taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 25. Oktober 2010

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u poeziji umrle pjesnikinje






Stajala sam pred katakombama grada uzbuđena kao nekada u maloj kavani.
"Imam li hrabrosti zakoračiti u tuđi san?" upitah se. Boginja lova u meni odgovori,
"Uđi, tvoje vrijeme ima krila. To nije tuđi san, tu ćeš se probuditi u svom."
Zakoračih sama u tamu tog subotnjeg jutra. Odabrala sam jutro da bude drugačije nego nekada i bilo je drgačije. Začuh stihove danas umrle pjesnikinje, čudesni muziku njene bezsmrtne duše:
Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:
"Odleti sada hiljadu milja daleko da ne bi gledala ravnodušnost
kako se gomila u mojim zjenicama...!"
Jer ptica nije troma kao čovjek;
daljina je za nju lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaže joj: "Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje,
da ne čujes kako pjevam u predvečerje nježnu uspavanku drugoj dragani
koja leži sa kljunom u mome krilu...!"
Jer ptica nije površna kao čovjek;
ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju još snažnije
i umjesto umirujućih zvukova uspavanke
cijela bi šuma morala slušati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol...
Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu
ona ostane pokraj nje da tu umre u samoći.
A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,
od stida i pomutnje ne zna što bi,
i bježeći sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu....

Vesna Parun


Prostor je bio prepun nepoznatih lica i tišine. Za stolom kao, da je došla iz nekog drugog vremena, je sjedila ogromna žena očiju poput srne. Njen glas je dolazio iz daleka, s planete vječne poezije. Sjedoh među mlade buduće poete s pregrštom prošlog života u rukama.
"Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica."
Osjetih njegov pogled na zatiljku. Neka čudna energija, satkana od misli i sna, prostruji tijelom.
"Je li ovo ljubav?" pomislih u kratkoj pauzi glasa žene očiju poput srne. Ona nastavi.
"Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,......"


Začuh njegovo šaputanje iza sebe, "Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. I budi blaga njegovom snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči."
Srce, u koje uvijek smještamo ljubav, zakuca brže i jače. Artemida u meni podignu zavjesu tuge i sunce uđe u ovo subotnje jutro. Okrenuh se, ali njega nije bilo iza mene.
"Čiji sam glas čula?"
"To te Bacchus poziva na gozbu života"reče mi boginja.
"Kuda da krenem?"
"Ostani tu "
Iznenada, kao da je sišao s neba, pored stola pod malim osvjetljenjem, uz ženu očiju poput srne, je stajao moj dječak.
" Živiš tamo otkuda pisma ne dolaze.
Daleko, dalje no najdalje značenje ljudskih riječi
što imenuju daljinu.
Tako daleko da samo uvijek i nikad mogu,
pomoću misli, da približe tvoju udaljenost."
Pogledi su nam se kao i onog davnog aprila u ateljeu u ulici heroja, sreli. Njegov glas utihnu. Artemida u meni progovori snom.
"Grad u kojem si rođen znam iz uzbuđenja. On je čvor linija sreće i sudbine, čvor koji traže moje misli na putu k tebi"
Njegov glas mi odgovori.
"Toliko si daleko u zemlji iz koje pisma ne dolaze i nikakva pošta ne prima pisma za tebe"
Tišina puna uskovitlanih misli zavlada prostorom. Ustala sam i prišla stolu.
"Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim, ti neznaš s kojeg prozora u noćima pozdravljam tvoju zvjezdu i čekam tvoj put k meni."
Njegov glas prekine moju misao:
"Možda je zapisano u stoljetnom kalendaru ili se dogodilo u trenutku kad si rođena, ali znam da je počelo davno. Možda među zvjezdama....."
"Sigurno sam prvim uzdahom već šaptala tvoje ime"
"A ja sam među špekulama tražio tvoje oči"
"I ako postoji magična ruka sudbine koja Kupidu poklanja strijelice,
onda je za nas izabrala onu veliku, nedjeljivu, neuništivu."
"A možda je sve samo ljubav"
"Dođi, zagrli me u zemlji u kojoj cvate runolist i donesi buket ljubavi i miris uzbuđenja" pozvah ga u zagrljaj.
"Opusti se. Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše. Tek onda ćeš saznati odakle dolazi ljepota i da li je moj glas budućnost koju želiš." tiho završi naš misaoni duel, moj dječak očiju boje sna.
Vratila sam se u zemlju u kojoj cvate runolist sama ali puna misli i sjećanja koja sam voljela.
Napisala sam pismo.
"Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom. U zemlji runolista će uskoro biti jesen. Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali voljeti. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu."


Kolaž sastavljen od stihova poezije Vesne Parun i mojih pjesam izdanih u zbirci "Odakle dolazi ljepota" Dijana Starčević, Zagreb, 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/o-herojskim-zanosima-da-sam-plugom-orao.html

Keine Kommentare: