Istina?

Na godišnjicu Aninog samoubistva sunce se nije uspjelo probiti kroz oblake. Izgledalo je kao da i nebo tuguje za njenim nesretnim bićem. Te večeri sam se sjetila njenog iznenadnog dolaska i iz Lombardije i njenog tadašnjeg raspoloženja. Miris jasmina je u kišnim kapima bio intenzivniji i u mojim misaonim slikama zasja Anino lice u zlatnom okviru Leonardove slike.
"Noćas se neće preskakati Ivanjske vatre" reče mi suprug dok sam postavljala stol za večeru.
Znala sam da osjeća moje misli, da isto misli na Anu iako nismo spomenuli njeno ime.
"Danas sam bila na groblju, odnijela sam joj žute ruže."
"Znam."
"Na grobu je već bio još jedan isti buket."
"Rudolf nam se više nije javio."
"To nije bio njegov buket."
"Jesi li razgovarala sa psihoanalitičarom?" pitao me je pažljivo nudeći mi čašu konjaka.
"On još uvijek traži početak Aninih strahova, miris koji joj je promjenio život."
"Teško je sada bez Ane kopati po prošlosti koja je uvjetovala njenu stvarnost."
"On je otišao u tajnosti u onu kućicu iza željezničke pruge prije nego ju je Rudolf prodao. Tamo je u daskama ispod kreveta pronašao dnevnik. Ana je često bila tamo i tamo je osamljena pisala svoja sjećanja i sakrivala ih i od sebe same. To nije bila bilježnica, nego naslagani papiri koji su već bili malo nagriženi od poljskih miševa. Po tome je zaključio da je ona pisala ne čitajući više napisano. Slagala je papire u tu rupu pod podom i poklanjala svoje misli samo miševima, s njima je i komunicirala pišući."
"Kada je to počelo?"
"Tek zadnjih godina, psihoanalitičar misli da se tek poslije one kišne noći kada je pobjegla od Rudolfa i došla ujutro k meni počela sjećati užasa iz djetinjstva."
"Što se po njegovom mišljenju dogodilo?"
"Poslije te noći, dana i jutra u njegovoj kući Ana je pisala o velikom crnom čovjeku koji je mirisao na duhan. Obećao mi je da će mi kada prouči sve detalje dati te rukopise na čitanje."
"Je li o tome razgovarao s Rudolfom?"
"Rudolf sada dolazi k njemu na terapiju. Preko njega će možda uspjeti rekonstruirati događaje iz Aninog djetinjstva. Pred par mjeseci je umro Rudolfov otac i ponio sa sobom mnogo tajni."
"Psihijatri i psiholozi su nekada bili sami opterećeni nesposobnošću otkrivanja istina o ljudskoj duši. Lutali su nepoznatim prostorima i sami nesigurni postajali žrtvama vlastitih slabosti koje su vješto prikrivali." reče moj suprug zagonetno.
"Sjećam se, bio sam još dječak kada je izbio skandal u našem gradu. Poznati psihijatar je ubio ženu i mjesecima je skrivao na tavanu kuće, dok ljudima nije počeo smetati oduran smrad koji se širio iz njegove kuće. Užasnut tom pričom, potražio sam objašnjenje kod majke, a ona mi je smirujući me rekla, što ćeš sinko to ti je samo psihijatar."
"To je jedan od razloga da si psihoanalitičar predbacuje što nije uspio osjetiti Aninu namjeru, što nije uspio sprijećiti njeno samoubistvo. Njegov otac je umro poremećena duha, Rudolfov otac je odnio sa sobom istinu o Aninoj nesreći, a on to nije uspio sagledati."


Kiša je lupkala u prozore, miris jasmina se širio prostorom kao da je neka dobra vila željela naše misli usmjeriti ka ljepšem sjećanjima, ali mi nismo bili u stanju promjeniti temu.
"Samoubistvo je apsurd koji još uvijek nije pronašao definiciju. Što je besmislenost smisla života je filozofsko pitanje koje još uvijek nije našlo pravi odgovor. Kakav je odnos između vlastite misli i samoubistva? Priprema li se taj čin u tišini srca kao što se pripremaju i velika djela?"
"Ti misliš da je Ana godinama pripremala taj čin."
"Mislim da je crv koji je nagrizao njen život bio u njenom srcu, a ne u njenim mislima. Samoubistvo nije misaoni čin, on je čin egoističnog "Ja", onog "Ja" koje živi u dubini Freudove sante leda."
"Ali ona je isplanirala do u detalje oproštaj, pisala pisma, odabirala cvijeće i mirise, odnijela sve to u cvijećarnicu, naznačila datum predaje."
"To još uvijek nije dokaz da je njen čin osnova razmišljanja. Moguće je da se tog dana dogodilo još nešto što ju je dovelo u afektno stanje duha, nešto što je pospješilo sva njena ogorčenja, nešto što je probudilo neki do tada zatomljeni osjećaj."
"To je Camus napisao davno, a danas se znanstveno dokazuje postojanje egoističnog uma u svakome čovjeku. To je ono što muči i psihoterapeute. Samoubistvo njihovih pacijenata nije samoubistvo napisano u nekoj melodrami nego dokazuje priznanje da je život prevazišao pacijenta, da je on nagonski osjetio besmislenost čak i same terapije."
"To je izgnanstvo iz života bez povratka, to je premijera bez reprize, premijera koja pri prijašnjim probama nije probudila duh sna potrebnog za život."
Razgovarali smo dugo u noć, upletali smo se u područje koje smo poznavali samo iz literature i tako osvježavali sjećanja na trenutke kada smo tek počinjali živjeti. Ana je dobrovoljno otišla iz te pustolovine i prisilila nas da ponovo razmišljamo o apsurdima svakodnevice.
Drugi dan je ponovo zasjalo sunce i sve se činilo nekako ljepšim. Pacijenti su dolazili u terapiju nasmijani. Ljeto je zamirisalo čistim zrakom poslije jučerašnje obilne kiše. Cijeli dan je prošao u nekom nadanju da je jučerašnji dan donio i neko rješenje o uzroku Aninog samoubistva.
Odmah poslije sprovoda psihoanalitičar se zdušno bacio na istraživanje detalja iz Aninog zbrkanog života. Rudolf mu je nakon dugog nećkanja dozvolio da uđe u njen atelje. Satima je sjedio i pregledavao slike koje su uredno složene po datumima nastajanja odavale uspone i padove njenih stanja.
Najviše ga je zanimalo vrijeme poslije onog jutra u njegovoj vili. Znao je da se tog jutra Ana sjetila nečega vrlo važnog. I uistinu je bilo tako. Sa jedne slike mu se smješila, kao dječjom rukom nacrtana, slična anđelu, velika lutka plavih uvojaka. Kada mi je pokazao sliku sjetila sam se da sam kao mala djevojčica posjedovala takvu lutku. Mogla je hodati, okretati glavu i izreči riječ "mama". Ana je takvu lutku vidjela u izlogu, ali zbog siromaštva njenih roditelja nije ju mogla dobiti. U njenim zapisima pronađenim u kućici iza pruge je pronašao i njene misli o tome.
"Mama mi je rekla da je lutka preskupa, da ju smijem samo gledati u izlogu. Odlazila sam kriomice svaki dan do glavne ulice i u izlogu promatrala lutku. Jednom mi je prišao neki gospodin, tada mi se činio užasno star, i pitao me zašto svaki dan stojim pred izlogom. Kada sam mu rekla razlog pozvao me je u svoju kuću gdje ću se moći igrati s takvom lutkom. Pošla sam s njim. On je imao auto i mi smo se dugo vozili. Njegova kuća je bila u parku i imala je velike prozore i veliku terasu."
Na drugoj slici je bio muškarac visok i snažan sa lulom u ustima.
"Visoki muškarac me je uveo u kuću i pokazao mi sobu u kojoj je bila takva lutka, a onda me poveo u park. Rekao je da ću se smjeti igrati s lutkom ako budem dobra djevojčica i ako nikome ne odam tu našu tajnu. U parku je bio vodoskok. Rekao mi je da se prvo moram okupati u vodi da budem čista da bih se igrala s lutkom. Skinuo mi je haljinu i polako me je prao. Ja sam se smijala jer me je škakljao. A onda me je odjednom položio na travu i počeo masirati i milovati. Bilo je ljepo. Neki čudan osjećaj se širio mojim tijelom i ja sam se umirila. On me je počeo ljubiti. Onda je zapalio lulu. Ostavio me je da ležim na travi. Miris duhana je ulazio u moj nos. Kada sam se pokušala dignuti naredio je da ostanem ležati. Mislila sam na lutku s kojom ću se poslije toga smjeti igrati i ostala sam ležati. Njegovi prsti su se igrali sa mojim tijelom a on je puštao dim u moje tijelo. To je bilo jako lijepo i ja sam zaspala. Kada sam se probudila bila sam obučena i ležala sam na krevetu u sobi s lutkom. On mi je rekao da sada moram kući i da ćemo sutra nastaviti igru."


Sljedeća slika je bio dječak malen i debeo s velikim očima. Sličio je više na žabu nego na čovjeka.
"Drugi dan sam otišla sva uzbuđena do izloga i gledala lutku. Prišao mi je dječak s velikim očima i pozvao me u auto. Tu nas je čekao gospodin od jučer. Dječak je bio njegov sin. Pitala sam zašto ima dečko veliku lutku. To nije njegova lutka nego od njegove sestre, ali ona je nedavno umrla. Gospodin mi je rekao da ću dobiti lutku ako budem poslušna i čista. Željela sam lutku više od svega na svijetu i odlučila biti poslušna i čista. Ušli smo u kuću. Prvo smo se morali okupati ja i dečko zajedno u velikoj kadi. Gospodin nas je promatrao. Skinuli smo se i ušli u kadu. Voda je bila topla i sve je mirisalo na duhan."
Slika koja je slijedila je sličila na Picassovu Gurenicu s tekstom koji ledi krv.
"Neki novi, do tada nepoznati miris se izmješao s mirisom duhana."
Dok sam čitala Anine zapise osjećala sam gađenje prema čovjeku koji je dvoje male djece iskoristio za svoj blud.
"Taj čovjek je bio Rudolfov otac." rekoh psihoanalitičaru pri našem sljedećem susretu.
"To je još uvijek ne dokazana predpostavka."
"Zar se Rudolf ne sjeća?"
"Tvrdi da nije znao da je Ana ta djevojčica."
"Vjeruje li sada da je to ona?"
"Počeo je vjerovati, ali tek poslije smrti njegova oca."
"Znači li to da je već davno znao, ali nije želio o tome razmišljati?"
"To znači da je cijeli svoj život pratio Anu i tek kad je Roland umro joj se usudio prići."
"A Ana?"
"Ona je tek ono jutro shvatila da je miris od kojeg bježi miris Rudolfovog znoja i miris sperme njegovog oca. Njena migrena je počela u onoj tragičnoj noći kada je poslije mnogo godina ponovo osjetila miris muške sperme. Rolandova smrt ju je spriječila da zavoli fizičku ljubav."


nastavit će se:

http://anatomija-jednog-samoubistva.blogspot.com/

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=17514

Zemlja čudesa

Poslije Aninog sprovoda psihoanalitičar i ja smo pokušali sjedinjenim snagama razotkriti značenje i snagu VATRE koja je progutala Anin život. Jednoga dana mi je dao zapis koji je pronašao među Aninim skicama. Na požutjelom papiru ispisanom nekim, meni nepoznatim rukopisom je stajalo:

"Svijet je nekada bio sretniji nego danas. U tadašnjem svijetu se godina isto sastojala od 364 dana i dani su imali 24 sata. Bio je bezgraničan i beskrajan, njime su se ljudi slobodno kretali i u njemu nije bilo noćnih utvara. U sredini svijeta je bila samo jedna metropola. Njeno ime je bilo Ta- Land, grad čudesa. To je grad o kojem su mnogi do mene već pisali. U gradu Ta- Land sunce nikada nije zalazilo do kraja i nikada nije bilo noćne tame. Prelazi između dva dana su bili sumraci u kojima se sjaj svjetlosti uvijek nazirala. U tom gradu nije bilo niti jutarnje glavobolje jer su Fortuna i Migrena udružene sa suncem i mjesecom tkale materiju ljepih snova. To je bio grad sretnih ljudi. Gradom Ta- Land je vladao car čija je jedina želja bila pobjediti prolaznost, ostvariti vječnosti i besmrtnosti u kojima sreća nikada ne prestaje. To je bilo u vremenu prije nastajanja "Corpus hermetikoum", prije pisanja "Tabule smaragdine" prije nego je ljude zaveo sjaj zlata i oni ga poželjeli stvarati. Cara je zanimao život. Želio je sudjelovati u stvaranju prirodnih zakona i zaustaviti umiranje. Našao se u magičnom labirintu svojih misli iz kojeg je tražio izlaz. Pošto je to bilo vrijeme kada nije bilo ničega do vode, vatre, zraka i zemlje on je počeo mješati te osnovne elemente nadajući se da će stvoriti kamen mudrosti iz kojeg će kao na traci teči život. Danima je sjedio zatvoren u velikoj hermetički zatvorenoj prostoriji i iz tame stvarao svijetlo, a u njegovoj glavi je nastajala oluja, bljeskalo je i grmilo. Odvojivši se od sunca i mjeseca on je ušao u migrenino carstvo i upoznao strahove svoje podsvjesti. Podnosio je tu strahotu u nadi da će jednoga dana iz epruveta izaći osnovna materija kojom će pobijediti smrt. No kako je vrijeme prolazilo shvatio je da njegovo tijelo stari, osjećao je nezaustavljivu prolaznost života, ali nada ga nije napuštala, nada da će ipak uspjeti zaustaviti taj proces. Izašao je iz laboratorija da udahne svježi zrak i da odmori oči. Sunce se smješilo nad njegovim gradom i on u tom trenu shvati da je sunce vječno. Poželi napraviti most kojim će moći odlaziti do vladara neba i sjediniti se s njim.
"Zapalit ću vatru i pokloniti se bogu sunca, izmješat ću zemlju i vodu i stvoriti novu materiju kojom ću namazati tijelo da blješti kao sunce i preskočit ću plamene jezike i snagom volje uzdignuti u vječnost." mislio je dok je ponovo u tamnoj prostoriji zemlji dodavao vodu i sve spajao sa zrakom koji je dobivao novi miris. Nova materija je sjajila crnilom nečeg do tada nepoznatog i bila je mekša od zemlje a gušća od vode. Njegovi podanici su zapalili vatru na glavnom trgu grada. Narod se skupio da prisustvuje nastajanju vječnosti. Blještav i sjajan, obasjan suncem koje i toga dana nije zalazilo car je stao pred vatru i okupljeni narod. Oko njega se širio nepoznati miris. Narod je bio omamljen mirisom i sjajem careva tijela. Podanici su donijeli veliku posudu i postavili je pored vatre.

"Tko želi poči sa mnom u vječnost mora se namazati ovim eliksirom i pratiti me na mom putu ka suncu." uzviknuo je car i skočio u plamen. Zrak se je miriso njegovim tijelom i narod krenu za njim. Jedan za drugim su se mazali eliksirom i skakali u vatru.Energija njihovih želja se oslobađala i punila prostor. Tijela su nestajala u sjaju vatre koja je postajala sve veća, širila se trgom i ulicama i u jednom trenu, tutnjajući i tresući se, grad se odvoji od svijeta i kao velika goruća kugla nestade u kaosu univerzuma. Svijet je ostao netaknut, ali je dobio prvu zvijezdu na noćnom nebu. Od toga dana je prošlo puno tisuća godina. Mnogi gradovi su nastajali i slijedili primjer Ta- Landa. Zvijezde su punile nebo. Gradovi blješte noćima, njihovi stanovnici žive vječni život i još uvijek pozivaju hrabre da ih slijede. Kada se ohrabrite i odlučite postati dio vatre, osnovnog elementa iz kojeg sve nastaje, ostvarujete proces kvantizacije i možete putovati svjetovima. Ovaj u kojem mi živimo je postao premalen za snagu naših misli. Tu smo skučeni i često ograničeni bezimenim bolovima i osuđeni na bolno čekanje kraja. Zaustavimo mukotrpno umiranje, jer više od pola života provodimo u mračnom carstvu noćnih utvara."



"Pa ovo je doista poziv na samoubojstvo." skoro sam vrisnula kada sam pročitala tu stravičnu priču.
Suprug me je pogledao začuđeno odlažući knjigu koju je čitao:
"Ah ti doista ne možeš prestati razmišljati o Ani, kasno je prekasno.........."
"Znam, za Anu da ali možda možemo pomoći drugima" prekinuh ga u pola rečenice. On se digao i donio dvije čaše konjaka.
"Nazdravimo ovoj prekrasnoj večeri, pogledaj kako nam se smiješe oči neba" i ja pogledah u taj prekrasni beskraj.
Ljeto se rasplamsalo u svom punom sjaju. Nebo je noćima bivalo sve svjetlije. Imala sam osjećaj da se energija koncentrira i puni praznine univerzuma. Činilo mi se da svake noći jedna nova zvijezda zasja na njemu dok su moje misli o pokretu i njegovom umjeću postajale sve konkretnije. Dani i noći su se redali svojim ustaljenim tijekom. Sunce i mjesec su sjali i potvrđivali da se sve u univerzumu ponavlja nekim prorodnim redosljedom.
"Koliko je svjetova skriveno u tom beskraju, koliko li života potvrđuje ovaj naš jedini?" upitah
"Mi se uvijek nalazimo na raskrižju povijesti koja se ispred nas prostire kao dugačka cesta. Odlučujemo se i svakog trenutka krećemo u neku novu budućnost. Taj scenario naših života uistinu potsjeća na interpretaciju kvantne mehanike koja predpostavlja da postoji bezbroj svijetova u kojima se odvijaju naše različite sudbine."
"Po tome mi smo uvijek i tu i tamo. Znači li da mi možda u ovom trenu sjedimo i na nekom drugom mjestu i gledamo izlazak sunca, ili nas na nekoj plaži miluju valovi mora?"
"Bezbroj naših budućnosti je skupljeno u ovom jedinom trenutku i nitko ne zna što će donijeti sljedeći. To je povijest vremena koju mi sami svojim postojanjem stvaramo i ponavljamo, jer mi smo tvorevina materije koju sami stvaramo, mi smo energija koju neki već stoljećima traže izvan sebe."
"Svako jutro kada te još snena, u prolazu ka kupaoni, sretnem odlučujem se uvijek iznova za ljubav. To je svaki puta novi osjećaj koji potvrđuje stari, to je raskrižje sudbine i put ka budućnosti. U zrcalnim neuronima u mom mozgu se ocrtava tvoj lik i ja znam da te volim. Svaki novi trenutak je nova slika, novo alkemijsko vjenčanje moje svijesti i podsvjesti. U mom malom univerzumu je zdenac vječnog života iz kojeg izranjaju sjedinjeni tvoja i moja slika i postaju osjećaj koji nazivam ljubav. Kada uđem u ordinaciju nastaju nove slike i ja iz trena u tren osjećam vrenje mog bića iz kojeg nastaje energija koja me čini čovjekom." rekoh zamišljajući nas spojene u zlatnog Ouroborosa.
"To je poezija tvojih misli, ona se ne razlikuje od poezije prirode u koju smo upleteni. Ako je stvarna činjenica da se sve u univerzumu ponavlja, ako smo već jednom bili i ako ćemo još jednom biti i činiti isto što sada činimo, onda bi trebali činiti samo dobro da se ono ponavlja. Mi živimo ulovljeni u mreži vremena u kojoj ćemo trajati beskonačno. Sve drugo oko nas će se možda mijenjati, naša tjela će možda izgledati drugačije, ali mi ćemo i za tisuću godina biti isti." pogledao je u nebo i nastavio.
"Ako u ovom tamnom beskraju postoje i drugi svjetovi, možda se mi zrcalimo u njima kao što se oni možda zrcale u nama. Možda ćemo se u jednom drugom trenutku sretati s našim dvojnicima i postajati kugle dvojna bića sa početka priče o Bogovima."
"Ako je to sve istina onda smo živjeli i u vremenu alkemije." rekoh mu smješeći se jer sam znala kako će reagirati.
"Molim te nemoj si ponovo početi razbijati glavu s samoubistvima."
"Ne, neka ovo bude samo igra naših misli. Što ako je Anin mentor bio jedan od onih alkemičara koji su stvarno željeli i vjerovali da mogu stvoriti zlato i tako zavladati svijetom?"
"Što smo onda po tvom mišljenju bili ja i ti u tom vremenu?" pogleda me smješeći se.
"Mi smo sigurno bili oni koji su u procesima tražili drugi dio svoga bića i možda smo slavili alkemijsko vjenčanje poslije kojega smo.............."
"A možda smo kao i danas bili samo promatrači koji su željeli promjeniti svijet, a nisu imali moć. Možda smo već tada bili sigurni da je ovo što vidimo samo iluzija našeg uma, a možda smo stojeći pred ogledalom prepoznavali onaj drugi dio sebe u njemu ili smo doživjeli noć svih noći kada se otvaraju vrata neba i vidjeli uistinu kako sunce i mjesec slave svoje vjenčanje. Beskonačnost kojoj težimo je upravo u strpljenju da savladamo svaku novu polovicu puta koje je ostala pred nama. Zamak, koji se nalazi u nama samima, je tu na dohvat ruke, ali još pola puta od već pređene polovice je pred nama, pa još jedna polovica od pređenog." reče on ispijajući malo konjaka.
"Spojio si Kafku i Zenona u alkemiju našeg sna. To mi se sviđa. Mi stvarno moramo još učiti da bi se mogli sukobiti sa ljudima kao što je bio Anin mentor. Njihovi umovi su poprilično obrazovani. A obrazovani zli umovi su opasni"
"Moramo samo potvrditi da je beskonačnost i vječnost u nama samima, u tom alkemijskom vjenčanju sna i jave, svjesti i podsvjesti da svatko u sebi nosi Ouroborosa, onu zmijicu koja sama sebi grize rep. Mi se obrazujemo, čitamo knjige, slijedimo obrasce u znanosti, ali ostajemo zatvoreni u svom unutarnjem ne znanju kao osobe u Leon Bloyovoj noveli. Oboružane, atlasima i rasporedima putova i voznim redom vlakova njegove osobe ne uspijevaju napustiti rodno selo. Slično je Kafka pisao o zametnutim putevima do zamka u koji ni sam nije znao uči, kao što ni Lord Dunsanyev ratnik nije nikada ušao u Carcassone." reče prisjećajući me na stare priče.
"Otac psihoanalize je u dubini duša tražio zamak u kojem dolazi do alkemijskog vjenčanja između anime i animusa. Anima ženski dio naše duše i animus muški dio svakoga od nas. Sunce i mjesec našeg univerzuma, tamna i svijetla strana naše osobnosti, svijest i podsvijest našeg postojanja. Animus u meni je moja podsvijest koja me ponekada uvodi u destruktivnost i melankoliju. On je nažalost često stranac u mom tijelu, stranac koji je zauzeo zamak i oboružan nekim skrivenim istinama šalje svoje ratnike i osvaja dio po dio moga bića."
"Ti želiš reči da misao mora postati sredstvo za komunikaciju duša, tijelo, svijet u kojem živimo. Ono veliko "Ja" u nama neprekidnim titrajima životne energije, spoznaje tog uljeza u nama. Misao, to veliko bogatsvo našeg postojanja, jedino nedodirljivo u nama, postaje snaga održanja i pravilnog djelovanja."
On je šutio promatrajući treperenje očiju neba i ja nastavih.
"Misao vodi moju ruku prema mojoj kosi, ona upravlja nogom pri hodu zaleđenom cestom, savija i uspravlja tijelo pri podizanju težine. Misao vodi šaku slikara i prste pijaniste, ona kuha kod vrhunskog kuhara, pleše kod balerine, glumi kod glumca, ali ona vodi i u depresiju i apatiju, u nepokretnost i u stanje gdje bol postaje sindrom. Mi učimo i pamtimo misleći, misleći i osjećamo i stvaramo trenutak u kojem živimo. Dakle i animus u meni je misao koju još nisam definirala."

"To ti je alkemijsko vjenčanje, spojiti misli, ovladati emocijama i sjediniti ih u osjećaje. Filozofsko razmišljanje je u vremenu druge polovice prošlog stoljeća, bilo pomalo zaboravljeno. Ono treba ponovo postati praksa. Misao je jedino što pruža otpor svijetu gdje svaka druga vrsta otpora bezizgledna. Misao ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude ili presude, ali ona postoji i postaje svjedokom naših unutarnjih refleksija. Sakrivena u svjesti mislioca, ona postaje njegova snaga, njegova volja, želja, neostvareni san, a izgovorena često postaje samo smišljeno i neiskreno nabrajnje pojmova i činjenica. Misaono promatranje sebe samoga je najintimniji doživljaj i prava spoznaja tijela. Pri filozofskom razmišljanju, često dolazi do smetnji u obliku drugačijih, tuđih misli. Misaona snaga je nešto kao plivanje uz rijeku tuđih misli, a empatično razmišljanje je često znak civilne kuraže. Misliti drugačije je riziko, ali i jedini put do istinskog alkemijskog vjenčanja."
Taj razgovor je u meni otvorio novu sliku stvarnosti. Činilo mi se da sam iz tog dialoga naučila mnogo više nego iz slaganja znanja čitanjem studija o novonastajućoj znanosti.
Da bih pomogla pacijentima moram prvo sama u sebi čuti, protumačiti i osjetiti tuđe misli, pretvoriti ih u svoje i onda stvoriti svijet u kojem ću doista moći pomagati onima koji nesigurni, u moć univerzuma misaono- osjetilno- osjećanog u sebi, lutaju tuđim svijetovima.


nastavit će se:

http://anatomija-jednog-samoubistva.blogspot.com/

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=17514

Seoba duša....

Promatrala sam lice psihoanalitičara i prisjetih se slike sa torinskog platna. Jedina razlika je bila u tome da se oko njega šrio miris duhana iz lule koju je još uvijek pušio. Činilo mi se kao da nije primjetio da je starac napustio blagovaonu. Miris duhana se širio oko nas, uvlačio u nozdrve, šuljao se u mozak.
Ana je tiho plakala, još uvijek grleći koljena. Slušali smo tišinu dok na velikom satu u foajeu nije otkucalo deset puta. Rudolf se digao.
"Sada stvarno moram poći." reče domaćinu, a onda se odmah obrati ženi:
"Ana idemo kući."
"Moja kuća je daleko, tamo iza željezare."
"Kako si stigla ovamo?" upita je psioanalitičar nedozvoljavajući njenom autoritativnom suprugu da nastavi naređivati.
"Onaj gospodin koji je otišao me je doveo ovamo."
"Zašto si pošla s njim?"
"Obećao mi je lutku koja govori i hoda, lutku koju sam vidjela u izlogu velike kuće u gradu."
"Ali ovo nije velika kuća u gradu."
"Znam, on je rekao da je lutka ovdje, a ovdje je samo dječak koji se ne igra s lutkama."
Pogledala sam u Rudolfa. Na njegovom licu nije bilo promjene. Ledenim pogledom je promatrao Anu približavajući joj se.
"Sjećaš li se kako se zove dječak?" upita psihoanalitičar, ali je Rudolf već bio pored Anne i zagrlio joj ramena. Ona je odmah ustala.
"Ja sam izgleda ponovo zaspala. Oprostite, ali sigurno sam još umorna od jučerašnjeg dana." reče Ana ponovo svojim prirodnim glasom domaćinu.
"Sada je stvarno vrijeme da krenemo. Moram još danas otići u tvornicu. Popodne imam važan sastanak." mirno i sabrano reče Anin suprug.
"Zar te uistinu ne zanima što se događa sa tvojom suprugom?" upita ga domaćin
"Mislim da sam dovoljno odrastao i sabran da to mogu sam s njom riješiti. Vas dvoje je samo zaluđujete, odvlačite je u neka stanja iz kojih više sama ne može izaći." reče krećući prema izlazu.
Ana se zaustavila pored mene.
"Kad operem trenirku vratit ću ti je." reče normalnim sabranim glasom.
"Ana treba stručnu pomoć, a ne zaborav u koji ju ti tjeraš." glas domaćina je isto tako bio miran i sabran.
"Što moja supruga treba prepusti da ja odlučim. Naš brak je bio miran dok vas dvoje niste ušli u naš život. Ana je imala glavobolje, a sada ima psihička stanja. Moja najveća greška je bila što sam je poslao na institut." Rudolfov glas je bio još uvijek miran.
"Zar nisi znao da tvoj otac radi na institutu?"
Ana pogleda prestrašeno u Rudolfa i ponovo sjede.
"Ne, nisam znao, ali sada uistinu nemam vremena za objašnjavanja." Rudolf odgovori mirno, a onda pruži ruku prema Aninoj
"Idemo kući, večeras ću ti sve objasnit."
Kada su otišli mi smo još par minuta sjedili šuteći. Rolf je ušao i počeo kupiti posuđe sa stola. Sunce je zimsko jutro pretvaralo u simfoniju svjetla.
"I ja moram polako krenuti kući. Popodne imam pacijente." rekoh dižući se.
"Nismo uspjeli čuti cijelu priču." reče domaćin tužno.
"Što zaključujete iz ovoga što smo doživjeli?"
"Da su Rudolf i njegov otac dio priče i da mi sada dugo nećemo vidjeti Anu." reče domaćin pridržavajući mi kaput.
Mjeseci su se redali, Ana se nije javljala.
"Ništa do suza nije bio moj ljek i ništa do boli moj život. Ovo tiho umiranje traje predugo da bih mogla preživjeti ovaj dan smrti. Kada sunce krene na počinak zagrlit ću njegov zadnji sjaj i poletjeti s njim u vječni san. Danas čujem simfoniju neba, dok jahači apokalipse oplakuju svoj grijeh. Pozaune trube moj mrtvački ples. Vidjela sam u svitanju u sunčanoj kugli Rolandov lik, prepoznala njegovo tijelo neovisno od ustrojstava svijeta. Cijeli me je dan opijao mirisom prve i jedine ljubavne noći. Kada se večeras budu palile oči neba, kada krijesnice zasvjetle u tvom vrtu ti nećeš znati da da smo Roland i ja držeći se za ruke preskočili vatru i da ćemo od sada, zajedno bdjeti nad tvojim snom. Kada sljedeće godine zasja sunce u prvom danu ljeta pogledaj u blješteću kuglu, prepoznat ćeš naš zagrljaj. Oprosti mi što odlazim bez pozdrava, oprosti što cvijeće koje ti šaljem nije jasmin, ali neka te ove žute ruže potsjete da sam to ipak ja."
Trideset žutih ruža s ljubičastom vrpcom je stajalo na stolu kako sam ih i ostavila dok sam otvarala ljubičastu kovertu priloženu uz buket. Drhtala sam cijelim tijelom. Trideset godina prijateljstva sažeto u ovo pismo i cvijeće koje je mirisalo mojim najdražim parfemom je završilo u toj najkraćoj noći godine.
"O, moja ženica ima tajnog obožavatelja." reče moj suprug ulazeći u dnevnu sobu.
"Noćas se Ana ubila." rekoh tiho još uvijek neosjećajući ništa. Uzeo mi je pismo iz ruku i pročitavši ga reče:
"Ovo možda nije oproštajno pismo, možda je samo njen vapaj za ponovnim susretom."
"Moram nazvati psihoanalitičara."
U tom trenu zazvoni telefon.
"Anna se noćas ubila." osjetih tugu u njegovom glasu.
"I vi ste dobili pismo."
"I pet žutih ruža punih mirisa duhana."
"Možda ovo nije oproštaj, nego vapaj za novim susretom." ponovih riječi moga supruga.
"U toku dana ćemo saznati više." prekinuo je vezu bez pozdrava.
Dok sam stvaljala ruže u vazu počela sam plakati. Podnevno sunce je ušlo u prostor i meni se činilo kao da s njim ušla i Ana u taj trenutak. Makinalno sam krenula do telefona i nazvala Annan kućni broj. Javio se Rudolf i kad je čuo moj glas reče hladno:
"Ana nije kod kuće. Ostavit ću joj poruku da si nazvala. Sada žurim u firmu."
To me je malo smirilo. Možda uistinu ovo pismo znači vapaj. Nazvala sam Anin mobilni telefon.
"Nazvali ste nepostojeći broj." hladni glas sa vrpce me ponovo uznemirio. Nazvala sam psihoanalitičara.
"Ana je odjavila mobilni telefon." njegov glas je podrhtavao kao i moj.
"Rudolf očito nije dobio pismo."
"Zar ste ga nazvali?"
"Nazvala sam kućni broj za vrijeme ručka, nadajući se da će tamo biti Ana. Javio se Rudolf......."
"I što je rekao?" nestrpljivo me je prekinuo.
"Da Ana nije kod kuće."
Tišinu je prekinuo zvuk spuštene slušalice. Cijelo to popodne dok sam radila s pacijentima sam očekivala da zazvoni telefon i da čujem Anu, da zazvoni na vratima i da ona shrvana uđe u ordinaciju.Večer je bila blaga i prava ljetna. Sjedili smo na terasi i večerali kada je zazvonio telefon.
"Ana se je ubila." Rudolfov glas je bio kao i uvijek hladan.
"Kako znaš?"
"Policija je bila kod mene. Sinoć nije došla kući. Našli su njen auto pored one njihove kućice iza pruge."
"A nju?"
"Nju još nisu našli, ali ispred kuće u vrtu je ostalo veliko zgarište. U njemu su pronašli njen prsten. Sada je pepeo na sudskoj medicini. Moraju se povezati s njenim sestrama da ustanove DNA i potvrde dali su ostatci Anini." govorio je kao da podnosi kriminalistički izvještaj o nekoj nepoznatoj osobi.
"Kako se osjećaš?"
"Umorno. Nazvat ću te sutra kada više saznam." spustio je slušalicu prije nego sam bilo što još mogla pitati.
Suprug me je zagrlio i ja sam počela plakati.

Nekoliko dana kasnije je bio sprovod. Rudolf i njegov otac su stajali u crnim odjelima pored urne, Anine dvije sestre sa supruzima i djecom nešto dalje od njih. Izgledalo mi je kao da se uopće ne poznaju. Cijeli golf klub i nešto ljudi iz njihovog susjedstva su stajali iza njih. Sasvim postrani primjetih psihoanalitičara s ogromnim buketom žutih ruža. Poslije polaganja urne i postavljanja mramorne ploče, Rudolf je položio vjenac od crvenih ruža na grob. Nitko nije održao govor, nijedan svećenik nije bio pozvan, nije zasvirala muzika. Rudolf je zamolio prisutne da krenu u obližnju restauraciju na posmrtni domjenak.
"Sve je pripremljeno za vas, ja nažalost moram odmah otići u firmu."
Tišina je postala ubitačna. Dok je Rudolf sa ocem odlazio psihoanalitičar je prišao grobu i položio buket na samo uzglavlje.
"Draga moja Ana, tvoja smrt je posljedica života koji si živjela." zaurlao je nadnaravnim glasom. "Moj je zadatak i obaveza da razjasnim uzrok tvog dugogodišnjeg umiranja."
Rudolf je zastao, ali se nije okrenuo. Njegov otac je koračao dalje. Jedan nepoznati muškarac je počeo nešto zapisivati u notes.
Ja sam umjesto cvijeća donijela veliku staklenu kuglu i postavila je pored žutih ruža. Sunce je upravo bilo u zenitu i kugla zasja čudesnim bojama. Psihoanalitičar me je pogledao očima zahvalnosti, a iznad groba jedan za drugim proletješe dva bijela goluba.
"To su Ana i Roland." pomislih glasno
"Mislite li stvarno da je preskočila Ivanjsku vatru?" upita me psihoalanalitičar dok smo sami stajali pored groba.
"Njena duša je preskočila vatru i otišla u uvijek željeni zagrljaj." rekoh prikrivajući suze.


Nastavit će se:

http://anatomija-jednog-samoubistva.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=17514

Amor i Psiha

Te iste večeri sam sjedila sama u dnevnoj sobi i mislila na supruga. Osjetih miris jasmina iako je bila zima i jasminov grm je još spavao svoj zimski san. Očito je željom moguće proizvesti sjećanje na miris. Moje unutarnje oči su lutale Grassom, malenim gradićem s juga Francuske. Sjetih se našeg medenog tjedna i osjećaj ljubavi se širio tijelom, a miris jasmina je postajao sve intenzivniji.
"Što li je psihoanalitičar smješao u parfem kojim je posuo uvenule žute ruže?" pokušah se sjetiti mirisa, ali bez uspjeha. Nisam mogla ponovo doživjeti onaj popodnevni trenutak. To je miris Lombardije i mene s njom nevežu osjećaji. Ana je doživjela sreću i osjetila ljubav. Njen terapeut ju je, tim mirisom, uspio probuditi iz umrtvljenosti i užasa noći koju je provela na kišnom asfaltu bježeći od mirisa.
Krenula sam do police s knjigama. "Parfem" od Patrika Süskinda je već zaboravljen stajao pokriven novijim knjigama. Uzela sam prašnjavu knjigu i počela listati. Tražila sam stranicu na kojoj je opisano nastajanje parfema "Amor i Psiha".
Čitajući sam shvatila da psihoanalitičar nije slijedio mirise iz knjige, on je izmješao mirise nekim svojim redom, samo je posudio ime parfema da u Ani probudi osjećaj ljubavi. Lombardija miriše pinijama, čempresima i kestenima. U tim mirisima je tajna njenog popodnevnog buđenja, ali jeli to dovoljno za potpuno spasenje? Zaspala sam na kauču umorna od uzbuđenja koje sam taj dan odživjela. Probudio me je telefon. Činilo mi se da sam užasno dugo spavala, ali kazaljke na satu se skoro nisu pomakle.
"Hvala Vam što ste me nazvali." glas psihoalanalitičara je zvučao veselo.
"Gdje je Ana?"
"Spava."
"Gdje spava?"
"U sobi moje majke."
"Je li se javila Rudolfu?"
"Ja sam ga nazvao i rekao mu što se sve noćas i danas dogodilo. Bio je čudno miran i uobičajeno pribran. Pristao je da Ana noćas ostane kod mene. Sutra ujutro će doći po nju i ja ću ga nakon toliko godina ponovo vidjeti."
"Ne sviđa mi se ta njegova mirnoća." rekoh prisjećajuči se Aninih priča o njemu.
"To nije obična, ljudska mirnoća. On je prihvatio činjenicu i noćas će ju proanalizirati. Meni se ne sviđa pomisao da će Ana sutra ujutro sama s njim napustiti moju kuću. Zato sam i nazvao. Možete li doći i provesti noć ovdje i sutra ujutro s Anom dočekati Rudolfa?"
Odmah sam se obukla i krenula. Kiša je još uvijek padala. Osvjetljenje je bilo preslabo za ovo tmurno vrijeme. Vozila sam najotmjenijim dijelom grada i skoro ništa nisam vidjela. U parkovima su stršale vile s osvijetljenim prozorima. Prolaznika skoro nije bilo, samo pokoji auto bi se iznenada iz mraka pojavio i nestao. S kišobranom u ruci je pred vratima jedne vile stajao psihoanalitičar. Park je bio osvjetljen laternama koje su me potsjetile na plinske laterne našeg starog grada. No kiša i vjetar su nas utjerali u kuću i ja to nisam uspjela reči čovjeku koji je žrtvovao noć za svoju pacijenticu. Ušli smo u veliki foaje, kakav sam do tog trena vidjela samo u filmovima. Činilo mi se da sam ušla u svijet o kojem je pisao Platon u svojoj utopiji o Atlantidi. Ispred mene su se uspinjale široke stube koje su vodile u obečanu zemlju vječne sreće. Odjednom se pred nama pojavio stariji čovjek obučen u crno odijelo.
"Možete servirati u salonu." reče mu domaćin vodeći me kroz velika vrata u ogroman prostor pun ugode i mirisa koji je donio to popodne u moju dnevnu sobu.
U kaminu je gorjela vatra, tiha muzika je punila prostoriju Rahmanjinovim talentom.
"Čini mi se kao da sam ušla u neko drugo vrijeme."
"Ušli ste u moj drugi život. Ovdje provodim samo vikende i blagdane, inače imam mali stan u gradu. Rolf je služio još mojim roditeljima. Tada je bio mlad, a kada su oni umrli bio je prestar da počne novi život. Zadržao sam ga da sačuvam sjećanje na djetinjstvo i mladost."
U tom trenu je ušao Rolf s velikim srebrenim pladnjem. Mali sendviči skladno poredani su više sličili na mozaik nekog umjetnika nego na jelo.
Sjeli smo ispred kamina. Rolf nam je poslužio piće i naklonivši polako otišao u drugi dio vile.
"Što se danas popodne dogodilo s Anom?" upitah poslije što smo popili gutljaj prvorazrednog vina.
"Ana je kao Grenoulle, ona osjeća nosom i spoznaje mozgom mirisa. To je rijedak fenomen, ali postoji kao dijagnoza u psihoanalizi. Süskind ga je opisao u svom romanu pretvarajući glavnog junaka u ubicu. Ana je žrtva tog svojstva. Mjesecima sam studirao njene crteže i tražio nit vodilju za njena stanja. Ni ona sama nije zanala što izaziva promjenu njenih raspoloženja i njenih duševnih stanja. Danas mi je jasno da su to mirisi."
"Premalo znam o mozgu mirisa, da bih mogla razumjeti o čemu govorite."
"Osjetilo mirisa je najstarije osjetilo koje posjedujemo i ono je direktno povezano sa središtem za nastajanje emocija u našem mozgu. Već više od 3000, godina se ljudi služe mirisima za lječenje tijela i duše. Iz toga je proizašla moderna Aroma terapija, koja se primjenjuje u psihoterapiji. Ana reagira nesvjesno na mirise kao što psi reagiraju na njih. Nisam dovoljno siguran, ali mi se čini da ona osjeća mirise za koje mi nemamo dovoljno razvijeno osjetilo u mozgu. Neki takvi mirisi izazivaju oluju u njenom mozgu i rezultiraju migrenom, drugi rezultiraju strahom, treći neugodom."
"Znate li kako je to počelo i zašto?"
"Ne, još uvijek je početak obavijen maglom njenog zaborava. Sjetila se da je Roland mirisao samo na sapun čijeg se imena više ne sjeća, da ju je privukao miris vašeg parfema kada ste se prvi puta srele u knjižari. To je miris koji još uvijek koristite, miris koji u njoj budi povjerenje. Moj miris u njoj izaziva nepovjerenje, ali ne neugodu. Rudolfov miris izaziva strah i gađenje. Bježeći od tog osjećaja u njenoj glavi dolazi do potpunog kaosa, javljaju se slike koje još jače uzburkavaju njene emocije i onda se dogodi migrena kao obrana od totalnog ludila."
"Kako je mogla tako dugo izdržati s njim?"
"Čudnovati su putevi ljudske duše." reče mi domačin zagonetno nudeći me sendvićima. "Ali nesmijete zaboraviti da je ona migrenu imala i prije vjenčanja s Rudolfom."
"Što ste smješali u miris koji se sada širi vašom kućom?"
"Poslije našeg zadnjeg razgovora sam shvatio da je ona ljubav ponovo osjetila u Lombardiji. Sjetio sam se mirisa koje samo kao djete osjećao u našoj kući uz jezero Garda. Mješao sam eterična ulja dok me moj nos nije vratio u djetinjstvo i prekrasne vikende s roditeljima na obali jezera. To su bili i moji sretni trenuci. Kada ste vi napustili dnevnu sobu Ana je počela pričati o Lombardiji i susretu na jezeru. Što je dulje govorila boja se vraćala u njene obraze. Ja sam danas konačno čuo ono što vi već dugo znate."
"Što mislite o njenom novom Rolandu?"
"Djeluje mi nekako nestvarno, jer cijela njena priča potsjeća na bajku."
"Bajke obično završavaju sretno."
"Ova još nije završila. Njoj još nemogu niti naslutiti kraj. Kada smo kasnije ušli u ovu kuću Ana je počela plakati. Mislim da sam pretjerao s mirisom. Sjedila je tu na Vašem mjestu. Rolf je donio topli čaj i kolačiće. Ja sam zapalio lulu. Miris duhana ju je ponovo potsjetio na nešto ružno. Tada su joj suze potekle niz obraze. Gledala me je ne govorećei ništa. Postavljao sam joj pitanja koja su ostala bez odgovora. Zaspala je i ja sam je odnio u maminu sobu. Poslije razgovora s Rudolfom sam razmišljao o našoj mladosti i sjetio se da je Rudolfov otac, pušio lulu."
"Tko je bio Rudolfov otac?" prekinula sam njegovu misao
"Profesor psihologije na gimnaziji koju smo posjećivali." reče ispijajući gutljaj vina.
"Izgledao je drugačije od Rudolfa, bio je visok i snažan, zgodan muškarac. Rudolfova majka je bila mala debela žena s velikim žabljim očima. Kasnije sam saznao da su se rastali. Ona je ubrzo poslije toga umrla, a Rudolf, koliko mi je poznato, više nije kontaktirao s ocem."
"Ana mi je pričala da je njihovu kuću uredila Rudolfova majka po svom ukusu i da ona nije smjela ništa mjenjati."
Domaćin je ustao i počeo nervozno hodati ispred kamina.
"I u Rudolfovom životu ima tajni, da ni najbolji psihoanalitičar ne može iz toga izvući pravi zaključak. Izmislio je majku ili je nekoj zamišljenoj ženi dodijelio njenu ulogu. Sada mi je jasno zašto je branio Ani dolaske k meni. Dok je bila na institutu bio je miran jer tamo su sve njegove tajne za Anu bile nedodirljive. Njegov otac je kasnije napustio posao u gimnaziji i dobio katedru na institutu. Bio Anin mentor. Rudolf je poslije majčine smrti u svom bijesu promjenuo i prezime u majčino djevojačko. Pustio je Anu u ruke svoga oca nekazujući joj istinu."
Bila sam šokirana istinom koju mi je uzbuđeni domaćin iznio. Na ovom najskupljem brežuljku svijeta su se događale nevjerovatne stvari. Vila u kojoj je Rudolf odrastao je bila nedaleko od ove. Tajne ubistava i umiranja su ovijene maglovitom snagom novca kojeg je ovdje bilo u izobilju.
"Koliko tajni se krije u ovim perivojima?" upitah uzbuđeno domaćina.
"Toliko koliko ovdje ima života. Novac nije sreća. Godinama se nisam vratio na brežuljak. Rolf i kuća su čekali na mene. Ne znam kada je Rudolf zadnji put bio tu. Mnogo vila je prazno u mnogima žive novi ljudi. Rudolf je vilu poslije majčine smrti prodao i u njoj živi sada jedna sretna mlada obitelj. Njihov park živi smjehom djece. Možda ću i ja poslije Rolfove smrti prodati ovu kuću da se u nju vrati davno umrli život."



Počelo je svitati. Kiša je prestala. Tek tada sam primjetila da se iza prozora krije ogromna terasa. Stala sam uz staklena vrata i promatrala park. U sredini je bio labirint od šimšira.
"Tu sam se kao dječak igrao s majkom skrivača. U središtu labirinta me uvijek čekalo neko ugodno iznenađenje, a put natrag je bio majčin veseli glas."
"Doručak sam servirao u blagovaoni." Rolf u crnom odijelu je stajao na vratima salona.
"Hvala Vam Rolfe, pričekat ćemo da se gošća probudi."
Dok je sa velikog sata u foajeu otkucavalo osam sati Ana se spuštala stepenicam. Kada me je ugledala potrčala mi je u zagrljaj.
"Hvala ti za strpljenje i za jučerašnji dan." šapnula mi je dok je naš domaćin krenuo prema blagovaoni.
Upravo smo počeli doručkovati kada je zazvonilo na vratima. Domaćin je ustao i krenuo prema vratima.
"Dolazi Rudolf." rekoh da spriječim šok kod Ane.
"Tko ga je pozvao?"
"Domaćin."
Počela je drhtati i ostavila već namazano pecivo na tanjur. U sobu je ušao Rudolf s meni nepoznatim starijim muškarcem. Domaćin je zamolio Rolfa da servira za njih. Promatrala sam Anino lice. Gledala je starijeg muškarca.
"Dobro jutro Ana. Zašto jučer nisi došla k meni? Ti znaš da je tvoje mjesto u takvim trenucima pored mene, ja te najbolje poznam, ja sam te vodio kroz mnoge krize i uvijek smo zajedno pronašli izlaz iz njih." reče starac sjedajući pored nje.
Bez da se je predstavio shvatila sam da je to njen mentor i Rudolfov otac. Rudolf je stajao još uvijek iznenađen mojim prisustvom na ulazu. Domaćin ga potapša po ramenu i ponudi mu stolicu pored sebe. Rolf je donio novo pecivo i kavu.
"Zato što više nemam povjerenja u Vas." Anin glas je bio drugačiji. Bio je to glas djeteta koje je smoglo hrabrosti oduprijeti se volji starijih.
"Ali ti znaš da ti ja želim dobro." u njegovom glasu je bilo prijetnje.
"Ja Vas se više ne bojim." glas djeteta je prijetio plačem. Starac krenu rukom prema njenom obrazu, ona pomaknu glavu i podignu ruke za obranu. Domaćin i ja se pogledasmo. Pred nama se počela odvijati scena o kojoj smo razmišljali, ali nismo mogli dokučiti njen pravilan tijek.
"Ne dirajte me." vrisnu djete."Vaši dodiri bole."
Starac ustuknu povlačeći ruku. Domaćin se dignuo i krenuo prema salonu. Kada se vratio u ruci je držao lulu i duhan.
Ana se potpuno zgrčila na stolici. Podigla je noge i zagrlila koljena spuštajući lice na njih.
"To su maniri iz prostačke kuće njenog djetinjstva." Rudolfov glas je odavao gnjev.
"To je strah djeteta koje je preživjelo nešto jako ružno." reče mu psihoanalitičar paleći lulu i kršeći time sva pravila dobrog odgoja.
Starac se dignuo i krenuo prema vratima. Otišao je bez pozdrava. Rudolf je gledao za ocem neshvaćajući šta se događa.
nastavi će se:

http://anatomija-jednog-samoubistva.blogspot.com/

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=17514

Filozofija mirisa

Što li se događa u Aninom mozgu kada njeno središte za njuh osjeti Rudolfov miris? Iz tog malog najstarijeg djelića mozga izviru emocionalni poticaji koje mi onda razumskim dijelom mozga pretvaramo u ugodne ili neugodne osjećaje. Mirisi bude u nama sjećanja jer u blizini bademove jezgre, tog minijaturnog mjesta u našem mozgu koji producira naš osjećaj straha i opreznosti, se nalaze naše unutarnje oči. Njima vidimo slike koje smo pamtili nosom. Kakve li se slike se javljaju u Aninoj glavi kada osjeti blizinu svoga muža?
Iz misli me trgnulo zvono na vratima. Pogledala sam na sat. Bilo je još prerano za pacijente. Blijeđa od aveti predamnom je stajala Ana. Velike sunčane naočale su skrivale tugu u njenim očima. Vani je kišilo i njena kosa je bila mokra i sljepljena uz upale obraze. Usnice su bile modre od hladnoće. Tako promrzla je više sličila prestrašenom djetetu, nego zreloj tužnoj ženi. Ušla je u ordinaciju bez pozdrava. Nisam je mogla ništa upitati, nisam joj mogla ništa reči jer je šuteći skinula mokri kaput ispod kojega je bila samo isto tako mokra spavaćica. Bez riječi sam je odvela u stan i poslala u kupaonicu. Skuhala sam kavu čekajući da izađe. Bile smo odprilike isto građene pa sam joj u kupaoni ostavila jednu od mojih trenirki. Ana je u ovih par tjedana izgubila sigurno deset kila. Sjela je na kauč i počela piti kavu još uvijek ne govoreći ništa. Tišina je bila ubitačna, ali ja sam ju morala, njoj za ljubav, podnijeti. Par trenutaka iza toga ona je zaspala. Pokrila sam je i otišla u ordinaciju. Ana je spavala cijelo jutro ne promjenivši položaj tijela. Kada sam za vrijeme podnevne pauze ušla u dnevnu sobu, probudila se.
"Oprosti, ali nisam znala kamo da odem. Lutala sam cijelu noć gradićem, skrivala se od utvara koje su me pratile i u zoru sam se našla pred tvojom kućom."
"Što se dogodilo?" konačno sam se usudila upitati.
"Sinoć sam čitala knjigu "Parfem". Željela sam više saznati o mirisima i njihovoj moći." zašutjela je.
"Parfem, od Süskinda?"
"Odjednom je u sobu ušao glavni junak. Sjeo je pored mene i ja sam pobjegla."
"Ana to nije bio Grenoulle, to je bio Rudloff."
"Sada znam da je to bio Rudolf, ali sinoć sam u njemu vidjela ubicu. Bježala sam, a njegov miris me pratio do ulaznih vrata tvoga stana. Tek tu se izgubio, nadjačao ga je miris lavande koji se širi tvojom ordinacijom i miris Božića koji se još uvijek osjeća u tvom stanu."
"Nazvala sam tvog psihoterapeuta i on će uskoro doći." priznala sam joj svoju samovoljnu odluku.
"Ja trebam tebe, a ne njega. On će me pokušati vratiti u djetinjstvo iz kojeg cijeli život bježim. Od kuda znaš tko je moj psihoterapeut?"
"On je došao k meni kao pacijent. Imao je nesreću na skijanju." lagala sam razlog njegovog dolaska.
"Kako je saznao tvoju adresu?"
"Ti si mu pričala o tvom lječniku, otišao je k njemu na pregled, a on ga je poslao k meni."
"Željela sam da se vi nikada ne upoznate, da ne djelujete jedno na drugo. Željela sam odvojene terapije za moje podvojeno biće. Ti si odgovorna za moju glavobolju, a on za moje duševno stanje." u glasu joj se naslućivala oluja.
"Zašto onda jutros nisi otišla k njemu? Nije te bolila glava i nisi bila u opasnosti od upadanja u Migrenino carstvo." pokušala sam se odrešito obraniti od njenih sumnji.
"Ti jedina znaš sve o meni. Tebi sam vjerovala i ti si me izdala." počela je plakati.
"Nisam te izdala, ja te ne mogu osloboditi od mirisa koji te progoni. To jedino može pokušati, ako mu dozvoliš, kompetentan psihoterapeut."
Ana je tiho jecala. Njen napad bijesa je prešao u nesigurnost njenog postojanja. Zagrlila sam je i ona je plakala na mom ramenu.
"Psihoterapeut je prijatelj moga supruga, on radi protiv mene." jedva je izgovorila tu optužbu.
"On je samo njegov poznanik iz mladosti."
"Znači i o tome ste razgovarali."
"Da, on ti stvarno želi pomoći jer ni tada nije volio tvog supruga. Vjeruj mi Ana on je srcem i znanjem na tvojoj strani. Ti mu moraš pomoći da riješi zagonetku tog mirisa koji te progoni."
"Mene boli vrat i ramena, noževi se zabadaju u moj prsni koš pri svakom udisaju, a ti me šalješ psihoterapeutu." govorila je tiho i više za sebe.
"Ti si noćas promrzla. Normalno je da te sve boli, ali to nije moguće lječiti fizioterapijom. Donijet ću ti aspirin i skuhati čaj."

Zazvonilo je na vratima. Psihoanalitičar je stajao pred vratima sa buketom osušenih ruža spletenih na porculanskom u labirintu. 
"Ruže su za Anu."reče mi dok sam ga uvodila u dnevnu sobu. Ana je sjedila na kauču i gledala preda se. Njena ramena su bila skupljena tako da joj se vrat uopće nije vidio. On joj je prišao, a ona nije podigla pogled.
"Ove ruže čekaju na Vas već tjednima. S njima sam želio početi ovogodišnju terapiju. Tada su mirisale na ljeto, a ovako osušene mirišu na parfem "Amor i psiha." kojim sam ih pošpricao." reče čovjek tajanstveno.
Ana se digla i prihvatila ruže. Na njenom ukočenom mršavom licu se naslućivao osmjeh. Držala je cvijeće i udisala miris koji se počeo širiti cijelom sobom. To je bila simfonija za sva osjetila, simfonija koja je kroz nos direkno ulazila u mozak i stvarala slike o najljepšoj ljubavanoj bajci iz antičkih dana.
A onda je prelazila u slike bajki o Snjeguljici, Pepeljuzi i Trnoružici. Stajala sam po strani i promatrala promjene na Aninom licu i tijelu. Opijena nepoznatim mirisom, izazvana imenom bajke ona je živjela u tim trenucima ljubav. Psihoanalitičar je šuteći stajao kraj prozora i gledao kako se kišne kapi kotrljaju staklom.
Ana je progovorila prva.
"Jedan uzdah koji s usta k ustima leti u trenu kada se duše spoje,
kada srce srcu o ljubavi zbori, a riječ ljubav nemože u ljubav preći."
Zašutjela je i mi smo šutjeli. Tišina je simfonijom mirisa još uvijek dodirivala naša osjetila. Zrak je bio pun nekog čudesnog sna, trenutak vječnosti i uživanja. Činilo mi se da su anđeli letjeli sobom, poželjeh da je moj suprug tu i da taj osjećaj pređe u poljubac. Njega nije bilo tu, bio je na jednom od svojih službenih putovanja. Izašla sam tiho iz sobe prepuštajući Anu i psihoanalitičara tom trenutku.
"Što li je Ana osjetila?" pomislih dok sam u ordinaciji otvarala prozore da se oslobodim mirisa koji me je poveo u neko čudesno stanje sna. To popodne sam imala pacijente i morala biti prisebna i potpuno prisutna u vremenu za koje sam bila plaćena.
"Šuteći se gledaju duše, pijući iz božanskog vrela njihovi pogledi govore sve." sjetih se sljedećeg stiha pjesme koju je Ana govorila.
Psihoanalitičar ju je mirisom vratio u ljepotu sna, vjerovatno s namjerom da je odvede u djetinjstvo u svijet bajki. Dva sata kasnije sam čula kako odlaze. Ordinacijom se proširio miris osušenih ruža. Pacijentica koja je ležala na krevetu podignu glavu.
"Ovaj miris me podsjeća na dolinu moga djetinjstva." reče duboko uzdišući.
"Gdje ste odrasli?"
"U Lombardiji."


nastavit će se:

http://anatomija-jednog-samoubistva.blogspot.com/

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=17514

Oluja u glavi

Vikend je prošao bez novih iznenađenja. Spoznala sam da naša tijela nesmijemo tumačiti samo zakonima iz prirodnih znanosti. Duša je dio tijela i bez nje je tijelo stvarno samo Deskartesov instrument. Mudrost je u spoznaji osjećanja tijela, a ne u samoj osjetilnosti njegovih vanjskih pokazatelja. To je istina koja spada u moje područje, iz nje mogu početi izgrađivati metodu kojom ću izvoditi pacijente iz Migreninog carstva. Pokret je mudar tek onda kada ga tijelo osjeti u njegovom punom obujmu i spozna u njegovom cijelom obliku. Oluja, koja u glavama mojih pacijenata razara dan, je pokret najsitnijih struna njihove podsvijesti izazvan nečim često nepoznatim. Kako tu energiju pretvoriti u stvaralačku, a ne ubilačku? Kod psihoanalitičara je to bio udarac u glavu. Mora postojati suptilniji način za njeno usmjeravanje, ali nesmije biti samo prolazno stanje kao što se dogodilo kod Ane. Koji je to miris koji u njenoj glavi izaziva oluju? Kakvo je to sjećanje njene podsvijesti? Što li se krije u njenoj crnoj rupi, u središtu njenog osjećajnog labirinta? Osjetilnost i razum su brat i sestra naših duševnih stanja, osjetilnost je starija i odgovornija za ovo što se sada događa u Aninom tijelu.
"Razmišljao sam o golfu, pokretu i želji za igranjem." reče mi psihoanalitičar ulazeći u terapiju. "Golf nije tehnika, on je ljubav i san."
"Jeste li znali da Ana nije uspjela zavoljeti golf?"
"Nikada nismo o tome razgovarali. Očito je to smatrala nevažnim. Da sam to znao drugačije bih vodio tretmane." bio je zatečen kao terapeut, iznenađen kao čovjek i uvrijeđen kao psihoanalitičar.
"Kako su vaši mišići?"
"Opušteni. Jučer sam bio u teretani i danas se osjećam odlično."
"Osjećate se snažnije?" upitah ga pomalo ironično
"Isprobao sam svoju svijest o pokretu. Izvodio sam pokrete bez opterećenja, snagom moje volje i shvatio da se isto tako mišići mogu trenirati. Teretana mi više ne treba. Vraćam se golfu i naravno vašem umijeću pokreta." smješio se, a ja sam postiđeno šutjela.
"Što ste osjetili kada sam spomenuo teretanu?"
"Ako kažem bjes, vi ćete to pobiti. Neznam kako bih nazvala to što sam osjetila." rekoh iako sam bila sigurna da je to što sam osjetila bio bjes. Smatrala sam da je još prerano za veliko opterećenje njegovih još nedovoljno probuđenih mišića.
"To vam je isti osjećaj koji sam ja osjetio kada ste Vi spomenuli da je Ana igrala golf. To je ono što često ostaje prešućeno u nama. Erupcija energije koja ne pređe u djelovanje i ostane pohranjena u podsvjeti kao pritajena opasnost. Ja sada isto osjećam bjes, jer me je Vaša prijateljica varala. Moram pronaći put da se oslobodim tog negativnog osjećaja koji se u meni javio. Ja sam Vama pomogao potvrdivši Vašu tezu o snazi mišića. Sada je red na Vama. Recite mi zašto Ana nije spomenula golf?"
"Možda zato što nije bila sigurna da je to važno, ali ja znam da ju je golf vratio u vrijeme sreće s Rolandom. Tjedan dana u Lombardiji u kojoj je trebala igrati golf ju je vratilo u mladost i otvorilo vrata jednom novom starom osjećaju. Tamo u dolini pinija, čempresa i kestenja se moja prijateljica zaljubila u stranca kojem nije znala ni ime. Zvala ga je Roland."
"Ni njega nije spomenula. Pričala je o čovjeku koji joj je vratio osmjeh i usadio ljubav za crtanje. Hvala Vam na podatku. To u svakom slučaju ne godi mom egu i navodi me na misao o mom ocu. Zar ja stvarno nisam u stanju prodrijeti u srž problema. Moj otac je dozvolio da moja majka ima ljubavnika jer nije bio u stanju da spozna njene probleme, a onda neznajući kontrolirati svoje osjećaje ju je ubio. Ana je za mene više od pacijentice, njen suprug je prepreka da joj izjavim ljubav. Mislio sam da ona to osjeća, a ona je neosjećajući to cijelo vrijeme tražila ljubav."
"Ona Vas sada treba."
"Kako to znate?"
"Dobila sam pismo od nje. Htjela sam Vas nazvati, ali bila je subota i nisam se usudila. Ana sjedi zatvorena u svom ateljeu i ne usudi ga se napustiti. Pisala mi je o mirisu koji ju progoni, mirisu koji poistovjećuje s mirisom Rudolovog tijela. Jedino Vi joj možete pomoći da otkrije porijeklo te strave u sebi."
"Ona je naučila gledati unutarnjim očima, naučila je spoznati obrise sna i slušati zvukove koji ju u njemu bude, ali u tim snovima se mirisi ne javljaju oni je prate u javi." govorio je više za sebe.
"Što zakljućujete iz toga?"
"Da su oni sjećanje bez misaone slike i nemogu izaći iz one crne rupe njene podsvijesti. Miris koji ju odvodi u Migrenino carstvo je sjećanje iz njenog najranijeg djetinjstva."
"Na početku sam bila uvjerena da je to bila Rolandova smrt, ali sada mi se čini da je ta smrt bila samo poticaj za uzburkavanje energije iz te crne rupe, a da je Rudloff žrtveno janje koje slućajno ima isti miris."
"On bi mogao biti most ka rješenju njenih muka, ali on odbija suradnju i postaje provalija koja je sve više udaljava od stvarnog života. Rudloff je čovjek bez svojstava, on je marioneta današnjice i misli da je sve, pa čak i ljubav kupljiva. Odrastao je, kao i ja u izobilju, ali njegov životni put je drugačiji od moga. Dok u meni još uvijek živi Homo Ludens, on je prisvojio Homo Fabera i pretvorio ga u Homo Tehnikusa u sebi. "
"Jeste li ga upoznali?"
"Išli smo u istu skupu privatnu gimnaziju, samo nikada nismo bili prijatelji. Ja sam bio buntovnik bez razloga, borio sam se, po mom tadašnjem vjerovanju, za potlačene, a on je već tada kupovao prijateljstva i naklonost profesora. Poslije mature se više nikada nismo sreli. Kada sam upoznao Anu bilo mi je jasno da ju je osvojio bogatstvom, a ne svojim šarmom. U želji da joj pomognem sam se na početku usredotočio na njen brak ne tražeći njen problem u dubini njene duše. Bio sam uvjeren da je problem u Rudolu, a ne u njoj. Onda je došla sa zavijanjem vuka i mirisom koji se krije u sunčanom krugu njenog sna. To me potaklo na drugačije razmišljanje o njenom problemu, a ona se više nije pojavila. " zašutio je, ali njegove misli su lutale i činilo mi se kao da njegovom licu vidim sjećanja. Ovaj zgodan muškarac je stvarno bio zaljubljen u Anu.
"Psihoterapija je vječno učenje i vječni dialog." reče nakon nekoliko trenutaka tišine. "Vi i ja zajedno možemo Anu osloboditi pakla u kojem već godinama živi."
"Ali bez nje su nam sve mogućnosti oduzete. Rudolf je lukaviji od nas. On uvijek u trenutku njenog uspona učini nešto što ju ponovo baci u bezdan i za neko vrijeme onesposobi za sudjelovanje. To traje već godinama. Čini mi se kao da on namjerno budi u njoj strahove od života izvan njegovog okrilja, a tamo u kući pored potoka ona već godinama tiho umire."
"Nikada nije dala naslutiti da razmišlja o samoubojstvu." u njegovom glasu je bilo samoobrane.
Pružila sam mu njeno pismo. Dok je čitao njegovo lice je postajalo sve ozbiljnije.
"Ona je prestala gledati očima, slušati ušima, hraniti se ustima. Ušla je u svijet mirisa i počela ih je gutati. To je prelazno stanje između dva života, ili između života i smrti."
"Izvucite je iz te kuće i ..............."

"Ona mora sama izaći slijedeći samoosjetilnost. Njene mozgovno slijepe oči i uši se moraju ponovo aktivirati da bi spoznala razliku između mirisa života i smrti. Tek tada joj možemo ponovo pokušati pomoći. Sve ostalo bi bila prisila, pritisak na njenu osjećajnost od koje bježi već godinama. Kada Vam se ponovo javi probajte pronaći njene motoričke triggere. To su isto crne ili slijepe točke, koliko sam ja razumio vašeg Bobu, slijepe točke iz kojih se širi fizička bol. Psihičku bol prepustite meni, ali ne zaboravite, mi nesmijemo raditi odvojeno. Podaci moraju biti izmjenjivani, moramo surađivati pa ćemo možda ipak ucrtati put jednoj novoj metodi."
Bio je tužan, to se osjećalo u njegovom glasu. Polet s kojim je tog dana došao je splasnuo i predamnom je stajao pogrbljen i nekako tjelesno oronuo muškarac.
"Golf nije tehnika, on je ljubav i san." ponovih njegovu prvu rečenicu. Pogledao me je začuđeno. "Naš posao nije tehnika, nije metoda, naš posao je ljubav i san, naše ordinacije su trgovine snovima."
Nasmješio se i krenuo prema vratima. Pri rukovanju je umjesto pozdrava rekao:
"Čim se pojavi sunce i isuši travu počet ću ponovo voljeti i sanjati. Mislim da ću tamo u čarobnosti prostranstva u svakom pokretu osjetiti i poticaj za nove ideje i nove spoznaje. Moja misaona gimnastika će se sjediniti s željezom i lopticom i ja ću ući u svaku rupu koju zamislim. Možda ću jednoga dana ući i u Aninu podsvijest."


http://anatomija-jednog-samoubistva.blogspot.com/

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=17514