Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u zagrljaju šaputave svjetlosti dlana.

"Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju... Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice." Ranko Marinković je napisao štivo o rukama i na koncu kaže, svemu su krive ruke, to je jasno.
A da nema ruku? Što su ruke? pita sebe i nas Ranko.
Dok smišljam odgovor gledam pokrete prstiju na tastaturi računala. Dodir njihovih vrhova sa beživotnim slovima stvara na zaslonu za mene vidljivi svijet misli. Ritam njihovih pokreta proizlazi iz ritma mojih osjećaja i oblikuje rečenice u, nadam se, razumljivo štivo. Na dlanovima se smjestilo srce univerzuma i titrajući održava život i sjedinjuje nas sa samim sobom. Pokušat ću, pišući baladu o dlanovima, ispričati priču o čudesnoj energiji iz koje smo izrasli, energiji koja traje eonima, stoljećima, desetljećima, godinama, mjesecima, tjednima, danima, satima, minutama i još uvijek izrasta iz trenutka svjesne spoznje, trenutka u kojem jedino svijesno trajemo. To je u isto vrijeme i balada o mojim, njenim, njegovim, našim, vašim rukama dragi čitaoci, o rukama u vječnom i nezaustavivom pokretu, dlanovima, oknima kroz koje struji snaga naše životne energije, naš život. Osnova za obavljanje mog, Tvog, Vašeg dnevnog posla su ruke. Promatram ih i vidim na njima svoje misli, prepoznajem namjere, osjećam život. Ruke su pametne i vrijedne, stišću se u šaku i šire u lepezu, a mogu se sklopiti u molitvu i poniznost duše, one vole, ali te iste ruke su u stanju milovati i udariti, graditi i rušiti, grliti, daviti i ponekada u nekom nesretnom času i ubijati.

Što će učiniti naše ruke odlučuje univerzum našega uma, izvor čudesne izlječujuće energije, koju nazivamo različitim imenima, a ona je uvijek osnova našeg postojanja u beskraju božjeg sna. Umijeće pokreta naših ruku izvire iz naših misli i mi tek u dijalogu s njima postajemo umjetnici ili nespretnjaković, virtuozi ili vječni gubitnici, neuspjeli svirači na strunama života ili sanjari posla koji obavljamo. Na njihovim dlanovima je izvor početka, na njima ostaju sjećanja na ugodne i neugodne susrete, one pamte vatru i led, nježnost svile i hladnoću metala, zaobljenost jabuke i oštricu noža. Dlanovi su naše treće oko. Jutros dok smo još ležali u krevetu, naše ruke su se probudile prve tražeći put u novi dan. Isključile su budilicu, uključile radio, otvorile slavinu za vodu, tubu zubne paste, nanijele kremu na lice i napravile prvu jutarnju kavu. Nijema igra naših ruku je energija koju danas nazivamo REIKI, TAO, PRANA, ORGON, BIOENERGIJA, ali to je još uvijek samo energija našega života. Na našim dlanovima vjekuje život, a mi uopće nismo svjesni naše ovisnosti o tim prozorima kojim osjećamo i susrećemo svijet u kojem živimo. Primjećujemo ih tek dok ih peremo, kad režemo nokte ili kada se počnu javljati staračke mrlje na njima. Vječna igra napinjanja i opuštanja mišićnog svoda dlana, postajanja i nestajanja svoda kugle koju svojim pokretima oblikuju mišići dlana i prstiju je jedan od savršenijih rezultata naše evolucije. Uvjet za jasnu i preciznu pokretljivost prstiju je postojanost dlana. Snaga za pokret prstiju ne smije dolaziti iz njih samih, nego iz središta dlana. Pri radu s pacijentima nesmijemo dozvoliti da oni osjete težinu naših ruku na svom tijelu. Moj posao je uistinu ples ruku po mišićima i zglobovima ljudskoga tijela. Kada postavim dlanove na pacijentova leđa, moj savitljivi i gipki zglobovi isijavaju energiju koja se širi mišićima i premošćuje put od mene ka pacijentu. Vršci mojih prstiju pamte ukočenost pacijentovih mišića, osjećaju opuštanje ili njihovo napinjanje pri tretmanu koji provodim. Kada pacijentova glava leži na dlanovima oni mi, posredstvom uma i srca, pričaju priču o nepokretnosti zglobova između glave i prvih vratnih kralježaka, odaju mi blokade Atlasa, tog čudesnog titatna u našem tijelu, šapuću mi o ukočenosti i neelastičnosti mišića, dlanovi mi odaju pacijentovo neznanje o njemu samom i njegovom tijelu.

Moje ruke u dijalogu sa pacijentovim tijelom otkrivaju često puno više nego što sam, pri razgovoru s njima, u stanju spoznati. Energija koja sjedinjuje dlanove i pacijentovo tijelo, reiki, tao, parana, orgon, bioenergija, božanska energija se pretvara u energiju svijesnosti, ona otkriva pacijentu slijepe točke njegove svijesti o tijelu, ona skrivene mjesta u njegovoj podsvijesti, koja do tog trena nije osjećao. Naše se ruke, ta najvrednija alatka svih vremena, pokreću snagom naše svijesti i postaju najdjelotvornije izlječujuće sredstvo u ovom čudesnom svijetu izraslom iz srca univerzuma, iz izvora osnovne energije, života, energije koja se kasnije, mjenjajući oblike preobražava u ljubav, mržnju, sreću, tugu, bolest ili zdravlje. Marinkovićeve Ruke su, zapravo i melankolična sonata otočkom zavičaju, samoći u jednom zatvorenom kozmosu. Pohvala otočkim prosjacima, što razotkrivaju svu tu ubogu prostotu otočkih gospođa, koje snuju jedan bolji život, koji se neće dogoditi. Saga o zalutalim talijanskim vojnicima što izgubljeni u ovim enklavama samoće čine velika zla. Ne dozvolimo rukama da postanu ubojice ljepote. Rukama pišemo pjesme koje nastaju u srcu, njima pišemo tekstove o duši i njenoj sjenci, ruke su produžetak naših misli i naših osjećaja, vršcima prstiju ulazimo u ovaj svijet i stavljamo svoje srce u eter.
 http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=31020
http://www.webstilus.net/content/view/7973/65/
http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i svjetlosni trag u duši.

"Ima ljudi koji nam govore ali ih mi ne slušamo; ima ljudi koji nas povrijede i ne ostavljaju traga, ali ima ljudi koji se jednostavno pojave u našem životu i ostave zauvijek svjetlosni trag.”

(Cecília Meireles)

Još kao djete je bio drugačiji od drugih, bio je svoj i nedodirljiv, bio je već onda ono što je kasnije uistinu i postao, tajnovito biće puno neizgovorenih istina. On, to je bio nezaboravan susret djece u okrilju odraslih razgovora. Nikada ga više nisam susrela, drugi su pričali o njemu, a on je za mene ostao sjećanje na ona davna poslijepodneva u jednom stanu punom mirisa knjiga, svjetlosnog zagrljaja svijesti i zvukova znanja. Dugo je bio zatvoren u vremenu nepostojanja, zaustavljen u uzdizanju ka odgovorima čija pitanja više nisu slutila svoje početke, uzaludno je podnosio neznanje zbog znanja koje u njemu sagorjevalo plamenom životne svijeće. Otišao je zagledan u daljine, otišao je u svoje nedopričane priče, u neke svoje nedosanjane snove, krenuo je tajnovitim putem ka neželjenoj slobodi. Vijest o njegovoj očekivanoj smrti je, kao nepozvani gost, u meni probudila osjećaj praznine, stvorila prazninu neke ogromne crne rupe koja guta uspomene i mogućnost ponovnog susreta u zagrljaju zrelosti. Brojač trenutaka njegove sudbine se zaustavio na davno upisanom broju i onda otvorio svjetlosna vrata vremena iza kojih više nema vremena za dokone razgovore o kraljici literature, nema vremena za odgovore koji se slute u pitanjima jer tamo u bezvremenosti trenutak uistinu postaje vječnost. Nisam čula odjeke njegovih koraka u odlasku, ostao je samo njegov svjetlosni trag u mojoj duši i spoznaja vremena i istine koja mi govori da u našim životima sve češće zatrepere svjetla koja znače kraj našeg ovozemaljskog vremena, zatvaranje knjige života koju smo ispisivali zvjezdanim slovima svoje drhtave duše, crtali srcem anđeosku sliku neželjenog ali neminovnog odlaska.

http://dinaja-dinaja.blogspot.com/

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše na zvjezdanim stazama.

Krenuh drevnim Jakobovim putem, krenuh zvjezdanim stazama duše, zaustavih se na svjetlosnim vratima srca i uronih u svjetlosni zagrljaj svjesne spoznaje. Osluhnuh šaputavu svjetlost, prisjetih se ove davne pjesme i uronih u dubinu svijesti, zakoraćih u beskrajnost iza svjetlosnih vrata srca, osjetih anđeosku snagu svjetlosnog prabića i krenuh Jakobovim ljestavama ka vratima sunca, svjetlosnim vratima koja se kriju u duši čovjeka u čovjeku.

Što joj je kazivalo podne toga dana? Život pod groznim suncem. Korito velike rijeke vremena bez vode. Bila je žedna, a uokolo nje mrak pod rascvjetalim suncem, zenit sparnoga dana izazva sljepilo osjetila.......
Zalutala je u močvari nekog nedosanjanog sna. Željela je vidjeti sunce, a svuda uokolo tama, željela je slušati tišinu, a svuda uokolo zvukovi tuđih života, željela je sanjati, a budili su je krici prošlosti. Zalutala u močvari snova, omamljena strahovima ona krenu rijekom bez povratka.
Na rubu svijesti začu svjetlosni glas istinske poezije:

"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.

Ona te proganja zato što bježiš od nje.

Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati.

Moraš voljeti...

Dakle, voli patnju.

Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.

Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i

nemoj je primati s mržnjom.

Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.

Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time"

HERMAN HESSE

a onda ponovo zvuk tuđih života, oko nje mrak, a u daljini smijeh odraslih, smijeh djece, zvono s neke crkve raspolovi dan, a ona još nije vidjela sunce, u zenitu tog čudesnog sparnog dana. Ona pruži ruke ka naslućenom suncu i iz kaosa njenoga sna, iznenada, doletje Kairos na dlan i ona osjeti pramen njegove kose među prstima. Jedan svjetli pogled izroni na obali mraka i dotkanu je kao vjetar u zenitu razbijajući sparinu toga dana. Opijena blagošću njegovih očiju ona zaboravi put nazad, njen lagani čun zaluta među lotose. Na laticama suze, crveni odsjaj zalaska sunca, a onda jutarnja rosa. Čovjek je sjeo u čun pored nje i hladno, suho korito rijeke progovori toplinom svjetlosti. Ona plagano skinu svilenu haljinu. Ljeto, to naglo ljeto se bližilo kraju, jesen je stigla tiho, cvijeće je umiralo u vrtovima, a rijeka bez povratka je živjela ljepotom prohujalih dana. I ja sam živjela u Arkadiji, bila sam na svjetlosnim vratima srca, pomisli ona dok su laste letjele prema jugu. Mislili su jedno na drugo, na oba mjesta lijepa tuga i tragovi sreće na obrazima. Kiše su počele, a oni su spavali na jastucima želja. Vjetar je podigao zastor, da daljina bude bliža. On joj je objasnio mjesečinom tugu rastanka. Ispijali su vino sreće, suze pomiješane s ljepotom prošlih zagrljaja, jedini tragovi na njenoj svilenoj postelji. Orionovo sazvježđe zatreperi na nebu i prosu kao zlaćanu prašinu, Jakobove ljestve zaiskriše u svijesti. Ljubav stvori dvorac među zvjezdama, mliječnom stazom povezani, u krugovima sna sjedinjeni više se nikad nisu morali rastajati.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=4977
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše na svjetlosnim vratima srca

Dok se pale oči neba ja osluškujem buđenje noći i osjećam Ljubav, u dimu cigarete, u mirisu magle, u šuštanju lišća, dodiruje misli, zaustavlja snove, uvalči se u srce opija me kao vino. Iza vrata života, u carstvu stvarnog postojanja stanuje, vladarica svjetla, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova postojanja. Odvojivši se od svjetla nad svjetilima, postade Pistis Sophia, ujedinjenje vjere i mudrosti, dvojstvo koje je korijen svim svjetskim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u ljubav i njeno trajanje. Padom iz vječnosti, LJUBAV postade trag vidljivog svjetla i stvori ovaj svijet i nas u njemu. Estetika trenutka u kojem sam osjetila da tijelo nije materija, postade smisao i snaga sna koji budna sanjam. Kako nazvati ovaj osjećaj koji tinja u meni? Ona je tu, uvijek tu, prati me u stopu, spava u osmjesima, bdije nad umorom, ona je straža mojim slabostima. Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti u trinaesti eon, tamo gdje stoluje svjetlo nad svjetlima. Tamo je početak ovog dalekog puta kroz materijom konkretizirano svjetlo, tamo će me dotaknuti sjeme moje nove svijesti i ona će se roditi iz Sofijinog djevičanskog poroda i ostati prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je moja misao manifestacija njenog postojanja u meni.

"Ljubav je svjetlost" koja je, proizašla iz neevolucionog središta, ušla u evoluciju zatvorena u gravitacionom tijelu punom trajanja. Noćas vidjeh tu ljepoticu sna u svom njenom sjaju. Vrijeme ima krila i leteći tako eonima ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melanholija postojanja, ono gleda unazad i nemože zaobići ruševine svoje nezaustavljivosti. Kada se zaustavi u trenu, vjetrovi s Olimpa uskovitlaju Kairosov pramen kose i on postaje ponovo tok, prolaznost izvan sebe samoga, vrijeme u svijetu i njegovoj promjenjivosti. Emocija, koja je u meni ove noći prešla u osjećaj, je početak i kraj trenutka, ona je beskonačnost u konačnosti moga tjela, ona je sjeme bezgrešnog začeća, moja duša koja u meni bdije Sofijinim očima, očima Ljubavi. Zadržah se u trenutku, u hramu gdje još nema vremena, gdje vlada svjetlo nad svjetlima, gdje nevidljivi anđeli snuju onaj svijet u kojem ću se sutra probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život i prelazi u svjetlosnu dimenziju postojanja, u vrijeme. Stigavši u svijet svjetla, hram u kojem tek bogovi žive, susrećem početak prolaznosti i učim je živjeti u svom njenom sjaju. Šapućem joj tvoje oči su jedino svijetlo u džungli želja, tvoj glas je tišina blagdana, simfonija sna, ljepota ovog običnog jutra u kojem se dotaknuta svjetlosnim zagrljajem majke nad majkama sretna budim i uranjam u bezvremenost koja se krije iza svjetlosnih vrata srca.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blogspot.com/

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u zagrljaju svjetla nad svjetlima

Luciana, dijete sreće.

Noćas je zvijezda

pod kojom si rođena,

trepereći u kolu čuvarica snova

sjala sjajnije od drugih,

bezvremeni treptaji očiju neba,

za dvije godine sreće,

za dvije godine tvog postojanja.

Pričinilo nam se

da zvjezdana prašina

bdije nad tvojim snom.

Osluškivali smo

čudesne tonove noći,

te velike nebeske harfe.

Tiho su treperile strune

čudesnu upavanku za tebe

nježnu, za tvoj djetinji san.

Na početku je bila nedokučiva i bezimena tišina, a onda se nešto ugnjezdilo u ono veliko ništa, zauzelo mjesto u kaosu i počelo tkati niti nove stvarnosti. Dogodilo se petnaestog dana mjeseca Tybi, koji je bio dan punog mjeseca, dana u kojem je sunce na svom putu izašlo u punom sjaju, snagom za koju do tada nije postojala mjera. Sunce je izašlo iz svjetla svih svjetala, iz prve i zadnje misterije univerzuma. Bogatsvo boja, zemlja u kojoj je ništa i sve, bog nad bogovima, mjesto istine gdje nema ni muškarca ni žene, ničega do svjetla. To je prvi i posljednji i najviši princip, neizgovorljiv i neimenovan, dupla priroda bića nad bićima, svjest njegovog postojanja u nama samima i iz njega nastajuća duša univerzuma. Svjetlo nad svjetlima ogrnuto neznanjem nastajanja i znanjem postojanja, arhetip našeg početka, najsnažnije biće, simbolika časnosti misterije koja živi u neizgovorenom i neimenovanom, tjelesnost neba, tajnovitost vječnog izvora istine. Ne heroina sudbine, nego učiteljica misterije, svjetlost još uvijek potvrđuje postojanje neznanja, ali ne zalijeva i ne hrani sušu opustjelog srca. Izašla iz tame, prekoračivši vrata vremena ona dotiče tek misli, uzdiže ih do osjećajnog vrhunca i imenuje ih vladarima tijelom, boji njihove puteve vidljivošću spoznaje. To je prastara mudrost koja živi snagom uvjek nastajuće energije, koja svojom brzinom, svojim skokovima i valovima nijansira i određuje sebe samu. Ona tako omogućuje vidljivost tijela, pretvara energiju u masu, a masi u isto vrijeme vraća svojstva energije. Taj daleki trenutak u mjesecu Tybi je bio trenutak našeg nastajanja i vječnost našeg postojanja u univerzumu. To je treptaj oka koji potvrđuje istinitosti Aristofanovog izmišljenog mita o nastanku čovjeka. Zatvorih oči da vidim božji san u eksploziji svjetlosne prašine, da doživim Pitagorinu harmoniju u simfoniji univerzuma. Tisućljećima kasnije taj trenutak istine je dokazan formulom, on je promijenio našu svjest i spoznaju o svijetu u kojem još uvijek mnogi od nas ne postoje svjesno nego samo traju.
Danas, slavimo formulu i prihvaćamo činjenicu da je brzina svjetlosti konstanta brzine, da je ona osnova koja određuje odnos energije i mase i znamo da je čovjekov um spoznao njeno djelovanje i tako postao brži od nje i na taj način centar zbivanja, vječni promatrač i sudionik tog osnovnog procesa koji je stvorio svijet i ljudski um u njemu. Giordano Bruno kojem je osvetom tadašnjeg neznanja oduzeto tijelo, on koji je to spoznao prije razvoja znanosti o početku i nazvao taj trenutak imenom boginje, danas svjetli svjetlom nad svjetlima i kliče, za nas nečujno, Eureka.
Rođena iz ništa u sretnom trenutku sjedinjenja nečega što je bilo prije energije, nekih dviju suprotnosti koje su se izdvojile iz kaosa tadašnjeg neznanja, Luciana, svjetlost nad svjetlima postade dijete ljubavi, svjedočanstvo jednog nježnog zagrljaja. Igrajući se svojim formulama kao dijete špekulama, mlado je svjetlo stvaralo eone, stoljeća, godine, dane i trajalo vremenom koje je nastajalo eksplozijama boja. Tamo gdje su se susreli svjest i svemir, indukcijom njihovog zajedništva, tu je nastala prekrasnim bojama oživljena, dimenzija vremena. Sazrijevajući u svom dobrom snu, svjetlo dijete postade svjetlost žena, ljepotica svjeta koji se iz nje dalje rađao. Mjenjajući haljine i dijademe u kosi svijetlost šeta i prede i tka najfinije niti iz kojih izrasta svijet. Izašla iz zagrljaja neznanja ona, koja je bila prije prirode, postade njena stvoriteljica, majka nad majkama. Tu je, na početcima prije početka, u plavkastom tračku istine, prvim osmjehom neba počeo nicati najljepši cvijet univerzuma, anima mundi, njegova svijest. 
Eros otkri tajnu suprotnosti koje ujedinjenjem rađaju ljepotu, nevidljiva Fortunina ruka, ruka boginje čuda i sudbine, povede svjetlost na beskonačno putovanje vremenom, izvede ju iz tamnog bezdana nečijeg davnog sna i ona, Luciana, svijetlost, žena među božicama, božica među ženama postade ljubav, misao, snaga, hrana života. I možemo je nazvati raznim imenima, posvetiti raznim božanstvima jer ona počiva u svima i svemu. Kao da nema početka ni kraja, krenuvši od tamo, gdje je još uvijek, ona je uvijek i tu. Ona je, aktus purus, vječna i neuništiva, vidljiva i nevidljiva, stvoriteljica i braniteljica mog prostora i vremena, mene same u beskraju univerzuma. Prvi pokretač, aktus purus, uskovitlana energija, vjetrovi s Olimpa i Panteona, dah istine u dahu života, sintropija u zajedništvu topline i hladnoće, svjetla i tame, jedinstvo suprotnosti koje stvara harmoniju i održava život. Svijetlost, beskonačnost, vječnost, Luciana, svijetlost je bez početka i bez kraja, ona je bila, ona traje i ona će biti kada više ničega ne bude.
Majko nad majkama, zanosu bogova i ljudi, znaku neba, stvoriteljice plodnosti zemlje, žaru sunca i srebro mjeseca, prije tebe i tvog dolaska je bila tama i jedno veliko ništa. Ti otvaraš dane, usmjeravaš vjetrove, oživljuješ mora, mirišeš cvijećem, ti usmjeravaš i vodiš kroz šume i pustinje, daješ riječima značenje, mislima tok. U tebi susrećemo sebe u tijelu koje tek tobom, spoznajemo, koje tek tobom vide naše oči. Tvoje boje su, u svojim mjenama, naše vrijeme i naš prostor, ti nam svojim rukama dodiruješ oči, ti si iluzija stvarnosti u našim mislima, naša misao to si ti. U čast svih boginja sunca ja jutros za Lucianu palim svijeće, simbole nastajanja života, lutam vremenom i tražim istinu početka, trenutak rađanja, istinu porijekla i dokaz postojanja.

Ovaj tekst posvećujem LUCIANI JELČIĆ, kćerkici, unučici, nećakinji obitelji JELČIĆ- VEGO.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=9811

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u najnježnijem zagrljaju svemira

Na početcima prije početka, u plavkastom tračku istine, prvim osmjehom neba počeo nicati najljepši cvijet univerzuma, u jednom drevnom proljeću bezvremena, u zagrljaju vječnog sna, blagošću sonate od snova dotaknuta procvijetala je plava ljepotica i postala vječni trag u beskraju vremena. Večernjim nebom ogrnuta, ona veze ljepotu radosti, dolazi sa izvora utjehe, s rukama puna mjeseca, sa naručjem sunčeva sjaja, sa zvjezdama u očima, ona ljepotica svitanja, majka nad majkama, ona svojim nježnim dlanovima briše suze sa obraza svijeta, duginim bojama sa nebom sjedinjena, svjetlosnom muzikom na svom nezaustavljivom plesu vođena, vjetrovima sa Olimpa oplođena ona rađa mirise bunike i lovora i snagom ih svoje utrobe u nektar pretvara kojim svoju djecu već milenijima hrani. Na velikom balu bogova, u nedohvatnim daljinama svijesti, na padinama sna i jave, na obroncima legendi i života Eros otkri tajnu suprotnosti koje alkemijskim vjenčanjem rađaju ljepotu, nevidljiva Fortunina ruka, ruka boginje čuda i sudbine, povede ljepoticu na beskonačno putovanje eonima, izvede ju iz tamnog bezdana nepostojanja i ona, majka plodnosti, žena među božicama, božica među ženama postade ljubav, misao, snaga, svitanje i sunoćavanje, postade elizejska poljana na kojoj je počeo nicati život jednostavan i lijep. U svjetlosnom zagrljaju dviju vječnosti, ona koljevka čovjekove ljubavi i sreće, ona zipka svim snoviđenjima, postelja svim snovima, izvor svim inspiracijama, uzrok svim kreacijama, lijek svim bolestima ona svojim skutima daruje spokoj bivstvovanja svima i svemu. Bez početka i kraja, krenuvši od tamo gdje vjekuje , uvijek je tu i grli nas svojim blagim rukama, miluje velom opstojnosti u beskrajnom širenju svemira. Uskovitlana energija, dah istine u dahu života, sintropija u zajedništvu topline i mraza, svjetla i tmine, jedinstvo suprotnosti, ljubav kojom stvara sklad i ljepotu,hranjena suzama neba i svijetlošću, kapljcama krvi Božje, tka beskonačnost, vječnost, život bez početka i bez kraja.

Plava ljepotica, bezvremenom svjetlošću odjevena, vječni zanos bogova i ljudi, znak ljubavi i plodnosti u beskraju beskrajnog bezdana, rađa godine, zbraja stoljeća, smiruje vjetrove, oživljuje mora, miriše cvijećem i treperi trenutcima ljudske sreće. Iz njenih grudi izvire Rusalkin svijet, na ramenima rastu šume u kojima spava vilinska dobrota naših snoviđenja, na čelu se odmaraju anđeli, vjesnici neba i bdiju nad životima. Iz zagrljajnog grča svjetlosti i zemlje već tisućljećima iskri riječ, misao, mudrost, znanje i vjerovanje u čovjeka, u ljubav iz koje izrasta ljudskost. Čudesne boje tog vječnog draganja su naše vrijeme i naš prostor, ono nam svojom nježnošću sklapa oči u kojima iskri stvarnost. Treptajima stvarnost pretvara u misli, a misli u osjećaje koji su uzrok tom strasnom zagrljaju. U ime ljubavi koja je stvorila ovaj svijet ja jutros palim svijeće svim boginjama plodnosti, izlazim pod koplja dnevne svjetlosti sjedinjujem se s istinom početka, sretnim trenutkom rađanja, istinom porijekla, istinom života i osjećam u sebi naše postojanje u tom zagrljaju.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i bjeg duše iz nocebo djelovanja lažnog svjetlosnog zagrljaja

"Boginjina duša u tebi je svjetlost, a svijetlost ne poznaje satove, dane, mjesece, godine, ne osjeća stoljeća ni eone. Prolaznost naših dana i noći moru i hridinama ne znači ništa, ali univerzum ima svoju dušu i vrijeme će jednoga dana stati, onoga dana kada ti budem cvijećem kitio kosu, stavljao dijadem na glavu, blještavu krunu satkanu plavetnilom dragog kamena, onoga dana kada plavi Safir i Nox zaustave vrijeme, kada Aurora rodi novo sunce toga dana će trenutak postati vječnost." osluškivala sam tonove šaputave svjetlosti njegove duše.
"Doveo si me u vrijeme civilizacije Maya" šapnuh sretna
"Na početak sna" reče mi tiho
"Vratili smo se u vrijeme prije vremena."
"Da osjetimo nastajanje vremena u sebi"
Stajali smo, činilo mi se, na vrhu svijeta, pod dlanovima sunca, u areni čudesnoga zvuka, u hramu nebeskoj ljepoti i osluškivali odu hramu vremena.
Dosada još nečuveni tonovi zatvoriše krug oko nas. Nađosmo se na vratima vječnosti. Sunčani zraci su se razbijali kroz kristalnu prizmu plavićastih superstruna koje su treperile pred našim očima. Vidjeh pupoljke kako postaju cvijetovi u vazama koje su imale bezbroj strana i na tisuće oblika. A čarobna ruka je skidala blještave pupoljke, čudesne iskrice neba i prosipala ih po nama. U safirnoj kristalnoj kugli se skupila sva ljepota ovog najduljeg dana u našem životu.
"Ovo je trenutak istinskog rađanja, onaj isti trenutak kada se, iznjedrene iz svijesti univerzuma, ljubav spustila na plavi planet."
Ljubav opipljiva i lijepa uzdignu naše misli u magloviti oblak neke nove stvarnosti. Horizont se širio pred očima i negdje u daljini sjedinjavao s plavetnilom neba.
"Bojiš li se?" upita me sjetno
"Zašto bih se bojala? I čega?"
"Pogledaj u daljinu. Šta vidiš na horizontu?"
Iza svjetlosti u crvenilu zapadnog neba prepoznah sjene velikog kamenog grada.
"Pa ti si me vratio 3000 godina unazad" uskliknuh začuđeno
"Ne, mi smo u godini 2126"
"Kako smo stigli u ovaj trenutak?"
"To se dogodilo kada sam ti na vratima vremena cvijećem kitio kosu. Zakoračili smo u vječnost i pred našim očima se ponavlja povijest univerzuma."
"Zar smo već jednom bili u ovom trenutku?"
"Da ali onda nismo znali da smo to mi."

"Stonehenge pored Salisbury-a su daleko od nas u jednoj drugoj zemlji. Kako ih mogu na toj razdaljini vidjeti?"
"To što vidiš je njihovo zrcaljenje u trenutku. Sunčana zraka se u ovom trenu prelama na njima i sada nebeski hram, ovaj čudesni kameni grad blješti u svim uglovima univerzuma, ali ga vide samo oni koji su prošli kroz vrata vremena."
"Zašto se to dogodilo?"
"Danas je ljetni solsticij i po drevnom proročanstvu sudnji dan."
"Stjene kamenog grada kriju u sebi tajnu svog nastajanja. Kameni obruč je širok 105 metara, a pojedine stijene su postavljene na onim dijelovima horizonta na kojem sunce i mjesec izlaze i zalaze na svojim putanjama nebom. Po mišljenju nekih Stonehenge je bio hram posvećen nebu jer su stijene postavljene tako da se u odnosu na pad sunčeve svjetlosti iz njih mogu izračunavati kalendari. Prolazi između stijena su postavljeni tako da pokazuju kako sunce i mjesec kroz cijelu godinu izlaze i zalaze.Izgleda da su gradioci kamenog grada posjedovali znanje iz pitagorijanske matematike iako su živjeli 1000 godina prije drevnoga grka."
"Jedan veliki komet leti prema zemlji i trebao bi udariti točno u Stonehenge. Zbog ubrzanja komet nagomilava oko sebe energiju koja lomi sunčevu svijetlost i preslikava mjesto na kojem će se dogoditi prasak."
"Jesu li gradioci kamenog grada mogli tada izračunati datum padanja kometa?" upitah ga mirno.
"Ideja ti je odlična, ali za to nema dokaza"
"Nema dokaza niti da se jedno proročanstvo stvarno ispunilo"
Jedno veliko svjetlo, okruglo i puno prekrasnih boja se pojavi na horizontu. Zvijezda iz neke daleke galaksije se spuštala k nama. Vječnost i ljepota trenutaka mi zaustavi dah. Sjetih se stare poslovice
"Umire samo ono što je lijepo".
Nebo zapjeva himnu slobodi i životu. Zvijezda u padu se odjednom zaustavi. Trenutak straha potraja kao i misao o strahu. Nocebo djelovanja lažnog svjetlosnog zagrljaja onih koji ga ne osjećaju u sebi izgubi snagu. Pred našim očima se prosu fontana svjetla. Raspuknuta zvijezda otvori novu epohu postojanja.
"Kada jedan elektron zatitra trese se cijeli univerzum" začuh glas vjetra
"Koliko svjetova postoji, koliko života imamo?" pomislih.
Odjednom osjetih ono do tog trena neosjećano, vidjeh ono do tog trena neviđeno, vidjeh ratnika svjetlosti i sjetih se Pitagorinih riječi.
"Putovat ćemo svjetovima i vremenom, vraćati se uvijek na isto mjesto, razgovarati i nećemo znati da smo to uvijek samo mi, a bit ćemo uvijek samo mi."
Vidjeh kako se ruše planine, kako rastu rijeke i slijevaju se deltom u beskraj.  Oko nas se zatvoriše oceani u kotač života. Stonehenge, Avalon, Atlantida, Civitas solis se sjediniše u otok prividnog mira dok je oko nas tutnjao kraj svijeta. More se razbija na hridima tog otoka. Jedan galeb kruži nad nama i klikće svoju vječnu pjesmu. U zraku se osjeća miris oseke. Sunce tone i ostvalja trag sreće najduljeg dana u našim osjetilima.

Svjetlost se pred našim očima iskri tisućama boja i zatvara u istinski zagrljaj plavićaste svjetlosti, u plavetnilo safira, postaje plavićasta kugla, plava ljepotica novog univerzuma, njegova ljubav.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=24476

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u svjetlosnom zagrljaju ovoga ovdje i sada.

Ona to sam bila ja u vremenu koje nazivam poezijom ruža, u vremenu koje nisam osjećala u sebi, u vremenu neosjećanja osjećaja postojanja u svjetlosnoj dimenziji prostor- vrijeme. A onda iznenada spoznah da lutam nepostojanjem, da ne osjećam sebe, da tražim osjećanje osjećaja u poeziji, u poetičnosti napisanih istina, u univerzumu koji nisam osjećala u sebi. Da to je bilo vrijeme neznanja, vrijeme zabluda i privida koje nisam spoznavala. U sudbonosnom treptaju oka pročitah istinu o Schoeringerovoj mačkici koja je zatvorena u limenu kutiju nepostojanja. Spoznah da sam slična mačkici i da životarim u oklopu naučenog neznanja. Dok je kutija zatvorena mačkica je živa ili mrtva, ali odvojena od sebe i univerzuma. Otvaranje škrinje može značiti smrt, samo jednu od dvije mogućnosti. Okna duše smijem otvoriti tek kada u sebi osjetim titranje zlaćanog praha iz kojeg sam nastala, kada začujem svjetlosnu muziku u univerzumu uma. Zaustavih sjećanja, zaustavih let Pegaza koji me je nosio bespućem uspomena, zakoračih svjesna u ovo ovdje i ovo sada, u trenutak u kojem se zrcalila vječnost i osjetih dlanove bezvremena kako probijaju opnu nepostojanja u vremenu. Eksperiment je uspio, ostala sam živa i spoznala da se u meni samoj krije svjetlosna snaga istinskog postojanja u dimenziji prostor- vrijeme.

Noćas je raskinula ugovor koji je vezuje za plavu planetu i odlutala u snove, u onaj dio sebe gdje su granice nepotrebne, gdje ne prodire ljudska riječ koja ubija, truje, nanosi bol. Slijedeći bestežinsko stanje duše Ona osjeti skoro zaboravljenu ljepotu trenutka. Mirisi, okusi, zvukovi i dodiri se sjediniše u osjećanje osjećaja, tijelom joj se uskovitlaše mjehurići sreće. Tu iznad maglovite stvarnosti ušla je u svijet iza ogledala svijesti, u istinu ogrnutu obečanjem vječnosti, u svijet u kojem ljubav i život ne trebaju ni prostor ni vrijeme, ne trebaju potvrdu taštine jer tu nema taštine, ne trebaju potvrdu osobnosti jer je sve osobnost sjedinjena sa izvorom ljepote. Čudesni osjećaj postojanja i nepostojanja, vjerovanja i nevjerovanja, znanja i neznanja. Mislila je da zna da prostor postoji sa nametnutim granicama koje sužuju horizonte i da vrijeme postoji s danima i noćima, s godišnjim dobima, sa stoljećima tuge i trenutcima treperave sreće. Mislila je da zna i sada iznenada, utapljajući se santi leda nepostojanja, osjeti bol zbog izgubljene stvarnosti i osjeti svoje ne znanje. To je bio trenutak njene istinske spoznaje. Taj trenutak boli, tu stoljetnu oluju u univerzumu svijesti, Ona, iznenađena sama sobom, dotaknu osmjehom. Tišina, velika lijepa tišina najavi spokoj srcu i osmjeh neba joj se vrati kao vjerovanje. To je bio treptaj oka u kojem je spoznala da njeni putevi ne postoje na zemaljskim kartama i da svi vode ka krovu svijeta, vrhuncu njenih želja probuđenih u oluji prošlih samotnih, bolnih zemaljskih noći. Nad njom su visili oblaci, stajali su dugo i nepokretno, slično skakaču zaustavljenom u skoku, a Ona je tražila svijetlo u tmini te užasne noći. Iznenada su se na nebu, kao vatra, pojavile oči. Glas je do nje stigao kasnije, čudesni zvuk bubnjeva uskovitlanih oblaka. Njeno davno pleme je pozdravljalo njen dolazak. Nebo je tutnjalo novim snom. Zvukovi se sjediniše sa mirisom tek procvalih cvjetova i dodirnuše sva njena osjetila. Pjenušava ljepota radosti, tog čudesnog osjećaja koji je skrivala u dubini duše, kao fontana sreće riknu iz njenog srca. Zaustavljena u ljepoti očiju boje sna Ona izgubi sva druga zrcala i u njima prepozna onu mladu djevojku koja je davno bila. Da, Ona vidje sebe na samom početku sna. Stajala je na krovu svijeta ogrnuta ljepotom trenutka, a vatre rasplamsaše želju i bijelu pustinju oblaka pretvoriše u oluju vjerovanja. Začarana toplinom i svijetlom neba Ona beztjelesna, Ona samo treperava duša, izgubi osjećaj za vrijeme i prostor i kada joj se pričinilo da samo sanja osjeti ruku, jedan mekani dlan na svom obrazu. Oblaci zaplesaše svoj vječni ples na krovu svijeta, a nebo je blještalo srebrom i njoj se pričini da stoji na OLIMPU. Nevidljiva ruka zapali za nju vječnu vatru i to je bio trenutak u kojem Ona više nije bila samo zemaljsko biće, osjetila je u sebi bezgraničnost istine o porijeklu čovjeka. Jutros se vratila kući, na početak sna u svijet bez granica, među ljude velika srca, među sjenke duša. Zaplesala je virtualni tango sa sijačem zvijezda, okupala se u radosnoj kupki sreće sa srodnim dušama, začula šaptanje svećenice ljubavi, osjetila kucaje srca u dolasku. Vrati se srce u ovu luku ljepote, pomisli još snena i uđe u svitanje dana u kojem se sretna probudila.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=26244

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u svjetlosnom zagrljaju srca i uma.

Svitalo je na vratima vremena, svitalo je na vratima duše, svitalo je u srcu, svitalo je dimenzijama novim u ljudskome umu. To je bio zov nutrine, zov unutarnjeg sunca koje nas svjetlošću svojom poziva da poslušamo odkucaje našeg unutarnjega sata i zakoračimo u vrijeme prije vremena da prođemo kroz ta tajnovita vrata. Kao vila iz djetinjih priča, čudesna i snena dimenzija nova nam osvijetljava put do željenih daljina. Njena haljina je bijela, satkana od osjetilne pjene i misaonog satena, a u kosi njenoj blješti dijamantni cvijet, cvijet na čijim laticama otkucava naše vrijeme. Mirisi ljepote šire se dimenzijom snova, treptaji dobrote pokreću našu unutarnju uru, pjesak kaplje zrncima toplote dok ona, kao vila iz djetinjih snova, na pegazu bjelom jezdi ka onoj dalekoj, našega rođenja zvijezdi. U nedohvatnim dubinama svijesti, na vratima dimenzije snova, lahor njenog leta miluje nutrinu, spektar novih boja razbija bjelinu, ta tajnovita dimenzija se pretvara u željenu blizinu.
Svjetlosni zagrljaj ne možemo opisati jer za njega ne postoje riječi, njega ne možemo darivati, ne možemo ga dotaknuti, ne možemo ga omirisati, opipati. Svjetlost je energija kojom rasvijetljavamo mnoge tajne, ali ona u sebi skriva najčudesniju kozmičku tajnu koju još nitko nije uspio rasvjetliti. Da li je svjetlost val ili čestica? Pitanje koje je još uvijek ostalo bez odgovora, jer očevi nove znanosti šercaju sa odgovorom i kažu da je ona možda tek nešto treće, nešto čemu još ne znamo porijeklo.  Misao je svjetlost našeg unutarnjeg svemira, njom osvijetljavamo svoju svijest, njome obasjavamo ideje, malene zvjezdice na našem unutarnjem nebu, iz njene snage se u nama iskre  osjećaji koje pamtimo i koje nazivamo različitim imenima.

Legenda kaže da je Sofija, majka mudrosti, u beživotnu materiju svjetlošću udahnula dušu, ostvarila ljubav i prosula radosnu kupku pjenušave sreće na zemlju. Nema krute i nepokretne živuće materije. Sve u nama i u prirodi se pokreće valovito- spiralnom dinamikom, sve titra i prelazi iz jednog oblika energije u drugu, sve je zagrljaj vala i pjene, sve je "mudrost" drevnog pokreta. Unutarnjim očima vidim kako se u dubini svijesne spoznaje otvara sedefasta školjka iz koje izvire misao o vremenu kada je Einstein relativizirao prostor i vrijeme, a Heisenberg i fizičari Kopenhaške škole stvarali kvantnu teoriju, i kada je Picasso sjedinivši te novonastajuće uzorke u znanosti s umjetnosću počeo slikati slijedeći poliperspektivnost svog utjelovljenog uma. U toj misli se isprepliću i filozofske studije o prostor- vremenu, o pojavnostima samospoznaje, o svjesti, samosvijesti, samoosjetilnosti i samoosjećajnosti, te o neprekinutoj vezi tijelo- duša, o tom svjetlosnom zagrljaju u kojem trajemo, o kristalnoj kugli našeg istinskog postojanja. Pitam se kada i kako je sve ovo što danas spoznajem počelo i osjećam snagu svjetlosti kojom osjećam osjećanje osjećaja koji se u meni iskre, ali znam da to što nosim u sebi ne mogu darivati jer bi to bila prevara i mene i drugoga. Mogu napisati pjesmu o svjetlosnom zagrljaju koji osjećam, mogu ga odjenuti u boje svijesti, u melodiju spoznaje, ali to još uvijek nije ono istinsko, intrinzično, samo moje osjećanje osjećaja zagrljaja kojom me svjetlost grli u dimenziju moju, samo moju dimenziju  prostor- vrijeme.

http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/2007/06/vrata-vremena.html
http://smijeh-kao-terapija.blogspot.com/2007/08/umijee-svakodnevnog-pokreta.html

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i poetika postojanja.

Ono najbolje i najljepše, ne može se vidjeti, pa čak ni dotaknuti.

To se mora osjetiti srcem.

Hellen Keller (1880. – 1968.)

Anđeli šapuću srcu, naslov knjige poezije Edite Glavurić odaje poetiku našeg postojanja, svjedoči istinitost fenomenologije duha, dokazuje istinitost novoizastajuće znanosti koja šaputavom svjetlosti spoznaje piše poeziju i govori da se sve događa u oku promatrača i da se cijeli svijet smejstio u univerzumu našega uma.

Kad pođete tražiti Itaku

Molite se da putovanje bude dugo,

puno pustolovina, puno buđenja.

Ne bojte se čudovišta iz starine

Nećete ih sresti

ako vam misli budu letjele visoko,

ako prava strast pokreće vaš um, tijelo i duh.

Nećete sresti strašna čudovišta

ako ih ne nosite u duši,

ako ih vaša duša ne postavi ispred vas.

KONSTANTIN KAVAFIS

Prisjetih se Odisejevih putovanja i Penelopine dvadesetogodišnje vjernosti. Kome je Penelopa bila vjerna? Odiseju? Kome je hrlio Odisej na svom predugačkom putovanju ka Itaki?
Penelopa je odoljevala svim proscima, a Odisej Sirenama koje su ga vabile u nevjeru. Jeli to bila ljubav koja ih je obranila od svih demona i iskušenja i sjedinila ponovo u bračnoj postelji čiju tajnu su samo oni znali. Postelja izrasla na korjenju maslinova drveta ih je ponovo sjedinila u najčudesnijem osjećaju koji posjedujemo, ljubav je pobijedila sve prepreke jer su oni ostali vjerni sami sebi!
"Čovječe upoznaj sebe" je pisalo na ulazu u proročište u Delfima podno Parnasa. To je svetište Apollon oduzeo Posejdonu, ocu demona i pretvorio ga u sastajalište Muza, majki svih zemaljskih ljepota. Muze nas uvode u svijet unutarnjeg doživljaja, spoznaju osjećaja koji su puno važniji od onoga što spoznamo vanjskim osjetilima. Sposobnost umijeća življenja se krije u glavi svakog čovjeka u univerzumu njegova utjelovljenog uma. Poetika je skupnost i sustav umjetničkih načela nekog smjera u literaturi, znanosti ili univerzuma uma nekog pisca. Služim se pojmom poetika kako bih vam lakše približila moje razmišljanje o umijeću življenja, koje nazivam poetika postojanja.

Poetika postojanja je sjedinjenje svih energija našeg misaono- osjetilno- osjećajnog univerzuma u najčudesniju energiju svemira koju nazivamo život. Osjetiti tu energiju u sebi znači znati živjeti.

Od malih nogu sam tražila izvor iz kojeg istiće ta najvrednija energija našeg postojanja. Svaku večer pred spavanje sam se zahvaljivala Anđelu čuvaru, lutala bajkama, legendama i mitovima. Odrastajući potražih istinu u literaturi i poželjeh ući u čudesni svijet o kojem nam je pisao James Joyce u svojim djelima, prošetati stopama Leopolda Blooma, poželjeh stvoriti svoju epopeju svakodnevice, ostati vjerna sama sebi i pronaći Itaku zelenu u sebi i uistinu je znati živjeti. Odisej je, sit čudesa, zaplakao od ljubavi vidjeći obalu Itake zelene i smjerne. Umijeće življenja je poput Itake, puno zelene vječnosti, daleko od čudesa i teče kao beskrajna rijeka koja prolazi, kao dokaz nepostojanog Heraklita, istog i drugačijeg, da, umijeće življenja je beskrajna rijeka bez povratka.
Onda poželjeh živjeti u Einsteinovoj svjetlosnoj dimenziji i otkriti sve njene ljepote, uistinu osjetiti da je život san, odživjeti Proustovo traganje za izgubljenim vremenom, doživjeti Finneganovo bdijenje, odsanjati njegov san, razumjeti, uistinu razumjeti Joyca i postati sudionikom vremena u kojem živim. Poetika postojanja, ta suptilna energija iz koje izrasta naš život, je naša samosvijest i ja danas znam da je njen izvor i njeno ušće u nama samima. Ljubav i vjernost su sjedinjene u istinsko postojanje, ta dva čudesna osjećaja ne postoje odvojeno. Oni se nadopunjavaju, jedan drugog stvaraju i održavaju. Iz osjećaja ljubavi i vjernosti izrasta peta dimenzija koju možemo samo misaono spoznati, a njena definicija je "čovječe ljubi sebe i budi i ostani vjeran sebi". Da smo kojim slučajem u mogućnosti djelovati na ministarstvo školstva i uvjeriti ga da je potrebno za umijeće življenja otvoriti katedru u školama, pa da se od malih nogu osmišljava ta dimenzija u nama bilo bi puno lakše živjeti, život bi onda uistinu bio san.

Nažalost je LJUBAV stanje duše koje mnogi osjećaju tek u odnosu na drugu osobu, izvor tog najvrijednog dara prirode vječno traže izvan sebe. Nespoznavši je u sebi oni ne znaju što je ljubav, oni osjećaju treperenje leptira u trbuhu, njihova krv se pretvara u šampanjac, ali nisu svjesni da to nije ljubav, ne shvaćaju da je to tek zaljubljenost koja često nestaje kao mjehurić sapunice. Kada balonćić pukne onda opet traže uzroke svoje tuge i duševnog bola izvan sebe. Poetika postojanja, ljubav i vjernost proizlaze iz trenutka istinskog bdijenja u svom unutarnjem svemiru, u ovom ovdje i ovom sada, izranjaju iz četverodimenzionalne samoosjetilnosti i tako sjedinjene postaju peta dimenzija našeg postojanja, naše energetsko polje, sfera koja nas okružuje i cijeli život brani od vanjskih uticaja. Življena ljubav i osjećanje osjećaja vjernosti prema sebi samome su snaga, energija koja život pretvara u poetiku postojanja iz kojeg izrasta naše umijeće življenja, naše svijesno postojanje u trenukku, tom jedinom realnom djeliću vremena, u bezvremenosti uviverzuma.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=27628

Varijacije ne temu, agonije, ekstaze i šaputava svjetlost srca.

Hvala ti, srce moje,

što ne okljevaš

bez laskanja, bez nagrade,

iz urođene vrijednoće.

Imaš sedamdeset zasluga u minuti.

Svaki tvoj grč je

kao otiskivanje barke

na otvoreno more

na put oko svijeta.

Srce je najsvetije mjesto na svijetu, srce je kristalni zamak u kojem se šapat svjetlosti pretvara u medikusa duše. U dubini te čudesne tvorevine otkucava naš unutarnji sat ritmom sna koji sanjamo, to je mjesto u tijelu iz kojega, kao iz ovog svitanja osvjetljenog čudesnim suncem jutrenja, izvire sveta krv života. Mnoge katedrale u svijetu su izgrađene kao kopije ljudskoga srca, kao što su i mnoga svetilišta kopije tog neumornog organa u našim tijelima. Ne, to nisu samo ona mjesta gdje se ljudima ukazivao Bog ili Bogorodica, to su ona mjesta koja su nastajala prije rođenja u štalici, ona mjesta koja su ostala netaknuta kroz vječnost i koja su se svojom energijom sva skupila u ovaj trenutak spoznaje. Srce hrani dušu, a ljudska duša je središte univerzuma. Iz njega se razvio svijet u cijeloj svojoj ljepoti, iz njega se razvila ljubav, ta čudesna energija sa najvećom brzinom i najvećom snagom. Tu u toj najčudesnijoj građevini je izvor sna, u njemu su pohranjena sjećanja i pamćenje. Kada stvarno naučimo slušati i gledati srcem osjeti ćemo i snagu svoga života i spoznati svjetlosni zagrljaj, svjetlosnu dimenziju trenutka, kristaljenje života u sebi.

Hvala ti, srce moje

što me često

vidiš iz cjeline

čak i u snu posebnu.

Paziš da se skroz- naskroz ne presanjam,

skroz-naskroz

za što nisu potrebna krila.

Iako je to zastrajelo mišljenje, iako znamo da sve što osjećamo dolazi iz mozga, iako mislimo da je mozak tvornica snova i ljubavi, mi ne osjećamo otkucaje mozga nego srca. Mozak ne osjeća, mi mozgom osjećamo, prolazi mi misao kroz glavu. Ali što ja to osjećam mozgom koji ne osjeća?

Hvala ti, srce moje,

što sam se probudila,

i mada je nedelja,

dan odmora,

što mi pod rebrima

traje običan pretpraznički pokret.

W. SZYMBORSKA

Gledam srcem i vidim poliperspektivnost istinskog postojanja, vidim kristalnu rešetku moga bića i osjećam zagrljaj duše i materije, spoznajem da se kristaloterapija događa u meni samoj, čujem kako mi šutljivi učitelji svojim titrajima pričaju istinu našega porijekla. Pričinja mi se da sam  osjećajima ušla u katerdralu u kojoj sam krštena. Pričinja mi se da netko svira orgulje visoko iznad oltara. Pogledah u tom pravcu, ali za orguljama ne sjedi nitko.
"Hvala ti srce što čujem ovu simfoniju svjetla, ona je dio mog sna." pomislih i nastavih budna sanjati da mogu postati lutalica svijetom ne napuštajući ovo mjesto, da mogu u sebi oživjeti ljepotu stvaralaštva, da mogu činiti čuda koja neće biti vidljiva nego samo spoznatljiva, da mogu zaustaviti vrijeme, da mogu nevidljivom rukom zaustaviti rat svijetova, obuzdati vječni rat taština u svijetu dobroga Maga, da mogu zasjeniti sjaj jednog lažnog sunca koji svojim zrakama muti kristalno jasnu sliku magičnog srca.
Osjetih sjedinjenje sna i jave, treptaj oka u kojem se skupila cijela povijest univerzuma. Ovo je trenutak poziva na spoznaju sna, na ulazak u carstvo srca. Osjećam kako mi beskonačnost i vječnost postaju spoznatljive. Svitanje zaustavljeno u trenutku postaje maglovita slika do sada neviđenog, čudesna slika koja se širi i mjenja nijanse, šaputavom svjetlosti srca sklada simfoniju boja oblikujući u meni uvijek nove kristalne tvorevine svijesti.

Pred mojim očima se ukaza svjetleća točka i ja shvatih da je to aleph, zadnja točka velike zlatne spirale, u kojoj su skupljene sve točke univerzuma, SRCE treperi ljepotom trenutka spoznaje. Bez SRCA ništa nije lijepo i ništa nije postojano. Srce je raste svjetlošću sna, a u njemu se redaju stoljeća, smjenjivaju ratovi i primirja, rađaju i umiru velikani snova. Izgleda mi kao da sam se našla u Welsovom vremenskom stroju koji me nosi u beskonačnost i bezvremenost. U tom divovskom trenutku se skupiše sve te čudesne tvorevine, srca svih ljudi na svijetu i stvoriše beskrajno kraljevstvo slobode. Nedogled sreće se širi snagom mojih misli koje se sjedinjuju sa snovima praotaca i očeva čovječanstva. U mimohodu slavnih prepoznajem srca onih koji su obilježavali epohe. Srce pastira, filozofa, znanstvenika, pjesnika, srce kao misao, kao spoznaja i ljubav, srce sna i jave u ovom trenu beskraja i slobode. Sve je nestvarno, ali dodirljivo u isto vrijeme.

Pobratimstvo bića u univerzumu se događalo jutros pred mojim očima i u meni. Osjetih zagrljaj materije i energije, zagrljaj duše i tijela, zagrljaj svih srodnih duša u kristalnom zamku ovog čudesnog trenutka spoznaje. Šaputava svjetlost srca se prelamala u prizmi svijesti i ja vidjeh kako kristali titraju bojama sna, uronih u kristaloterapiju duše, naslutih snagu tog vječnog zagljaja, začuh šapat tih šutljivih učitelja života i osjetih lakoću postojanja u ovome ovdje i sada.
Hvala ti SRCE na titrajima tvojih kristala, hvala ti na ovoj spoznaji, hvala ti što pamtiš samo lijepe uspomene i uvodiš me u svijet u kojem vjekuje svjetlosni zagrljaj sreće.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=26806

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i šaputava svjetlost prijateljstva.

Albert Camus

"Ne hodaj ispred mene, možda neću slijediti.

Ne hodaj iza mene, možda neću voditi.

Hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj."

Mnogi književnici, pjesnici i filozofi su pisali o prijateljstvu. Jedan od njih je bio i francuski filozof Jacques Derrida. On je umro ali ostalo je njegovo djelo, filozofija prijateljstva koja nas, ako stvarno želimo, ponovo vraća u ono vrijeme kada smo prijateljstvo vrijednovali iako ništa do prijateljstva nismo imali i stvarno bili sretni, neopterećeni i spremno otvoreni. Prijateljstvo je najdragocijeniji poklon prirode, jedino bogatstvo koje nam nitko ne bi mogao oduzeti da sami nismo destruktivni.
Fenomenologija prijateljstva ne definira prijateljstvo, nego nam ucrtava put za uzdizanje u onaj dio svjesnosti gdje osjećamo i spoznajemo taj osjećaj. Qualija tog doživljaja je najintimnije svojstvo koje čovjek posjeduje. Osjetiti nezadovoljstvo, neku skrivenu tugu prijatelja je u isto vrijeme i osobna tuga.
U iskrenom prijateljstvu su ispružena ruka, ponuđeno uho, otvoreno srce najvrijedniji pokloni koji možemo dobiti. Treba ih znati ponuditi i prihvatiti. Potražiti ne materijalnu, nego misaonu pomoć kod prijatelja je jedina prava sigurnost stvarnog postojanja u univerzumu. Dobiti podršku od prijatelja, osjetiti njegovu želju u sudjelovanju u problemu, pomoć, tek, u sudjelovanju je ono što prijateljstvo čini prijateljstvom. Osjetiti njegovo vrijeme u svom vremenu je stvaranje najelitnijeg misaonog kružoka.
Tehnologija svakodnevice, brzina komunikacije pretvara misao u dijalog bez gubitka dragocijenog skupo plaćenog ili prodanog vremena. Problem razumjevanja i spoznaje vremena kao dimenzije je star koliko i filozofija. Prostorno vremenska dimenzija svijesti, titrajuća manifestacija naše bioenergije, oblikovana u spoznavanje stvarnosti je naša jedina stvarnost. U tom prostor- vremenu srećemo sebe sama i svijet oko sebe, naš utjelovljeni um ga misleći stvara, oblikuje i pretvara u svijest univerzuma. To je svjetlosna dimenzija, prostor- vrijeme našeg zajedničkog ali stvarnog postojanja.

U kojem i kakvom vremenu živimo? Zar se prijateljstvo stvarno izgubilo u beskrajnom spektru osobnih problema, zbog kojih nemamo više povjerenja u one s kojima smo nekada nesvjesno dijelili sve dimnezije života, koje smo u nekom davnom trenutku smatrali prijateljima?  Da li je moguće da nismo u stanju odgovoriti na jednostavna pitanja koja prijatelj u trenutku osobne nesigurnosti postavlja? Bojimo li se osobnih neznanja ili smo jednostavno nezainteresirani za probleme "prijatelja"?.
Mene zanima tišina koja ostaje iza mog pokušaja uspostavljanja dijaloga. Znači li ta tišina odbijanje ili nerazumjevanje? Da li je ona znak koji ja negdje u dubini duše ne želim prihvatiti, znak nezainteresiranosti za moje shvaćanje prijateljstva? Možda je ipak greška u mojim moždanim vijugama, greška u transportu mojih transmitera koji zakazuju u sinapsama mog emocionalnog uma? Tada se moram pitati:
Gdje se nalazi okus čokolade? U čokoladi samoj ili u mojoj glavi? Zašto ja ne volim čokoladu? Zbog njenog okusa ili zbog neke, tako, spojene sinapse u mojoj glavi?

Još uvijek uvjerena u osjećaj koji je ostavio trag u mom emocionalnom pamćenju mislim da odnos prijatelja ne bi smio biti određen nikakvim svrhovitim napretkom - ne bi se smjelo raditi o prekoračenju sebe sama kao rezultatu razmjene mišljenja. Misaona neravnoteža inducira energiju za stvaranje dinamičke ravnoteže u dimenziji trajanja prijateljstva. Qualija, taj subjektivni, neusporedivi doživljaj prvog lica jednine, intrinsiški doživljaj prijateljstva, ostaje tajnom semantičke nemogućnosti izražaja, ostaje samo moj doživljaj, doživljaj, koji mogu sačuvati, ako želim, u ladici prijateljstva u riznici mojih sjećanja. Prijateljstvo čuva tajnu misaonog nadopunjavanja, ima svoje vrijeme u prošlim stanjima i u očekivanju njegova budućeg trajanja. To zajedničko trajanje ne ovisi samo o meni, ono je integracija ili odbijanje. Prihvatiti odbijanje je bolna istina s kojom treba naučiti živjeti.I tako razmišljajući pitam se gdje su ostala ona intrinsiška spoznavanja našeg postojanja u prekrasnom vremenu kada je konkurencija bila nepoznanica, kada smo zajedno vjerovali u život, kada smo stvarno iskreno voljeli samo čovjeka u prijatelju, kada smo mu, isto kao i sebi, željeli samo uspjeh. Zar je to stvarno moguće ostvariti samo u mladalačkoj zanesenosti, punoj snova o budućnosti.
Jesmo li danas osjetljiviji na kritiku, uvredljiviji, netolerantniji?
Naša prošla desetljeća smo koristili u induciranju znanja da bi se izdigli iz osrednjosti, da bi koristeći umreženost našeg središnjeg nervnog sustava ostvarili ciljeve neke bolje budućnosti. Prijateljstva iz davnih vremena su ostala dio nas, ona su tu i traju i sazrijevaju zajedno s nama. Za njih ne moramo više ništa činiti. Šta smo u našem intelektualnom sazrijevanju naučili da bi novonastala prijateljstva isto tako trajala. Susreti u sredini života su uvjetovani nekim drugim okolnostima, drugim situacijama, interesima i mogućnostima. Mnogi su prošli kroz naše živote neostavljajući traga u sjećanju. Neke zadržavamo samo zbog broja članova na zajedničkim susretima, zbog njihovog statusa u društvenom životu, zbog lažnosti našeg samopriznavanja, zbog osobne nesigurnosti. Prijateljstvo bi trebalo biti najuzvišenija veza jer ne postoji model za prijateljstvo, ono se može komparirati samo sa samim sobom. U ovom vremenu nemamo više vremena za duge produktivne razgovore o ničemu. Konkretizirajući život mi smo konkretizirali i prijatelje i razgovore i vrijeme određeno za susrete. Mi se pripremamo za susret kao što smo se nekad pripremali za ispite. Konkurentnost koju iskreno prijateljstvo nepoznaje je postala naše svojstvo. Kao da si više nesmijemo dozvoliti pokazivanje slabosti. Izgleda mi da je poslovni život od nas napravio automate koji samo funkcioniraju.
Kako razbiti klišee u koje smo zarobili svoj današnji život? Kako izaći iz mlina u kojem usitnjavamo vrijednosti koje novcem nisu odredljive? Kada ćemo shvatiti da vrijeme ne možemo izgubiti ako ga integriramo u misao koja će postati mostom ka pravom životu.?
Šta je pravi život je pitanje na koje svatko od nas ima svoj odgovor. Kupovna moć nam daje sigurnost, određuje naše ukuse, ostvaruje naše želje, oblikuje naše ciljeve. Jedino što o njoj ne ovisi je prijateljstvo u svom najiskrenijem obliku. Prijatelja ne kupujemo, njega osvajamo sposobnostima svog emocionalnog uma. Tako nastalo prijateljstvo je most ka pravom životu, jedini most ka osjećaju iskrenog pripadanja, ka povjerenju i slobodi izraza.
Osjećamo li mi danas razliku između riječi prijatelj i poznanik?

Moja najbolja prijateljica je i danas nakon mnogo desteljeća  još uvijek moja najbolja prijateljica. Razdaljina i godine odsustva nisu djelovale na osjećaj njenog postojanja u mom životu. Voljeti prijatelja znači voljeti i njegove slabosti i snage, razumjeti njegova neraspoloženja, opravdati njegove histerije, saslušati njegove misli, sudjelovati u njegovim tugama, vesliti se njegovoj sreći. Pomoći prijatelju znači djeliti zajednički vrijeme njegovih problema bez osjećaja gubitka osobnog vremena.
U prijateljstvu nema molbi niti njihovih odbijanja, prijateljstvo je vječna nadogradnja postojećeg osjećaja. Poznanika moramo uljudno zamoliti za malo njegovog vremena i onda akceptirati njegovo obrazloženje, bilo ono po naspozitivno ili negativno. Dobar poznanik daje povratnu informaciju iz koje nam postaje jasno dali je daljnja komunikacija moguća ili nije. Slučajni poznanik, u kojem nismo svojom osobnosti ostavili traga, ne odgovara na naša pitanja i time nam daje do znanja da ne želi dalju komunikaciju. Tu činjenicu je lako akceptirati. 

Teško je prihvatiti šutnju onih koje smo smatrali prijateljima. Tada nam se čini da se nalazimo na mostu koji se urušava, a mi smo vjerovali u njegovu čvrstu konstrukciju. To je bolan osjećaj omalovažavanja intimnosti kojoj smo otvorili vrata. Shvatiti u tom trenutku svoju osobnu nasilnost u ostvarenju nečega što je nemoguće je proces sazrijevanja emocionalnosti u sebi.

Proces emocionalnog sazrijevanja traje cijeli naš život i mi često neshvaćajući odbijanja pokušavamo uvijek iznova uspostaviti dijalog koji se pretvarao monolog. Prihvatiti šutnju kao odgovor je sposobnost koju nam omogućava naš emocionalni um. Ukrotiti tugu, pretvoriti je u ravnodušnost da bi akceptirali svoj emocionalni poraz, je isto tako proces sazrijevanja. Tako dolazim do zaključka da nikad ne prestajemo učiti. Pročitane knjige onih koji znaju više od nas su potpora u lječenju rana, u njegovanju ožiljaka koji ostaju kao znak osobnog zakazivanja u pokušaju stvaranja nekog novog prijateljstva. Anđeli šapuću srcu, šapuće nam Edit Glavurić, poslušajmo tu šaputavu svjetlost u sebi i otvorimo svoje srca da i drugi čuju taj šapat.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=26738

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše ispisane slovima od snova.

Američki prozaist Nathaniel Hawthorne, Salem, 1804. - Plymouth, 1864., suvremenik i prijatelj Edgara Allana Poea i Hermana Melvillea, još za života je postao slavan. Veliki uspjeh postigao je svojim romanima za odrasle: Grimizno slovo i Kuća sa sedam zabata. Njegova najpoznatija knjiga za djecu je Čudesna knjiga. U njoj Hawthorne na originalan način uranja u svijet starih grka. Poznati junaci iz grčke mitologije, poput Herkula, Perzeja i Belerofona, slavne kraljice i kraljevi, poput kraljice Danaje i kralja Midasa, čudesna mitološka bića, poput Gorgone, krilatog konja Pegaza, diva Atlasa i još čudesniji predmeti, kao što je Pandorina kutija, glavni su junaci ove knjige. Uživala sam čitajući tu knjigu i živjela živote tih drevnih heroja, knjige je ispisana slovima dječijih snova, to je knjiga koja je ostavila vječni trag u mojoj duši i povela me u svijet odraslih. S vremena na vrijeme otvaram čudesnu knjigu i vraćam se u vrijeme kada su bogovi hodali zemljom.

Tada osjetim djetinje uzbuđenje, osjetim treptaje svilenkastih krila svijesti, svjetlosni zagrljaj žudnje i želje. Tada odlazim na Kastalski izvor podno Parnasa, sjedam na Pegaza i njime jezdim u nježan zagrljaj duše i materije i osjećam kako se rađaju kristali spoznaje. U jednom davnom svitanju, na obroncima straha i sreće, u obrisu želje knjiga ispisana slovima dječijih snova oživje u mojoj duši i ja šapnuh još usnulom pjesniku.
Neka ljubav pleše u mojem glasu, neka se odmara u tvojoj tišini, neka kroz moje srce stiže do svih tvojih trenutaka. Neka poput zvijezda sjaji u tami mojega sna i neka rudi u tvojem buđenju. Neka ljubav plamti u vatri mojih želja i teče tvojim venama iz mene u tebe ljubavi moja. Dopusti mi dragane da u svom životu osjetim i tvoju sreću i neka ljubav pleše bojama nade i strunama velike harfe, neka pleše nebom ovog svitanja i neka se vrati u moj život životom tvojim. Dozvoli srcu da ispuni obečanje i kreni ovoga trena, kreni miran u dnevnik dana i budi spreman za kroniku onih što slijede. On otvori oči i ja vidjeh svoj lik u bojama njegovih snova. Probdjela sam ovu noć na žalu sna gdje neka, do sada nepoznata snaga, pokreće plimu i oseku života, gdje neka nepoznata sila otvara sedefaste školjke i prosipa biserje kao trag naših koraka. Noćas opet oživjeh pod zvijezdama, vidjeh pozdravih Veneru i dočekah Danicu. Svitanje mi šapnu budi strpljiva, strpljiva do zvijezda i ja osjetih plimu života i dlanove neba kao ljepotu i kao mir. Šapnuh nebu, čovjek živi samo jednom i stidljivo sunce razbi maglu ovog jutrenja. Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe, koliko se može kad se stvarno voli. Tišina zagrli moje misli, a ja zapitah sebe što je to život?
"Odrasti do djeteta, zadrži dijete u sebi, budi dijete veselja i sreće, zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli srcu da diše onda ćeš znati suosjećati, znat ćeš biti sretna i nesretna, radosna i tužna, odmorna i umorna s onim koga voliš" začuh glas istine i osjetih sreću koju sam osjećala u vrijeme kada sam Čudesnu knjigu ispisanu slovima dječjih snova. 

U tom sretnom treptaju oka mi sudbina pokloni čudesan cvijet sa dna oceana snova, bezvremeni biserni cvijet, cvijet mojih ljubičastih snova, cvijet koji ne vene, koji vječno živi, koji vječno miriše, cvijet na čijim se laticama svjetluca jutarnja rosa kapljicama života iz kojih se u tijelu rađaju biseri i izrasta najvrednija energija našeg postojanja, ljubav. Jutros u meni prestade noć proteklih dana, horizont zagrli ocean novih želja i ja iznjedrih u knjizi našega života slova od snova, mirišljave cvijetove istinskog postojanja i krenuh sedefastom galijom pod koplja dnevne svijetlosti. Začuh glas smirenja i prisjetih se obečanja datog samoj sebi na početku sna. Strahovi sazdani od prolaznih trenutaka usnuše zorom ovog buđenja. Zagrlih trag sunca i šapnuh još jednom usnulom pjesniku: Zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli srcu da ispuni obećanje i kreni sa mnom ovoga trena, krenimo zajedno, krenimo mirni u dnevnik dana i budimo spremni za kroniku onih što slijede!

http://umijece-vremena.blogspot.com/