Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u očekivanju Godoa.

U očekivanju Godoa Vladimir i Estragon žive u bezvremenu piščeva uma, žive u prostor- vremenu neživljenja, u spoznaji u kojoj vrijeme stoji, u svijesti u kojoj se nište ne mijenja, tek poneki jecaj tišine trenutke broji i iz postojanja Pozza i Luckya kleše nove trenutke iz beživotnog stijenja i muzikom vječnog proljeća poručuje da će Godo tek sutra doći. U čekanju na bolji trenutak zaboravljamo od kuda smo došli, neznamo kuda želimo poći, ne osjećamo sutone, svitanja, zenite nepostojeći živimo neminovnu smrt, ne sjećamo se zvjezdanih puteva kojima smo prošli. Tek kada začujemo otkucaje zvjezdanoga sata, otvaraju se misaono- osjetilno- osjećajnog univerzuma vrata i mi ćutimo mirišljavu svarnost koja se smjestila na energetsku poljanu snova u naš vječno sanjani rajski vrt. Spoznaja u kojoj smo trajali bez simfonije boja, svijesti u kojoj je svaki doživljaj bio ogrnut nebojama- bijelo i crno, u grebenima svijesti uklesanim u more spoznaje duboko, iznenada zaiskri osjećanja osjećaja svjetlosno zrno i onda klije i niče, raste i izrasta u ovo ovdje i ovo sada. To je znak da je zauvijek ostala otvorena Pandorina škrinja u kojoj su ostale skrivene svjetlosne niti bezvremena iz kojih izranja ljubav, vjerovanje i nada. Mi smo uistinu Kairosov pramen kose dotaknuli sami, mi smo svjesno uronili u ocean svjetla koji nas muzikom svojom oduvijek mami, mi koračamo stazama kojima nas duša vodi, mi tada sazrijevamo u bezvremenoj slobodi  srca. Osluhnimo titraje zvjezdanoga sata u svjetlosnoj muzici, u ritmu njegova bila kriju se vrata našeg malog univerzuma i našeg ovozemaljskog vremena.

Slika, Vatroslav Kuliš

http://umijece-vremena.blogspot.com/