taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Mittwoch, 30. Juni 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše pred svitanje svijesti.




Pred svitanje svijesti svaka se duša uspinje Jakovljevim ljestvama ka svome Raju, ka jutrenju sretnoga dana. U svakom praskozorju se uvijek nove dimenzije svjesnosti grle, uvijek u svitanju zore nova iskra sa sunčanog neba najavljuje beskrajno i bezvremeno skitanje fizičkoga tijela obroncima jave i uranjanje u nove spoznajne obzore, u nova uzbuđenja koja ka novim iskušenjima hrle. Na tananoj kopreni od misli tada izrasta osjećanja osjećaja međa, na njoj cvjetaju novog znanja cvijetovi, maglovita mrena staroga nepostojanja postaje sve rjeđa, a na horizontu uma se naziru novi svijetovi. Ljubičasti cvijetovi, svilenkaste vlati izranjaju iz misli, množe se i oblacima spoznaje kao lađe plove, drhtavi i kristalnoga sjaja oni duši pričaju osjećajne priče, sanjalici u dubini srca šapuću odsanjane snove, tijelo pozivaju na uzbudljive pustolovine u treptaju oka, u sretnom trenutka kada na obroncima snenosti nova java sviće. To je čas buđenja u nedosanjanom snu, treptaj oka u kojem treba osjetiti, spoznati, razumjeti, doživjeti apsurdnost postojanja u trenucima zbilje, naslutiti zagrljaj različitih svjetova, uroniti u dubine novih dimenzija, prepoznati sva njihova svjetlosna lica, oćutiti nebesku vatru, osluhnuti mirise, simfoniju boja i nicanje novih spoznajnih cvijetova. Zavoljeti dan u kojem se budiš, zavoljeti misli i sjećanja, dozvoliti srcu da diše i slobodno poletjeti u zagrljaj svjetlosti i osjećati se lagno, letjeti beskrajem lepršavo kao nebeska ptica. U tom sudbonosnom trenu, u novom svitanju, u zagrljaju snenosti i budnosti, u svjetlosnom zagrljaju mirnoće i lutanja, u iskrenju života, u cvijetanju novog životnoga smisla, u Prometejskom spuštanju nebeske vatre u dolinu jave, u Sizifovoj upornosti se zauvijek gubi osjećaj besmislenosti i nestaju pitanja o životnoj uzaludnosti. U svitanju zore na horizontu svijesti iskri simfonija duginih boja, kristalni most na kojem se susreću san i java, most na kojem iskre uvijek nove dimenzije, čudesan svijet spoznaje u kojem se grle Prometej i Sizif i šapuću da sve što učinimo srcem nije uzaludno, da smo izjedreni iz nebeskog vretena da u toj vrtnji palimo uvijek nove iskre sreće i kotrljamo kristalnu kuglu postojanja trnovitim putevima ka zvijezdama.

http://pledoaje-emotivnom-umu.blogspot.com/2007/11/pledoaje-naem-emotivnom-umu.html
http://o-apsurdima.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/

1 Kommentar:

Anonym hat gesagt…

Don't mean to change the topic, but where did you people buy [url=http://www.r4i-gold.org/iedge.html]iedge[/url] ? You have a point. Very insightful. A nice different perspective.