Levitacija ka carstvu sreće...

Uronjam u nevidljivo polje prozirne aure, tajanstvene kukuljice u kojoj se gnjezdi ličinka mojeg ovozemaljskog tijela. Čutim početak, praskozorje vremena i naslućujem sunoćavanje čvrstine moje prolaznosti.Ti dodiruješ hladnu postojanost i preobražavaš je u toplinu vječnosti. Daruješ mi san da preživim zbilju, donosiš toplo zlato na srebrenom pladnju noćne gozbe raznoseći ostatke tmine u uzdasima sjete. Ulaziš u krug moje melankolične duše i poljupcima trgaš okove tužnih uspomena, osmijehom razbijaš kamenje ukletih stijena, odgovorom ubijaš sfingu koja postavlja dvosmislena pitanja i rapsodijom boja tvoga neba me snagom Amfiona uzdižeš u carstvo ljubavi. Uz tebe levitiram neosjećajući težinu fizičkog u kojem sam rođena. Svojim šapatima, slično Fibonaccijevom slijedu, umnožavaš lepidoptere  u perivoju svijesti i dozvoljavaš mi da budem nejaka u snazi čujne čulnosti. Budiš coccinelle septempunctate, božje ovčice dlanu vremena i šalješ ih kao znakovlje sreće meni u pohode. Bezglasje tvoga glasa me odnosi u pravrijeme iskona, u trajanje u kojem su bogovi koračali uz čovjeka i darivali mu nadzemaljske moć. Snagom prazvuka božanske iskre u tebi me vodiš zvjezdanim stazama ka Luninom hramu u kojem slutim vrtloženje promjenjivosti drevnih oceana, doživljavam plimu strasti, oseku blaženstva u zagrljaju ljubavi i sretna sam.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/

http://sretan-trenutak.blogspot.com  

Trag duše u tragu vremena...

Željela sam tvom imenu

darovati budućnost

dozvolivši plimi strasti

da oplahne pupljke života

I osjetih treperenje makova u maju

i grč zemlje i osvetu neba

Na purpurnoj livadi

mrtvih snova

dozvolih tvom očinstvu

da odsanja san bez mene.

Trag duše u tragu vremena, trag srca u tragu trenutka, trag ljubavi u tragu života, trag značajnost u tragu beznačajnosti prolaznosti, trag vječnosti u tragu konačnosti. Osluškujem kako svjetlost sklada sonatu od prohujalih dana, promatram kako zvijezde na platnu života crtaju otvaranje sedefaste školjke i kako prabiće u meni fotonima sreće ispisuje note o značajnosti beznačajnih sanja. Vidim kako sutonska zvijezda oblači haljinu satkanu od pjene iznikle iz kupke sreće, a daleka luna prosipa srebreni trag značajnosti u beznačajnost bezdana prohujalih tuga. Osjećam trag prolivenih suza u dubini duše, ćutim beznačajnost prošlih strahova u kristalnom zamku svijesti. Zaustavljam se u ovom ovdje i sada, u trenutku bez tragova, u treptaju oka bezvremena, u hramu u kojem nema značajnosti i beznačajnosti. Na oltaru života gori svijeća i svojim plamenom briše trag tmine prošlih boli. Ovo je igra beznačajnih riječi, ples duše i njene sjenke u značajnom zagrljaju svjetlosti i tame, u trenutku spoznaje da su tragovi tuge i nesretnih stanja tek beznačajne stope na pješčanom žalu. Plima novih osjećanja osjećaja sadašnjeg trenutka briše beznačajni trag u pijesku nepostojanja. U ovom značajnom treptaju oka, u spoznaji snage ljubavi i vjerovanja sve beznačajno postaje značajno i ostaje spremljeno, kao neprocjenjivo blago, u riznici uspomena. Trag istinski življenog života u tragu vremena iskri kao zvjezdana staza u beskrajnosti našeg unutarnjeg svemira.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/  

 

Ognjilo strasti...

Sretna zemlja lebdi na dlanovima vremena i slijedi ekliptiku radosnog sunca. U novozorjima naša strana svijeta izranja na pučinu vječnosti i ispija tekući jantar da nahrani mladunčad u svojim skutima. U ljubičastom perivoju podno svjetlosne planine se oprašta od srebrene paučine noći i slavi buđenje života u svojoj utrobi. Kao tajanstvena Nimfa, pratilja čuvarice Lunina hrama svjetlost kiti mladi dan i prati ga u povorci trenutaka do sunoćavanja i ponovnog uranjanja u san. Sretna promatram tu ponavljajuću premijeru na sceni svevremena i osjećam titraje agapina zagrljaja. Volim svako jutrenje, volim praskozorja koja donose mirišljave rapsodije boja i cvrkut života u krošnji svijesti. Promatram vrtloženje planete gledajuć njen sunčani put ka izranjanju zvjezdane tišine i paljenje strasti ognjilom žudnji. Sveponavljajući ritual upisan na licu vremena, samostvarajuća ljepota iznjedrena iz iskona svepostojanja. Unikatnost ljubavi ucrtana u cjelinu svemira, ozrcaljena u impresivnosti svakog čovjeka, nezaustavljivo ognjilo u želji svake žene koja voli. U orahovoj ljuski, u poludjeloj lađi, u galiji punoj neprocijenjivog blaga titra bešumnost prabića i iskru kremena pretvara u oganj podavanja carstvu čulnosti čežnji. Ognjilo strasti kali čvrstinu svjesnosti u čaroliju ljubavne igre i iz zabačenih kutaka čujnosti izvlači zaboravljene titraje voljenja, iz zamrznutih sjećanja uzdiže mirise ružičnjaka nedosanjanih snova. Iako je sve upisano slovima srca na smaragdnoj ploči uspomena svako novozorje strasti blješti nevinošću ljubavnih šapata i zrelošću u sedefu zarobljene bisernice. Vidim Botticellievu prastaru sliku rađanja ljubavi, osjećam milovanje morske pjene, pretakanje pijeska u perlu osjećanja. Čutim njeno prerastanje u ognjenu pticu nutrine i sretna sam. 

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/ 

    

Poezija kapi...

Ispričat ću ti jednu davnu priču
u tom će mi pomoći moja muza
kol'ko se može kad se nekog voli
i čudna kako je poezija suza.

Niz tvoje lice sada teku rijeke
za nečim dragim što bez traga ode
a oči boje meda kriju lijepu tugu
i neku čudnu poeziju vode

Od mene samo sjećanje ti osta
i jedna rijeka za ljubavi što vapi
i nešto malo izmrvljena bola
i čudna, čudna poezija kapi.

Dlanovi neba padaju sve niže
i mrtva ljubav u osvit novog dana
a sve su, sve su jači zagrljaji kiše
i stara pjesma starih oceana

Da ja sam umro i više me nema
na mome grobu tek trubadur piše
u tvojoj kosi tuga vjetra spava
i čudna, čudna poezija kiše.

Zdenko Jelčić

Osluškujem tvoj glas, širi se kao eliksir u moju svijest u budi me iz preduge nesanice, odnosi me na dlan vremena, pretače u poeziju vode. Ti dječače očima uranjaš u srž srži bitka i rastvaraš mramornu stijenu, rastačeš je u poeziju ispisanu suzama vremena. U tvom pogledu se naziru obrisi planeta i bezgraničje onozemaljskog svijeta. Osmijehom olujne oblake preobražavaš u pahuljasto stado jaganjaca koji tihuju na rajskim poljanama sjećanja. Dobrohotnost tvoga glasa dotiče korake vremena i smiruje užurbanost njegova odlaženja u nepovratne koridore vječnosti. Iznad bujice mutnih vododerina na obroncima trenutka prosipaš toplo zlato tvoga sunca i zaustavljaš nastajanje usjeklina boli na licu dozrijele tuge rasplakanog neba. Ti si vodar ožednjeloj duši, razvođe prodoru virovitog plača. Sročnošću riječi uranjaš u dubinu sante leda i osmišljavaš apsurde nagomilane u pokotinama zaborava, nježnošću poezije vode otapljaš zaleđene suze, mijenjaš nesklad nemirnih snova u geometriju savršenih oblika. Pitam te ponekada u snu o mojim neobjašnjivim tugama i sanjam dalje jer odgovor me miluje tragom odlazeće boli. Odnosiš me na bespuće drevnih oceana i pjenom valova tvoje duše ispisuješ poeziju kiše na mojim usnama. Stihovima provlačiš tananu liniju do moga srca, gradiš most između trenutaka na kojem slušam trubadura sa gitarom u ruci čujem tvoju poeziju kapi. Uzdasima otkidaš mjesečevo srebro i pretačeš ga u kolajnu kojom me sidriš u mirnoj luci tvoga postojanja.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/  

Odnesite me braćo...

Odnesite me braćo u nekom jedrenjaku

u starom jedrenjaku negdje daleko

i ostavite me samog s mojom gitarom

neka mjesto mene živi drugi netko.

Odnesite me braćo u neko drugo vrijeme

gdje ništa više nije po starom

i izgubite negdje na otoku nekom

mene sa psom i gitarom.

A ja ću vam za uzvrat

pjevati o sreći

i moliti ne prilazite blizu. 

Odnesite me braćo na drugu planetu

nevjerna je meni ova zemlja stara

na drugoj planeti sretni ćemo biti

moj pas, ja i gitara.

Odnesite me braćo iz ovog života

sve što voljeh tu bez traga nesta

izgubite me negdje s mojom gitarom

il'bolje ukopajte s mjesta.

A ja ću vam za uzvrat

pjevati o sreći

i moliti ne prilazite blizu

Zdenko Jelčić

Osluškujem glas trubadura sa gitarom i čujem tvoju pjesmu u osrčju sna. Volim tvoje oči u kojima pronađoh davno izgubljeni san. Utopih se u nepatvorenosti tebe i na dnu tog nježnog beskraja pronađoh sebe. Zaustavih se na koraljnom grebenu tvojih dubina osjećajući rađanje prostor- vremena inače nedohvatnih visina. Promatrala sam padanje zvijezda i shvatila da se ta vanjska predstava događala u vremenu prije našeg vremena. Uživajući u iluziji trenutka osjetih kako se zvjezda padalica iskri u tvome pogledu i pretače jantarnim zlatom u moje oči.  Sagradio si most vjerovanja i preveo me preko Letine rijeke u carstvo slijepih snova. Očutih da ne želim zaborav, jer kroz naše noći tutnje samo lijepa sjećanja koja zatvaramo u trenutak uspomena. Između rađanja i umiranja je tek slabašna nit kojom se sidrimo u vremenu, kapljica rose na zrncu pješčanog sata u kojem se ogleda grijeh i oprost, pokora i pročišćenje, korizma i uskrsnuće. U toj maloj vječnosti se događa život nedjeljiv od sjećanja i nadolazećih žudnji. Kako je lijepo razbijati kukuljicu, oslobađati leptire spoznaje i gledati kako tkaju svilenkastu mrežu u koju hvatamo sretne trenutke postojanja u zbilji. U artimiji ritma srca se čuje tišina suglasja protoka našeg vremena. Čujem šapat davne pjesme ispisane rukom moderne šeherzade. Shymborska mi šapuće....Hvala ti srce moje što prestaješ otkucavati svoje probne otkucaje i odnosiš me u vrtloženje načela prostor- vremena.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/  

 

Iščeznuće tugovanja...

Doletjela je na moj dlan sa crvenom ružom u kljunu, golubica mira, cesarica sreće, rođena iz zagrljaja pjeska i pjene, izronjena sa oceanskog dna na pješčani žal između vremena i prostora. Gugutni sedefni zagrljaj tebe i mene, blješteća bjelina utjelovljena trenutkom u vječnost objavljuje iščeznuće tugaljivosti i uskrsnuće vječne radosti. Radosna niska šapata ljubim, volim, čeznem, žudim utkana u dijadem njene kose, u aureolu  koja njeno obličje preobražava u svetost ljubovanja. Ponekad ugnježdena u kukuljicu svilenka, ona se rađa kao leptirica i uzlijeće ka svodovlju strasti ostavljajući iza sebe blješteći trag srcoznoja. U zanosu kadkada nestaje u ciboriju žudnji i kupa se u crvenom vinu koje pretače u ljuveni jezik zarobljenosti u perivoju snoviđenja. Ljubomorno čuvam cesaricu sreće, odjevam je  srebrom pretočenim iz Lunina hrama, zlatom Venerina sjaja, purpurom Aurorine zornice, jantarom tvojih očiju. Zauzvrat ona gasi tmine tugaljivih dana, pripitomljava zmijolike boli, razbija oblake ljutnje da nutarnje nebo ne prosikće munjevitim bljeskom. Fortuneta se smiješi i odvodi me na izvorište ljubavnih tajni, grli me sunčanim blagom, ognjem iznjedrenim iz iskona sna. Dahom iscjeljenja suze duše pretvara u dragulje postojanog sjaja, u rapsodiju žuđene ljepote, u puninu ljuvenog izričaja, u cjelinu sretnovitog beskraja. 

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/      

Oživjela čarolija...

Tražila sam te u snovima, u oblacima, u nenapisanim pjesmama koje se rađaše kao đerdani omotani oko vrata vremena. Tražila sam te u srcozorjima ljubičastih ruža koje posadih u perivoju čežnji. Tražila sam te u kapljicama rose na baršunu travnjaka prostog u arboretumu žudnji. Tražila sam te u spiralnom plesu kristalnog vretena vječnosti koje nosih u duši. Sanjala sam te u besanim noćima koje dijelih sa čarobnicom zamka čulnosti i opsjenarom odaja budnosti u kojima se gubio trag darovane mi čarolije. Sretala sam te u začaranosti svjesti koja je odisala nepoznatim mirisom i omamljivala me čujnošću melodije tvoga glasa. Voljela sam te podatnošću tihovanja žene u meni, jecajem tišine uzavrele u torzu želja. Govorila sam ti jezikom pupoljaka koje sam skrivala u osrčju i njegovala za dan susreta. Osjećala sam da ćeš ih zalijevati poezijom suza i da će one procvijetati u ljubičaste ruže objavljujući svetozorje ljubavi. Lebdjela sam nevinoću djeteta iznad koridora vremena i čekala da tvoj lik izroni iz magličastih snoviđenja. Došao si iznjedren iz aquarela koji oslikah žudnjama, oživio si imresionizmom čežnji, zarobio si me dlanovima nježne vječnosti i zatvorio u kristalni krug ljubavi.

U vatrometu novonastajućih boja vidjeh naša srca u plesu sa svim sretnim srcima univerzuma. Danas ispijamo kapljice sreće sa izvorišta ljubavi i volimo blještava praskozorja i ljubičasta sunoćavanja u ružičnjaku života.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/  

     

Stella Maris...

Stajala sam na šljunčanoj obali u zagrljaju svjetlosti zvjezde mora.
Pružala sam ruke ka tek naslućenom suncu i slušala molitvu majci nad majkama.

"Ave maris stella,
Dei Mater alma
Atque semper Virgo
Felix caeli porta."

Iz kaosa nedosanjanog sna,

iznenada,

treprav i snen,

iznjedren iz zvjezdanog praha,

je dolepršao Kairos na dlan.

Očutih ljepotu, sreću i moć sadašnjeg trenutka i dotaknuh razigrani pramen na njegovu čelu. Oči dječaka boje sna iznjedriše svjetli pogled na obali mraka i sunce probudi želju, uskovitla san, treptaji njegove zvjezdane duše, me dotaknuše kao maestral u sutonu sparnoga dana, razbijajući tugu zbog odlazećeg ljeta.

Opijena blagošću njegova glasa

zaustavih trenutak,

lagani čun zaluta među tek procvale morske cvjetove.

Na laticama blještaše neisplakane suze,

ljubičasti odsjaj umirućeg sunca,

i

galija puna neprocjenjivog blaga

progovori jezikom ljubavi.

Ljeto, to naše naglo ljeto, je spustilo zavjesu

na pozornicu ludovanja,

na scenu života je jesen stigla

koprenom tihovanja.

Cvijeće je šuštalo sonatom zlaćanih boja u arboretumu naših sanja,

a pješčani žal je cvjetao Venerinim školjkama.

Stella Maris se zrcalila na svodovlju sna,
bdijela je nad trenutkom sretnog snoviđenja,
iskrila oživjelim isčeznućem tugovanja

i poezijom prastarog oceana.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://nebesko-vreteno.blogspot.com/

Aritmija ritma ljubavi...

Nad ponikvom žudnji zaustavljam let ljuvene želje i srcem je vabim da kao gnjurac uroni u podzemno jezero sreće. Vrtloženje lahora sumnji joj dotiče krila i prisiljava je da sleti na graničje nedosanjanog sna i neodživljene zbilje. Šapatom nutrine je bodrim skrivajući tajanstveni žig neobjašnjivosti aritmije ritma koji se pretače iz adagia boja u crescendo trenutka. Iznad kamenjara sanjanog svijeta izranjaju oči boje meda, dvije vatre jantarnog sjaja i svojim titrajima trgaju koprenu straha i oslobađaju pticu na njenom letu ka izvorištu snova.  U torzu slutim kovitlanje vode i uzburkanost jezerskih dubina. Vidim zrcaljenje obrisa statue kamenog Amora kojem Psiha poljubcem daruje dušu. Pričinja mi se da se na dnu probudio usnuli geizir, osjećam vrtloženje topline koja me sjedinjuje s tobom u podjezerju sretnog trenutka. U bestežinstvu ljubavi naša tijela gube čvrstinu i slijevaju se, iz mirnoće jezera, slapom strasti u bujicu života. U suglasju tonova balade o prolaznosti i šaputavih titraja srca o neprolaznosti sreće čujem tvoju poeziju suza pretočenu u  moj kalež ljubavi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/   

Omamljujuća kukuta...

" Za ljubav je potrebna izvjsna bezazlenost....Ti je imaš. Sačuvaj je, to je Božji dar. Ako je jednom izgubiš nećeš je više nikada vratiti...Rekoh: bezazlenost. Samo zavidljivci to nazivaju glupošću.
Neka te ne boli. To nije mana, to je dar Božji.
Ti znaš što ja mislim. Čista duša, još nezaražena ni skepsom ni 'inteligencijom'. Hajde, pij u čast bezazlenosti, gluposti i svega što uz to ide... u čast ljubavi i vjere u budućnost, u čast snova o sreći, u čast bajne gluposti izgubljenog raja." Tagore

Dodirujem ranu skutrenu iza ožiljka prohujalog vremena. Čutim kako bridi vatrom nutrine i pretače se kožom zatvarajući tijelo u oganj trenutka. Živim davnu bol da bih dušu oslobodila od tugaljvih primjesa moja svjesnosti. Ispijam ponuđeni mi pehar pelina i gorčinom ispirem otrove naslagane u sjećanjima, pretačem ih u oklop Zenonove kornjače i puštam da mi dokazuje brzinu prolaznosti ovozemaljskog puta, da me uvjeri da sam uvijek tek na polovici pređenog puta ka zvjzdama. Kopljem sudbine otvaram ciborij i pozivam svećenice Vestina hrama, Vestalke da mi čuvaju ognjište sreće, da mi šapuću o sjaju Heleninih očiju i težini Prijamovih suza. Tražim izgubljenog ludensa u bespuću nepostojanja da mu darujem Diogenesovu svijeću, da pronađem čovjeka u sebi.

Čitam stih poeme Aslana Mahmutia,

"…popio bih sokratov otrov.
umro bih smrću seneke. pisao sam ti
pisma. pisao sam ti. pisao usnama po
koži. šaputao. vodio te kroz noć. nežno
milovao. pokazao ti okean…."

i osjećam omamljujući okus kukute u ustima, legendarnog otrova ispijenog usnama Kleoptrina slomljena srca i Sokratove slomljene duše. Utapljam se bolima prohujalog vremena i žrtvujem ovaj trenutak da bih u drugi zakoračila sretna srca i čiste duše. Čitajući poemu živim pjesikove sjene pojavnosti, vidim kako zvjezde padaju u more, hvatam ih dlanovima sna i darujem ih tebi dječeće očiju boje jantara. Iz tvog pogleda izlijeću leptir i leptirica i lepršaju nad oceanijom drevnih snoviđenja, miluju me svilenkastim krilima i ispusuju poeziju izlječenja na mojoj koži. Pod svjelošću Diogenesove svijeće susrećem ljubav ogrnutu čovjekom u tebi i sretna sam. 

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/  

Mizantrop i Filantrop...

Promatram kako se naša polutka plave planete vrtloženjem udaljava od  sunca i prepušta nas nježnom sjaju srebrenkaste Lune. Na kraju današnjeg zlatnog hodočašća osjećam umor iako sam sretna. Sreća i tuga se susreću na rondou svijesti i izmjenjuju nemire, svaka ih boji drugom bojom, svaka ih pretače u drugačiju rapsodiju duše. Iluzija spuštanja satenske miline me obavija tišinom. Znam da se nebo ne mijenja, ono je uvijek snažno u svojoj postojanosti, ono je uvijek preliveno toplim zlatom. Mi rado vjerujemo u čaroliju mjene jer nas obogaćuje, unosi nas u transcendentalnost trenutka, dokazuje nam našu vječnu neiskustvenost. Preliven nutarnjim vrtloženjem svaki treptaj oka je drugačiji. U njemu se ogleda prelamanje sjaja u prizmi našeg suncograda. Sjedim pred računalom, riječogradu tražim u svakodnevici nepostoječe riječi i pokušavam trenutačni osjećaj pretočiti u smisleno štivo. Što ja u ovom trenu uistinu osjećam? Bol? Ne! Tugu? Ne. Ljutnju? Ne. Mržnju? Ne. Samilost? Zaustavljam misli i pokušavam osjetiti osjećanje samilosti. Koje je boje? Mogu li njen miris usporediti sa mirisma koje pamtim? Ima li ona zvuk? Čujem li ja titraje samilosti? Je li ona čuvstvo ili čujstvo? Osluškujem nutarnju tišinu i čujem riječ čovjekoljublje, filantropija. Zaustavljam još jednom misao, uranjam u sjećanje na misaono sučeljavanje Mizantropa i Filantropa. Osjećam rez u uspomenama, contraria sunt complementa. Crno bijela polja šahovske ploče se iskre pred oknima duše. Crni i bijeli kralj se junače u osvajanju prostornosti neprostornosti svevremena. Milovidnost nutarnje svjetlosti mi obasjava put ka dubini duše koja mi šapuće riječ sve- mir. Eureka, osjećam mir, smiraj i nagomilavanje ljepote, pobratimstvo lica u kozmosu. U dubini sebe osjećam pretakanje neugode u toplo zlato koje cijeli dan upijah očima i gutah srcem. Filantropizam titra u mom umu, da, to je osjećaj kojem nisam mogla nadjenuti ime. Čovjekoljublje, da, to je to. Promoviram čovjeka, uzdižem čovjekove vrijednosti na pijedestal trenutka i uranjam sretna u čujnost te čulnosti.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/

Milovidno svjetlo...

Gle, na istoku kad milovidno svjetlo,
Diže plamnu glavu, svako oko zemno
Pogledima služi veličanstvo sveto,
Ogranulo lice štujući mu spremno;

I kad uza strmi brijeg nebeski kroči,
Slično snažnom momku u doba mu cvatno,
Još ga u ljepoti dvore smrtne oči
Obožavajući hodočašće zlatno;

Ali kad s vrhunca kočije mu trudne
Kao starac slab niz obdanicu slaze,
Drugim putem skrenu oči, dotad budne,

Od njegove niske odvrate se staze.
Tako ti, kad mineš s podnevnih visina,
Negledan ćeš mrijeti ne znaš li sina.

Trenutak rađanja i trenutak umiranja, prvi udah i zadnji izdah, prvi i zadnji titraj zvjezde pod kojom smo rođeni, iskreći zvjezdani prah iz kojeg smo satkani i u koji ćemo se u zadnjem trenutku vratiti. Bila je jesen, boginja lova se spustila sa Taurusa da bdije nad treptajem oka rađanja. Rodih se u koljevci svemira i poželje već oda odjeziti u svevremenost. Nisu mi dozvolili. Zadržali su me u trenutku u kojem još uvijek trajem. Miris krštenja mladog vina i šušanj umirućeg lišća najavljuju svake godine moju povezanost sa listopadom i Venerom koja je tog dana prosipala svoju snagu nad mojim djelićem univerzuma. Među svim bezimenim, bezmirisnim, bezvučnim, bezokusnim siluetama koje su poslije vremena oluje ruža koračale pored mene u jednom jesnjenjem danu vidjeh u tvojim očima milovidnu svjetlost sa istoka. Uzdigao si kao Helio plamnu glavu i smijehom odao postojanje apolonezijsko- dionizijske istine u tebi. Naš život je slika Shakespeareovog soneta, živimo svaki trenutak kao da je posljedni, šapnuo si mi dok se sunčeva ekliptika smanjivala i vrtnja planete bivala sve brža. Pričinjalo mi se da je vrijeme počelo brže proticati. Ostalo je još mnogo toga neizrečenog, neispisane pjesme, tek započeti eseji, nedovršene knjige, pomislih one jeseni kada si stajao pred vratima smrti. Danas promatram sunce kako se uspinje i uz strmi nebeski brijeg kroči, slično mladiču u vrijeme snažno spremna sam s tobom krenuti na to hodočašće zlatno, uronit u mnogostruke tajne, ostavit trag na pješčanom žalu života, zaboravit da smo smrtni, tek malene kapljice u oceanskoj vodi.  Živimo ovaj trenutak kao da je posljednji, jer prošli smo zenit, krenuli smo stazom ka podnožju svjetlosne planine, u dolinu vječnih suza.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/  

 

Amuleti želja...



Svitalo je na dverima srca, vidjela sam umiranje i rađanje zvijezda na svodovlju snova. Zaustavljena u pohodu ka izvorištu ljepote izgubih se u pustari želja i promatrah kovitlanje tugaljivih misli u kolopletu vremena i zaboravljah žuđenost davnih snoviđenja. Na Hesiodovim vratima pakla zakoraknuh u svijet mrvih voda i vidjeh ranjenog galeba na salinama života. Začuh njegov krik i probudih se noćnih mora. Nebo se zlatilo ljepotom spiralne dinamike novog prskozorja. Vapaj boli se pretakao u magiju tišine tog jutrenja. Na svilenoj postelji pronađoh pupljak na čijim laticama su iskrile isplakane suze. Dotaknuh kristal i osjetih živuću materiju trenutka, očutih nestajanje okova kojima sam bila vezana za tugovanje i uzdignuh se iznad sebe same, pretočih se u neku novu sebe. Pupoljak stavih u prcelan srca i spoznah da je to jerihonska ruža dolepršala iz pješčane oluje neosjećanja. Darovah joj vrijeme mirovanja da me svojim buđenjem odnese u svijet ljepote. Nadanja u novo sutra su tihovala u duši. Čekala sam. Stigao si tišinom doline zelene rijeke, otvorio kapije Arkadije i uveo me carstvo tvoje ljubavi. U tvojim očima vidjeh oslobađanje leptirice koja je godinama bila zarobljena u jantarnu vječnosti.  Na tvojim dlanovima pronađoh gnjezdo u kojem izliječih ranjenog galeba i dozvolih mu da odleti u željene visine drevnih snoviđenja. Bila je to noć suza svetoga Lovrijenca, nebo se smiješilo rađajući nove zvijezde padalice, amulete za ostvarenje naših tek probuđenih želja

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/

Albo lapillo notare diem...

Bijelom svjetlošću upisujem ovaj dan u brevijar snova. Luna me promatra osmjehom mladenke odjevene u odoru nevinosti. Nebo se usedmostručilo i otvorilo kapije sreće. Oh kako volim ovaj dan. Neizgovorene riječi sada kaplju kao suho zlato i pretaču se u antologiju ljubavi. Čujem govor cvijeća. Grliš me smisaonom lakoćom suštine tvoga bića. Daruješ mi toplinu prekaljenu iz sunca, slivenu u biverzum ovoga trenutka. Na usnama ćutim okus meda ukradenog iz nebeske košnice i pretočenog u kalež tvoje duše. Sjedimo na terasi i promatramo ples zvijezda, dok lahor donosi miris prepolovljene noći. Na tornju crkve odzvanja ponoć. Uranjamo u nedelju okupani kapljicama svete krvi. Maglovito se sjećam crnih misli u noćima samoće, vremena kada sam bježala od bijele boje jer si bolovao u bjeloj kući u perivoju na kraju grada. Sada volim bjelinu Lunina osmijeha i njeno zrcaljenje u dubini tvog ćilibarskog pogleda. Odjevam Albu novokrštenja, crne misli nestaju iz sjećanja, osjećam sretna sam. Čuvaj ovaj san, šapućeš mi bezglasjem sreće. Čuvajmo ga zajedno!

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/    

Paukova mreža...

Sunoćavanje grli budnost, ljepotom omamljuje čula i uvodi ih u neiskustvenost dolazeće noći. Na obzorju odlazećeg dana cesar svemirskih visina pretače svoju uzavrelost u blagost tihovanja  srebrene Lune. Promatram okno prozora dnevne sobe. Pauk dolutao ni od kuda kukiča mrežu oblikujući je u raspelo sa aurom Krista u središtu. Čarolija umiranja i rađanja se događa pred mojim očima. Umijeće neupisano u povijest umjetnosti se širi oblokom okrenutim prema zapadu. Magiju tog veličanstvenog trenutka je prekinula zalutala mušica koja postade žrtva te kratkotrajne ljepote. Raspelo se pretvaralo u korito rijeke zaborava i gutalo život. Vidjeh umiranje na spretno satkanoj mreži vjerovanja. Dotaknuta neočekivanom okrutnošću moja svijest otvori vrata galerije sjećanja, misaono- osjećajne slike oživješe ideokinezom bolnih uspomena. Vrijeme se pretakalo iz jučer u sutra, a danas je bilo zaleđeno u shadow of lier na stazama koje nisu vodile nikamo. Teško je pronaći puteve ka izvorištu ljepote kada te obsjeda neiskrenost ogrnuta odorom slatkoglasja. Zaluđena sjajem bižuterije varljivog izričaja zakoračih u nepoznati svijet i slušah zvuke žalopojki jednom već davno odbjeglom srcu. Opijelo koje slušah na margini svijesti se uvlačilo kao opijum u dubinu duše i ja ne osjetih varljivost tih tužaljki. U geomoteriji nestručne arhitekture hrama vremena nisam očutila  ružnovito slaganje stakalaca na vitražu duše, zamke prelamanja nepostojeće svjetlosti, tmine u koju sam na koncu upletena. Pogledah još jednom umiranje na raspelu vjerovanja pretočeno u rijeku Danteovog pakla. U poslijednjim kapljicama toploga zlata vidjeh uzašaće ljubavi. A pauk nezasitan u svojoj pohlepi i dalje vreba plijen, provocira i u pritaji čeka trenutak nepažnje u kojem će napasti  žrtvu, samljeti je svojim spretnim pipcima i odbaciti u zaborav. Stojim u zavjetrini ružnog sna oslobođena ali tužna. Sunce nestaje iz vidokruga, slika ubijanja časti se prelijeva u nijanse ljubičastog sutona. Bijela Luna otvara vrata svoga hrama i prosipa spokoj blagostanja, smiruje ustrašena čula. Nevidljiva ruka naklonjene mi sudbine prebire po klavijaturi nebeskog pijana. Osluškujem zvuke fantazije dolazeće noći i sretna sam.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 
http://nebesko-vreteno.blogspot.com/  

Polutnik ponoćnog sunca...

Dok sam u bijelim lakiranim cipelama gazila snijeg kitio si mi kosu cvijećem ubranim u arboretumu mladalačkih snova i nisi osjećao da se u pejsaž života spuštala hladnoća sjevernog neba. Volio si me proljećem, hranio nutrinom Venerine školjke koju si mi darovao na pragu hrama na čijem žrtveniku zapalismo lumin vjernosti. Bili smo vjerni sebi i korijenju iz kojeg smo izrastali u tek naslućujući život.  Slagali smo bisere u omću kojom smo se vezivali u nepostojanju i nismo primjećivali da zbog našeg nehaja gube sjaj. Darovao si mi osamnaest crvenih ruža i budućnost u celofanu, a nisi slutio da nam kradeš mladost. Željeli smo vječnost, a prostor u kojem smo se voljeli se zgušnjavao u entropiju nepostojanja. Skidao si zvijezde s neba, zagrljajem si želio ubrzati okretaje zemlje, oživjeti vjetar s planine, pojačati sjaj sunca, a magle odolazeće zime su bivale sve neprohodnije. Tražila sam puteve na kojima su ostali tragovi naših prvih zajedničkih koraka, lutala sam obalom oceana ljubavi skupljajući krhotine razbijenih školjki u kojima više nije bilo biserja. Maslinik je odisao plodovima sazrijelim u našem naglom ljetu, ali u krošnjama nisu cvrkutale lastavice koje su nas pozdravljale u ljetnim jutrozorjima sna. Slušala sam urlanje vjetra u granama opustjele šume u kojoj smo skrivali čarolije žudnji i sadili mladice strasti. Oluja ruža je gušila mirišljavost rožnjaka u kojem smo pramaljećima sna ubirali ulje sa latica i prelijevali ga u duše. Preživjeli smo umiranje i rađanje prirode, a onda smo na dverima novodolazečeg ljeta odustali od izlječenja ranjenih osjećaja. Polutnik ponoćnog sunca se ovijao oko naše planete i prelamao je u dvije strane svijeta. Kada su procvjetale zadnje ruže u ružičnjaku sna zaustavih se na obali života i vidjeh u pijesku rasute boli i trgove koji više nikamo nisu vodili.  Brojala sam prohujala proljeća, redala ih u ogrlicu od crnih bisera i još uvijek voljela tvoje ludosti. Trinaest crnih bisera je šaptalo da su godine kojih nije ni bilo prošle. Ugasih lumin vjernosti na žrtveniku te najkraće noći u životu, sakrih srce u torbu pustolova, zaustavih se pred vratima sna, upitah se odakle dolazi ljepota i dozvolih tuzi da se pretoči u pjesme. 

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987. 

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/