećuje se trenutkom u kojem spoznaje svoje slabosti.

Misao postaje lice koje ne kalkulira, ne oslanja se na razum,  lice koje se baca u ponor  svojih strasti i izgara u traženju nepoznatog sebe. Prihvaćam taj izazov bez ikakva straha i računice, odlučujem probiti u sebi svoje zapreke, slomiti otpore, razgolititi se, do kraja pokazati samoj sebi tko sam. Razaram se, ranjavam, istraživam nepoznate zakutke svoga bića, isprobavam osjećanja kojih sam se do sada plašila, potićem ih, raspirujem. Razotkrivam sebi potpuno nepoznatu sebe, raskoš svoje osjećajnosti, snagu izražajnosti.
Misli pretačem u osjećanja, a njih u riječi, rečenice kojima izlažem, razlažem, rastvaram, dolazim do ruba čulnosti i čujnosti. Spoznajem uobičajeni paradoks u mediokritetskoj sredini, nerazumjevanje, odbijanje podrške, odbacivanje, zaziranje. Osjećam kako mi je taj svijet u kojem stavih dušu na dlan vremena postao tijesan. Izlazim, uspinjem se svjetlosnom planinom do vrha, do litice iza koje se širi novo znanje. Zvjezde su prosule svoj zlaćani prah i dogodila se ljubav. Ranjena, uzdrhtala otvorih dušu i pustih sjaj očiju boje sna u nju. Mjesec je prosuo srebro na taj trenutak sreće. Čuvarica Lunina hrama je skupila stihiju razočaranja u urnu i pepeo prosula u bezdan prohujalog vremena. Sreća se proširila kao lagani saten i omotala oko osjećanja osjećaja, a velove sumnje je odnijela u rijeku zaborava. Sjećam se trenutka koji je postao vječnost, trenutka u kojem ispisana poezija dobija drugačije značenje. Žuta hostija izranja iz ljepote jutrenja  i uranja u moju nutarnju ekliptiku. Tvoje riječi  kao sedefaste školjke izranjaju iz oceana snova i prosipaju biserje na pješčani žal života. Postao si karijatida ljubavi koja me je brani od mene same.  Govoriš titrajima srca, govoriš tišinom koja se pretače u lijepe uspomene koje nosim u sjećanju. Ljubiš me zvjezdanim prahom zatvarajući vrata pakla, da se ne izgubim u tami straha od samoće koju sam osjećala kad je vjesnik neba ispratio odlazeću sjenu moje duše u svevremenost Božjeg sna. Otvorila sam okna duše kroz koja si uronio u moje trenutke kao veliko sunce i grijao ozeblo srce. Danas mi se čini da su prohujali eoni tugovanja u kojem sam ponovo izrastala iz pepela i  polako dozvoljavala srcu da diše. U ciboriju  duše se gomilaju trenuci ljepote i stvaraju zvjezdani okvir ljubavi u kojem sanjamo život. .
U krošnji svijesti s vremena na vrijeme čujem jecaj poludjele ptice i nasmiješim se uspomenama, napišem stih prohujalom vremenu i zatvorim ga kao tajnu u brevijar davnih vjerovanja. Opraštam prohujalom vremenu sve rane i nepravde i uranjam sretna u sretan trenutak postojanja.



Dienstag, 25. Oktober 2011

Iza krinke...



se lako ubijaju poete, lako se ubije njihova duša, vadi im se srce i gazi po njemu. Lako je iza krinke pjesniku ukrasti mjesec, otuđiti njegovu boginju, posvojiti njegovu ideju. Sa krinkom na licu dželati skidaju glave hereticima, pale brezovinu. Skrivajući pravo lice postaju marionete Jusa i Justicije, produžena ruka božja, Longinovo koplje, Gordijev mač. Čitala sam knjigu "Herojski zanosi". Pjesnik je ubijen, a ja njegovu poeziju još uvijek dočitavam. Tužna istina peče kao vatra, imaginarni plameni jezici se šire i peku. Rapsodija mirisa prelazi u vonj izgarajućeg tijela. Odlazeća duša raste, prerasta vrijeme, odlazi u vječnost, u poetsko nebo istinskog stvaralaštva. Pjesniče dragi s tobom u sebi, tebi u slavu, otvorih jutros knjižicu koju nazvah pitanjem "Odakle dolazi ljepota" i prolutah vremenom koje nazivam olujom ruža. Pisala sam pjesme pretačući tugu u stih, osjećala sam miris tvojih oleandera u ružičnjaku sna, slijedila tvoju boginju ka Luninom hramu, ćutila sam vatru izgaranja u plamenu neostvarene ljubavi.

artemida


Noćas je završila odiseja lutanja po prošlosti. Prepuna emocija i želja stojim na palubi sreće dok ocean snova blješti suncem i tajnom vječnosti. Napustila sam dolinu davnih nemira i krenula stazama na kojima nema tragova naših koraka. Mnemozinina rijeka šumi uspomenama i sklada sonatu o jednoj davnoj jeseni. Romor snova se mješa sa tonovima nebeskog klavira, sa strunama života i zrcali u kristalu sjećanja. Vidim tvoju siluetu upletenu u tkivo odsanjanih obsjena. Zaustavljeni, kao mramorna statua, u trenu rastanka mi postajemo personifikacija novih svitanja. Bježala sam iz trenutka, a ti si želio budućnost ljubeći prošlost u meni. Darovao si mi osamnaest crvenih ruža, a ja sam se borila protiv navika. Bili smo prognanici neizgovorenog obličja postojanja, tragači sreće koja se skrivala u neotvorenim školjkama naše nezrelosti. Noćas sam prošla kraj čuvara vrata vremena i zakoračila u nenapisanu romansu tek dolazećih tragova na žalu života. Rijeka lijepih uspomena me odnosi u novo poglavlje ljubavne novele. Sjećanja ostaju na dverima trenutka i brane me od utapljanja u strahovima od novih susreta. Ne okrećem se više, ne okreći se više.  Ako si našao tišinu zrelosti, ako si posadio čemprese u dolini naših drevnih nemira i krenuo meni nepoznatom stazom neke nove sreće, tvoje sreće, sreća neka bude koljevka novim snovima, sunce nad čempresima, toplina usnulim uspomenama. Noćas je završila odiseja lutanja oceanom odsanjanih snova. Osluškujem šum mora u školjki koja mi daruje biser. Ne okrećem se više. Jutros zakoračih sretna u ljubičasto svitanje, utopih se u dubini očiju boje sna, zavoljeh misli i sjećanja, dozvolih srcu da diše i krinku lažnog postojanja bacih u Lettinu rijeku zaborava. 

"Odakle dolazi ljepta" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com/




 

Samstag, 22. Oktober 2011

Svetost svjetočulnosti...





Divno je vidjeti te kako nježan izranjaš iz ljubičastih cvjetova sna, iz vrtloženja ljubičaste Platonije u kojoj blješte oči istine i u tvom zagrljaju osjetiti buđenje srcozorja. U svetosti svjetočulnosti, u beztjelesnom stanju osjećaja koje izrasta kao lepršava ptica iz pepela drevnih pradjedova ti mi daruješ praskozorje novih žudnji. Riječi koje su postale dodiri kojima milujemo kožu iznutra su zgusnute u lahor ljubavi i sjedinjuju četiri strane svijeta u ovu našu jedinu, peto godišnje doba u kojem trajemo titrajući na krilima vječnosti. Bio je san i ostao je san, naš san. Izronili smo iz ništavila u beskraj slobodne misli, u našoj ljubavi su ptice grabljivice postale nježne sjenice koje nam  najavljuju svitanja i pjevajući slavuji koji nas pozivaju u okrilje sna. Osluškujem titraje zvjezda  koje bezriječjem pišu odu ovom sretnom trenutku postojanja. Sa tvojih usana izletaju leptiri koji sjemenkama ljubavnih cvjetova oplođuju fluid i pretvaraju ga u svetost svjetlost koja nas izvodi iz  podzemnih hodnika nepostojanja u snu. Čuvarica Lunina hrama nam ucrtava puteve ka tajnovitom izvoru istine. Na rondou vječnosti stoji putokaz ka dubini srca, najsvjetliji put kojim smo mogli krenuti. I krenuli smo. Koračamo stazama svih svjetonazora, plivamo ponornicama svete svjetočulnosti i slijevamo se, sa dušama ljudi dobre volje, u ocean snova. Divno je vidjeti te sretnog u ovom praskozorju, čudesno je sjediniti se s tobom u beztjelesnost duševnog mira, uroniti u maštoviti svijet svjetlosti i osjećati jednostavno ljubav.

http://umijece-vremena.blogspot.com



Freitag, 14. Oktober 2011

Alem sretne budnosti...





Noć je zaokružila krug krugova i donijela srcem ispisane riječi u dubinu oceana snova. Moji nekadašnji nemiri su se utopili u tvome pogledu i zasjali ljubičastim snom. Čuvarica Lunina hrama je prosula srebro i tkivo privida pretvorila u stvarnost ovoga jutrenja. U prelamanju svjetlosti nutrine iskri kaleidoskop žudnji i pretače se u kalež vječnosti. Sjećanja, čuvari vrata vremena, titraju purpurom svitanja i slikaju boje ljubavi na obzorju buđenja. Pod cvjetovima bijelog gloga se rađa osjećanje osjećaja ljubav i budi me iz davnih snoviđenja okrunjenih mirisima iz oluje ruža. Latice baršunaste prošlosti tkaju tepih kojim koračam u novu budnost. U dubini pogleda očiju boje jantara iskre strune romanse o noći punog mjeseca u kojoj zatvorismo mjene u plimu osjećanja. Volim te čarolijo stvarnosti, ti nevidljiva sjeno moga buđenja u ovom sretnom trenu mladoga dana. Iza zrcala svjesti, u onom dubokom Nietzscheanskom jastvu je ostao onaj drugi dio mene, ostala je ona koja se nije usudila zakoračiti u san. U kaležu života iskri sveta krv i pretače se u ponornice koje donose ljubav na pučinu novog sna. Postao si znak postojanja, smaragdna oaza u pustinji svakodnevice, izvorište harmonije u kugli vremena, ouroboros vječnosti. Dodirujem tvoje dlanove i osjećam zagrljaj duše i materije, ćutim kako postajemo znak beskonačnosti, dragi kamen, alem ovog trena sretne budnosti. Ogledam se u tvojim očima i vidim onu sebe koja je skrivala iz zrcala stvarnosti u nedosanjanom snu. Na obzoru mladoga dana se grle san i java, tvoji dlanovi dodiruju srce i pretaču svetu krv u nektar postojanja. Ocean snova se budi, zlatna hostija sveti ovo jutrenje i daruje nam otajsvo sreće.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

 

Donnerstag, 13. Oktober 2011

Tihani govor ljubavi...

Moć tišine se pretakala u zagrljaj duša na trgu cvijeća, titrala je na trgu knjiga, živjela na trgu ptica osluškujući tihani govor vječnosti. Zavoljeh bezglasni govor ljubavi u kojem se ogledala nježnost pogleda očiju boje snova. Bilo je to davno, bilo je sada, bilo je i traje u treptaju bezglasja sreće.




Stigao je tišinom zvijezdanoga praha i tihanim govorom mjesečeva sjaja. Govorio je jezikom tišine, grlio je tišinom uzbuđenja, milovao tišinom svjetlosnoga bića i postao je glasnik tišine u mojoj uzavreloj duši. Uveo me je u kristalne odaje svetišta u kojem mirisi šapuću, svjetlosne zrake pričaju bajke, boje skladaju melodije srca. Na oltaru je gorila svijeća tišinom vjerovanja u snagu ljubavi. Stajali smo pod sunčevom zrakom koja je završavala svoj put na njegovom licu. Osluhnuh tišinu te čudesne ljepote i začuh glas sunca. To je on, visok i taman, čovjek sa očima boje sna uramljen u aureolu bezvremenog postojanja u tvojoj nutrini, u najskrivenijem dijeliću tvoga svemira. Osjetih drhtaj na kraju zlaćane spirale, vidjeh vrtnju čudesnog vretena koje nas je tišinom svjetlosnih niti povezalo u zajedništvo ljubičastog sna koji u tišini uzavrelih duša još uvijek sanjamo. Govori mi, da uvijek mi govori jezikom ove čudesne tišine u kojoj odslušah najsuptilniju melodiju postojanja, sonatu o ljubavi koja se rađa i traje u tišini osjetila.

 http://umijece-vremena.blogspot.com
http://jutro-poezije.forumotion.com/t44p135-bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida


Dienstag, 11. Oktober 2011

Stara pjesmarica...




 Na požutjelim stranicam prastare pjesmarice, među koricama od prešanog pluta se kriju dani naših prvih susreta, trenuci naših prvih zagrljaja, drhtaji naših prvih poljubaca. Portret jednog života ispisan rukopisom duše, izbljedjela tinta je, pod srcozorom, još uvijek čitljiva. Pariz, trg cvijeća, trg knjiga, trg ptica, poruka Gioradanovog galeba i njegova ljubav utkana u knjigu "herojski zanosi". Mirišljava Provansa, Grass pun jasminovih cvjetova i bračnog putovanja Mistralom do izvorišta sreće na mojem bdije nevidljiva muza pjesnika. Hesiodova vrata pakla, laguna na ulazu u grad mrtvih voda i izlog snova u kojem su iskrile boje naših privida i izvorište sreće.



Svaki puta kada ulazim u kristalni labirint sjećanja, kada lutam koridorima lijepih uspomena osjećam omamljujući miris tvoga postojanja, mirišljavu stvarnost i rapsodiju boja našeg biverzuma. Alkemijskim vjenčanjem zgusnuti u tkivu vremena, ozrcaljeni među zvjezdama mi od suza stvaramo paperjaste oblake koji nas odnose u vječnost.Svilene niti vretenastog vrtloga grade mostove i sjedinjuju nas sa Suncem, Mjesecom i ovozemaljskim tlom, sa pješčanim žalom na kojem ostaju tragovi naših koraka i otvorene školjke iz kojih vadimo biserje sna. Svaki puta kada stignem do središta osjećajnog labirinta osjetim lakoću postojanja u podmorju uzdrahtale duše. Osluškujem šum mora i slutim zagrljaj pjeska i pjene, te vječne igre u kojoj izrastamo u bića koja ljube ljubav. Dok udišem svježinu zraka ćutim zagrljaj Amora i Psihe i sretna sam. Kada me dodiruju dlanovi tvoga neba spoznajem snagu zlaćanog kruga u kojem titra nit koja nas sidri u mirnom doku nježnih nemira. U ćilibaskom sjaju tvoga pogleda vidim uzdrhatalu leptiricu koja ispija medovinu sa tvojih usana i sretna sam. Da dragi moj dječaće očiju boje sna u tvom zagrljaju se rađam uvijek nova i ostajem uvijek ista kap vode koja dolazi iz zemlje, ostajem ona koja se utopila u tvom pogledu na prašnjavom peronu male željezničke stanice u dolini tvoga djetinjstva. Prelistavam srcem ispisanu ispovjest ljubavi, osluškujem tonove balade koju smo slušali slijedeći lastavice na putevima između južnog i sjevernog neba i čujem romor tišine sa izvorišta nutanje sreće.



http://umijece-vremena.blogspot.com/ 
  



    


Montag, 10. Oktober 2011

Moja nemirna duša...





Na granici svijetla i tmine, kad treprave oči neba prospu svoj sjaj, u bezdanu te tajnovite ljepote uvijek mi nova misao sine. Zvjezdanim šapatom ogrnuta, nemirom ljepote okupana pjenušavim sjajem dotaknuta, čudesnom tišinom zavarana prašinom svoje prašine omamljena, nebeskim pjeskom u pjesak svjetlucavim prahom zatvorena moja nemirna duša, taj treperavi života bljesak oblači zvjezdanu haljinu i zvijezdanim tragom univerzuma, tim beskrajnim beskrajem, jezdi ka onoj dalekoj velikoj zvijezdi. 
Varalica mjesec tužno nasmješenog lica, čarobnjak i lutalica, vječni skitnica, prevarant sudbine sudbinom moju nemirnu dušu u svjetlosnu kočiju pretvara, ljepotom je dariva, srebrom je omata, skrivajući tako tragove pješćanoga sata. Snena i noćnom ljepotom zanesena, moja nemirna duša beskrajem luta, uranja u prazninu nepraznine, osjeća njenu dubinu i širinu i doseže njenu tajnom ogrnutu visinu. Varalica mjesec, taj vječni skitnica, tužno nasmiješena lica, čudesni sijač noćnoga sjaja mojoj uzdrhtalojj duši postelju nudi, da sanja izvor beskraja na paperju mekom vječnog božjeg zagrljaja.







 

Samstag, 8. Oktober 2011

Poezija zagrljaja...





Volim sjećanja na vrijeme sunoćavanja u kojem se sunčane zrake slijevaju u srca i objavljuju naše godišnje doba. Otrgnuta iz kozmičkog zakona zlaćana spirala se vrtloži i odnosi nas u nezaboravne trenutke koji postaju vječnost puna zvjezdanog praha. Dok se lazur noći ovija oko okna hrama ti pališ svijeću i stavljaš je na stol pored kristalnih čaša iz kojima nazdravljamo čuvarici Lunina hrama koja bdije nad našim životima. Usnama ovlaženim kapljicama nektara na mom vratu ispisuješ poeziju zagrljaja. Gubim se u mekoći tvojih dlanova i drugujem s mjesecom u tvojim očima. Plamen titrajuće svjetlosti se rastače tvojim tijelom i crta ikonu tvoje duše. Vidim tvoju čistu dušu na svojim dlanovima, osjećam njene titraje, čujem njen šapat. Peto godišnje doba traje našim nestajanjem u svijetu privida. Svijest se pretače u žudnju i ja osjećam kako nestajem iz ovozemaljskog vremena, ćutim tihovanje kratke smrti iz koje se rađam okupana poezijom suza radosnica. Zaustavljeno jecajem tišine moje srce počinje otkucavati ritmom tvoga disanja. Iz nježnog grča se vraćamo u stvarnost oplemenjeni alkemijskim eliksirom, posvećeni svetom krvi iz kaleža života. Dok lazur noći odlazi u beskrej božjeg sna i sunce zlati dan mi pozdravljamo svitaje prosipajući ružine latice u satensku postelju. Rapsodija mirisa se širi odajom, a mi tonemo u ocean snova.






Freitag, 7. Oktober 2011

Tajanstvenost ekliptike snova...






Tajanstvena ekliptika cyberspacea me uvlači u virtualni vrt snova, u suštinu vrtloženja žudnji. Pišem, riječi klize zaslonom i pretaču se u bespuće želja. Sjećanja, snovi postaju geometrija virtualnog neba, zrcale u sebi staze razgranatog vremena kojima koračah ovozemaljskim postojanjem, obasjana snagom zlatne hostije, okrijepljena otajsvom ljubavi. Pišem o ljubavi pišući o tebi. Slažem riječi u Ariadninu nit koja me provodi kroz kristalni labirint hrama ljubavi. Čuvarica hrama, moja vjerna pratilja, me ovija lazurom noći i rapsodijom svjetla ubija tminu okrutne stvarnosti. Lebdeći legendom o sebi bdije nad ekliptikom tajanstvenog svijeta i liječi me šapatima otkinutim iz mita o njoj. Rečenice se slažu u poetiku vjerovanja u njenu moć. Ponekada nevidljiva ruka zle kobi otkida komadiće neba i baca ih u bezdan vječne vatre.  Boginja me smiruje blagošu svoga sjaja. Šutim. Tihujem. Tugujem. Usvojila me lakoća božanske ljepote, beskrajnost pročitanih knjiga, bezvremenost poezije koja me još uvijek hrani. Tvoja ljubav me uobličila u siluetu zvjezde sunoćavanja, obgrlila me sjajem jutarnjice i pustila u ekliptiku vjerovanja. Živim međugjasjem sna i zbilje, sanjam bezriječjem nutarnje tišine, osjećam tajanstvenost nutarnjeg sunca i sretna sam. Silueta zle kobi nestaje u crno- bijelim nebojama elipse svoga neba. Paralelnost svemira se dokazuje samo njenim povremenim zrcaljem u suzi na dlanu moga vremena. Tada bijela golubica, doletjela iz  brevijara vjerovanja, donosi maslinovu granćicu i objavljuje širenje ekliptike novih snova. Pišem o tebi vadeći riječi iz dubina poezije oceana, iz podmorja u kojem ti skupljaš bisere i daruješ mi miran san.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

 

Donnerstag, 6. Oktober 2011

Igra staklenim riječima...





Mjesec mi rapsodijom boja šumi baladu o jeseni. Kristalne suze neba mi pričaju priču o krštenju mladoga vina i rađanju sna. Promatram staklene perle prosute po stazi sjećanja. Iskre uspomene osmišljene majstorom ludom u djetinjim snovima. Slovkanje se pretvaralo u slike, postajalo srcozor kojim sam bajke pretvarala u kulise sreće. Vjetar mi donosi miris pročitanog vremena i ovija me sjetom zapamćenog. Tajne tadašnjeg neznanja se slažu u kristale razumjevanja, postaju riječi kojima bojim nutrinu i skladam rapsodiju ovoga ovdje i ovoga sada. Zaustavljam se u zagrljaju čarobnjaka koji mi govori riječima nerazumljivim za mene odraslu u meni djetetu. Smiješi mi se stvoritelj svijeta satkanog od mašte i sanja. Počinje igra sa staklenim riječima. Svaka u sebi krije priču, svaka u sebi zrcali još nedokazanu istinu izrastanja nutarnjeg vokabulara. Možda sam bila autistično djete u vremenu ne poznavanja autizma. Vidim igračke s kojima sam vodila misaone dijaloge. Na tanki, šapućem majmunčiću osmijehom djeteta. Degati dozola, odgovara mi marioneta djetinjstva s kojom dijelih svijet želja. Volim se vraćati na početak izrastanja u smisao. Nepostojeća uzaludnost se pretače u vrijednost razumjevanja one sebe koja još uvijek sniva san djeteta. Srcograd se budi titrajima sretnog djetinjstva. Neopterećena slutnjama odsanjah djetinjstvo u zavjetrini životnih oluja i okusih slador pripadanja svijetu ljubavi. Jutros koračam među staklenim perlama zaustavljenim kao putokaz ka zrelosti. Igra staklenim riječima se nastavlja. Blješte još uvijek ne postojeći kristali u enciklopediji kristalologije, bezimeni junaci moje životne priče se slažu u nenapisanom rječniku stvarnosti. Na zaslonu sjećanja se odigrava predstava trenutka. Riječi plešu san ljetne noći, noći našeg naglog ljeta, noći ljubavnog žara, noći pune besmislenosti iz koje je rođen smisao ovoga danas. Luna blješti tonovima sonate, vrijeme luta  bezvremenim stazama, ptice tihovanjem neizgovorljivosti najavljuju praskozorje rađanja nove istine. Jesenjska magla se iskri rosom u travnjaku. Ljeto odlazi ostavljajući miris pokošenih snova, beskišno nebo mi se smiješi ametistnim sjajem. Čuvarica Lunina hrama je jutros na uzglavlju ostavila sedefastu školjku. Darovala mi je ponovo ljubav kao onoga dana kada poželjeh uroniti u svijet stvarnosti. Promatram biser koji postaje riječ u kojoj se zrcali cijeli moj proživljeni život. Da, to je ljubav, riječ u kojoj se kriju sve ikada izgovorene riječi o postanku svijeta.

http://umijece-vremena.blogspot.com/