taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 21. Juni 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze ljetnog solsticija.




Ovo je priča o Ani, njenom mužu, njenom psihoterapeutu i meni njenom fizioterapeutu. Ovo je istovremeno i priča o besanim noćima, o migreni i samoubistvu koje se možda moglo spriječiti da smo metode psiho i fizioterapije stvarno povezali sa svakodnevnim životom i da smo se služili vodičem kroz vječnost i beskonačnost ljudske spoznaje.
Psihoterapeut i ja smo učili, savladavali nove obrasce u znanosti, pohađali kurseve, sami stvarali nove metode, ali one su ostajale izvan nas samih, a time i izvan naših pacijenata, nepovezane s procesima vjerojatnosti i nepredvidljivosti u univerzumu našega uma.



Ana je ipak za nas bila nepoznanica, kao Schrödingerova mačka zatvorena u kutiji, jer joj nismo uspjeli dokazati da se odluka o promjenama i samo razumjevanje smisla života nalazi u njoj samoj i da samo ona može provesti promjene i samo ona može odrediti smisao svoga života. Ni nama tada nije bilo jasno da mi mjereći njene postupke i važući njena djela mjenjamo njena stanja, ali ne dobivamo željene rezultate. Mačka zatvorena u kutiji je možda živa, a možda je i mrtva. Ako se kutija otvori mačka je sigurno mrtva. To je jedan od apsurda znanosti. Anino samoubistvo je jedan od apsurda koji potvrđuje to pravilo. Tek na njenom sprovodu je u mom najsakrivenijem dijelu svijesti, mom egoističnom "Ja" prostrujala energija neke nove spoznaje. Osjetih da se iza svijeta jasnih događanja krije tamna, vječno nerazumljiva snaga naše podsvjesti. To je onaj dio bića u kojem su pohranjeni naši strahovi i apsurdi koje često potpuno nesvjesno živimo.


Apsurdnost postojanja se uvijek iznova dokazuje našom nesposobnosti da uđemo u najdublji dio sebe i da tamo na granici između sna i jave odlučimo kako ćemo živjeti. Dok pišem ove redke sjećam se Camusovih i Kafkinih apsurda, sjećam se "Stranca" i Josefa K. I jedan i drugi su utjelovljenje nade dok ih guši vrijeme u kojem žive. Umjetnost dobre literature je u tome da te prisiljava na ponovno čitanje.
U psiho i fizioterapiji je svaki slučaj drugačiji, svaki pacijent poseban i naše trenutačno znanje nije uvijek dovoljno za novi slučaj. Rješenja koja nudimo su ustvari uvijek obavijena tajnovitim nedostatkom pravih rješenja. U literaturi se pri ponovnom čitanju otvaraju nove mogućnosti i nova shvaćanja tog već dobro pročitanog. Tu nema pravila i zakona koja određuju rezultat. U univezumu čitaoćeva uma se otvara novi svijet, beskraj mogućnosti, svijet u kojem on sam zaključuje hoće li dalje čitati ili ostaviti knjigu. Naš posao bi trebao biti sličan. Na sajmu naših imena mi stojimo neukoričeni, ali svaki sa svojim znanjem kojim nudimo isto tako iluziju koja bi trebala pobijedidti fizičku i psihičku bol. Umjesto da slijedimo strogo određene obrasce trebali bi pričati priče sa sretnim završetkom. Migrena je čuvarica sna i ubica sreće, ona je apsurdna bol koja svakog pogođenog pretvara u Josefa K. Optužen za nešto čemu nezna razlog pacijent se brani iako nezna od čega se brani. Ana se godinama branila od toga nečega i od sebe same.

JEDNA TIHA SMRT





"Roland je donio već nagorenu svijeću i dvije male flašice šampanjca. Čaša u kućici nije bilo, bile su samo plastične posudice od jogurta. Zamišljali smo da su kristalne i postavili ih na drveni stol ispred ulaznih vrata. Večer je bila blaga i puna mirisa cvijeća koje je raslo u obližnjim vrtovima. Čuo se žamor, pred susjednim kućicama su sjedili isto tako ljudi i opraštali se od proljeća. Iz daleka se čula i muzika. Sunce se još uvijek naziralo na zapadnom nebu kada je Roland otvorio šampanjac i utočio ga u naše kristalne čaše. Gledali smo se u oči i ispijali prvi put u životu to skupocjeno piće. Čim je sunce zašlo, zapuhao je lagani vjetar i ja zadrhtah cijelim tijelom. Haljina koju sam odabrala za tu večer je bila bez rukava, a ja sam u žurbi zaboravila ponijeti vestu. Roland me zagrlio štiteći me od hladnoće. Sjedili smo i gledali u treperave oči neba. Tišina oko nas je bivala sve gušća, susjedi su polako odlazili. Roland je zapalio svijeću i pozvao me u sobu. U svjetlu svijeće vidjeh krevet pun poljskog cvijeća. Dok smo se spuštali na latice mislila sam da će mi srce od uzbuđenja iskočiti. Roland mi je nježnim pokretima skidao haljinu i ja prvi put osjetih njegove dlanove na mojim prsima. Srce mi je kucalo sve jače. Njegovo tijelo je ležalo na mome, ali ja nisam osjećala težinu nego lakoću njegovih pokreta. Disanje nam se uzburkavalo, srca kucala tako da sam osjećala udarce njegovog. Tonula sam u vječnost trenutka i ljepotu novog sna kada se Rolandovo tijelo svom težinom spustilo na moje. Umorna od ljepote mislila sam da je zaspao i ne želeći ga probuditi ležela sam nepokrećući se. Odjednom shvatih da ne osjećam njegov dah, da se toplina dodira pretvara u hladnoću smrti. Njegovo veliko dobro srce je u trenutku najveće sreće puklo."


Pročitana, najtužnija istina o jednoj tihoj smrti, je u meni uzburkala osjećaje. Grliti mrtvo tijelo čovjeka koji ti je u trenu smrti poklonio najveću sreću je najveća nesreća koja se jednoj mladoj ženi može dogoditi.
Zašto je petnaest godina šutjela, zašto je mazohistički osamnaest godina živjela sama s tom tajnom? Zašto........................? Ne, nema odgovora na ta pitanja, danas je prekasno jer izgubljeno vrijeme je otišlo u nepovrat.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=17514

Keine Kommentare: