taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 21. Juni 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze Ivanjske noći.





"Ništa do suza nije bio moj lijek i ništa do boli moj život. Ovo tiho umiranje traje predugo da bih mogla preživjeti ovaj dan smrti. Kada sunce krene na počinak zagrlit ću njegov zadnji sjaj i poletjeti s njim u vječni san. Danas čujem simfoniju neba, dok jahači apokalipse oplakuju svoj grijeh. Pozaune trube moj mrtvački ples. Vidjela sam u svitanju u sunčanoj kugli Rolandov lik, prepoznala njegovo tijelo neovisno od ustrojstava svijeta. Cijeli me je dan opijao mirisom prve i jedine ljubavne noći. Kada se večeras budu palile oči neba, kada krijesnice zasvjetle u tvom vrtu ti nećeš znati da da smo Roland i ja držeći se za ruke preskočili Ivanjsku vatru i da ćemo od sada, zajedno bdjeti nad tvojim snom. Kada sljedeće godine zasja sunce u prvom danu ljeta pogledaj u blješteću kuglu, prepoznat ćeš naš zagrljaj. Oprosti mi što odlazim bez pozdrava, oprosti što cvijeće koje ti šaljem nije jasmin, ali neka te ove žute ruže potsjete da sam to ipak ja."


Trideset žutih ruža, trideset godina prijateljstva, trideset simbola topline Aninog nesretnog srca s ljubičastom vrpcom je stajalo na stolu kako sam ih i ostavila dok sam otvarala ljubičastu kovertu priloženu uz buket. Drhtala sam cijelim tijelom. Trideset godina prijateljstva sažeto u ovo pismo i cvijeće koje je mirisalo mojim najdražim parfemom je završilo u toj najkraćoj noći godine.
"O, moja ženica ima tajnog obožavatelja." reče moj suprug ulazeći u dnevnu sobu.
"Noćas se Ana ubila." rekoh tiho još uvijek neosjećajući ništa. Uzeo mi je pismo iz ruku i pročitavši ga reče:
"Ovo možda nije oproštajno pismo, možda je samo njen vapaj za ponovnim susretom."



Nekoliko dana kasnije je bio sprovod. Tišina je postala ubitačna. Psihoanalitičar je prišao grobu i položio buket žutih ruža na samo uzglavlje.
"Draga moja Ana, tvoja smrt je posljedica života koji si živjela." zaurlao je nadnaravnim glasom. "Moj je zadatak i obaveza da razjasnim uzrok tvog dugogodišnjeg umiranja."
Anin suprug je zastao, ali se nije okrenuo. Njegov otac je koračao dalje. Jedan nepoznati muškarac je počeo nešto zapisivati u notes.
Ja sam umjesto cvijeća donijela veliku staklenu kuglu i postavila je pored žutih ruža. Sunce je upravo bilo u zenitu i kugla zasja čudesnim bojama. Psihoanalitičar me je pogledao očima zahvalnosti, a iznad groba jedan za drugim proletješe dva bijela goluba. U zracima sunčeve svjetlosti su izgledali kao Anđeli zlaćanih krila.




"To su Ana i Roland." pomislih glasno.
"Mislite li stvarno da je preskočila Ivanjsku vatru?" upita me psihoalanalitičar dok smo sami stajali pored groba.
"Njena duša je preskočila vatru i otišla u uvijek željeni zagrljaj." rekoh prikrivajući suze.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=21038

Keine Kommentare: