taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 19. Juni 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše i pitanje što je život?





Mikrokosmos, naša svijest o postojanju, slično makrokosmosu izranja iz još nedovoljno spoznatih zakona kvantne mehanike pa sjedinjujući u sebi svjetlost, prostor i vrijeme u dimenziju spoznaje   postaje svijet kristala u kojem se zrcali naš život, vrijeme koje izranja iz naših misli, naših osjećaja i prelazi u umijeće umijeća življenja, u treprenje zvijezda na našem unutarnjem nebu, u nanopokrete kojima stvaramo svoj prostor i vrijeme. Sjedinivši u sebi tri teorije koje su promijenile svijet, teoriju relativiteta, kvantnu i mikrobiološku teoriju, čovjek će sigurno jednoga dana biti u stanju odgovoriti na pitanje: Što je život?
Danas smo bombardirani podatcima o nepostojanju materije, o pobijanju apsolutnog prostora i vremena, danas vjerujemo samo u postojanost energije koja se ne gubi, nego samo mijenja oblik, ali mi danas još uvijek ne znamo što je energija naše svjesne spoznaje, ne znamo što je energija naše svijesti, ne znamo uistinu iz kojeg tkiva je izgrađeno ono što nazivamo dušom. Nanograd, grad koji izrasta ispod zvijezdanog neba naše duše je odlična metafora našeg postojanja u sretnom trenutku svijesnog postojanja.




Prisjećam se Giordana Bruna. Spojivši u sebi Pitagorine sfere, Platonove ideje, Lukrecijev svijet atoma i antičke mitove, on je stvorio svoj misaoni Olimp. Za njega je svjesna spoznaja bila Ljubav svijetlo nad svjetlima, svijetlo kao izvor života, svijetlo nastalo iz tame kaosa, svijetlo kojem je on težio i tražio njegovo vrelo, a metafora tog najsnažnijeg osjećaja je starorimska boginja lova, Diana. U njegovom najljepšem, najpoetičnijem i najzrelijem djelu "O herojskim zanosima" on zanesen muzama sa Parnasa i rimskom mitologijom hrli ka svjesnoj spoznaji koju vidi u licu boginje lova i postaje lovcem na njenu mudrost. Giordano luta svjetovima i u svakom tračku istine prepoznaje njen lik, osjeća njen dodir, grli njeno postojanje u sebi. Usporedim li ga sa Danteom i njegovom Beatriče, tada umjesto Vergilija, Giordana Bruna vodi kroz vrata pakla i čistilišta Lukrecije, ali za razliku od Dantea, Giordano neopterćen kršćanskim dogmama dozvoljava Lukreciju da ga uvodi i u raj i da mu pokazuje put vječnom svijetlu u svijetu atoma njegove spoznaje. Iza vrata njegovog raja čeka paganska boginja Diana s kojom on ulazi u svoj svijet svjesne spoznaje.


Što je uistinu život?

Djetinjstvo uvijek povezujem s bajkama o anđelima, ali o i legendama o rođenju našeg plemena, koje sam tada sa zanimanjem slušala. Odgojena na jednom i drugom, ja sam u svom svijetu snova imala dva carstva po kojima sam tražila istinu početka. Početak ljeta je bilo vrijeme kada su se vile spuštale na zemlju i ja sam ih kao djevojka, kao što sam kao dijete anđele sretala u vrijeme adventa, tražila u Ivanjskoj noći.
"Tada sam u mislima lutala šumarcima i slušala veselo čavrljanje vila i poistovjećivala se s njima. Spoznavala sam da snaga ne žudi za pravdom i da nepravda nema zakona. Kada sam osjetila prve ljubavne rane, potražih lijek u vilinskom svijetu naše renesanse. Odživjela sam tu prvu bol puno življe i na neki način sretnije." pomislih slušajući ponovo tonove već skoro zaboravljenog sna.


Plava šumska vila iz mojih snova




U zagrljaju prastarih platana, u krošnjama što vjetrom serenadu životu skladaju živi jedna čudnovata lepršava žena, duša šuma, vladarica vjetra, čuvarica hrama u kojem se na žrtveniku svaki dan novi život rađa. Lice joj je kapljicama rose umivano, laticama plavoga cvijeća obrisano, svjetlošću vječnom obasjano, tijelo njeno prozirno i stvarno od gorskih kristala je satkano. Ta čudesna lepršava žena u svom biću krije tisućljetnu tajnu, tajnu još ne otkrivenu, tajnu tek u cvrkutu ptica, u žuboru vode, u romoru kiše, u šuštanju lišća, u sunčevom sjaju naslućenu. Šumska vila, dobra duša ovozemaljskog života, u šumama živi i dodirima svojim, milovanjem svoga vilinskoga daha pluća svijeta puni uvijek novom snagom iskrićavog praha.

http://sto-je-zivot.blogspot.com/2008/01/univerzum-umno-osjetilno-osjeajnog-u.html
http://dinaja.blog.hr/

Keine Kommentare: