taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 19. Juni 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze u zagrljaju cjeline.






JASNA PONOĆ
Ovo je tvoj sat, o dušo,
tvoj slobodni let
u stanje bez riječi,
daleko od knjiga,
daleko od umjetnosti,
pošto je dan
ugašen, rad savršen.
Te se ti potpuno uzdižeš,
šutljiva, zadubljena,
misleći o predmetima koje najviše voliš:
a to su: noć, spavanje, smrt i zvijezde.

Walt Whitman



Bio je to zagrljaj ljubavi, bila je to spoznaja da je cijelina više od sume njenih djelova, bio je to sretan trenutak buđenja u ljepoti i lakoći postojanja, buđenja na obroncima svijeta. Bila je to noć krugova u kojima sam slušala snove pune tvoga imena. Svi strahovi iz onih dugih zimskih nesanica izgubiše značenje i postadoše prošlost koja nestaje u maglovitim uglovima sjećanja. Vidjeh iskrenje života u očima Mjeseca, prepoznah osmijeh ljudske ljubavi na srebrenkastom licu tog lutalice, osjetih želju i uđoh u galiju koja me je nosila oceanom ka krugu neke nove još nepoznate dimenzije. Uronih u bezvremenost trenutka i osjetih mekane dlanove ponoći koja se kao tajnovita pantera spuštala pred oknima duše. Ti si bio tu, ti i ja u zagrljaju ljubavi univerzuma. Pučina je bila srebrenkasa od sjaja tvojih očiju, čuvarica hrama ljubavi je jezdila ponoćnim sjajem i prosipala zvijezdanu poeziju tišinom osjećanja osjećaja. Zagrljaj suprotnosti, tišina i pjesma oceana, svjetlost i tmina, oluja i bonaca, bezvremenost i trenutak zatvoriše krug tek naslućivane dimenzije. Uronih u cijelinu postojanja i osjetih da sam tek malena struna tog nebeskog orkestra, da sam malena kapljica u oceanu svijeta, tek malena iskrica na zvijezdanom nebu, tek jedna malena nijansa u univerzumu boja. Ljubičasto mi je more darivalo pjenušavu kupku radosti i pjesmu sirena koje su pozivale moje uzdrahtalo srce u novu pustolovinu sna. Iz kaleidoskopa uspomena su nestajali tragovi boli, gubile su se umrle zvijezde, u nepovrat su odlazile crne sjenke zle sudbine. Noćaš oživješe lijepa sjećanja kao anđeli, vječni čuvari na vratima vremena, probudiše uspavane dobre vile da stražare na vratima duše, a jedna velika ptica se uzdignu iz pepela nepostojanja i ponese nas u svjetlosni zagrljaj ljudske dobrote. Miris tek naslućivanih bijelih pupljaka ispuniše krug buđenja i oslikaše ovu svjetlosnu dimenziju rađanja u novom snu. Na obroncima tog tajanstvenog svijeta vidjeh sjenku tvoje duše u povratku iz obruča tmine. Pružih dlanove da osjetim svilenkasto tkivo tvoga svemira, da zajedno zaplešemo na palubi Noine Arce i dočekamo slijetanje bijele golubice na jarbol čija će jedra nas snagom leptirovih krila provesti kroz tjesnac nepostojanja. Na dlanu zatitra toplina srca koje se dugo skrivalo u santi leda koja je poljubcem plavkaste snježne kraljice zarobila dušu u svoj zimski dvorac pun strahova.




Oslobodismo se divljanja podivljalog vranca nečijeg nepostojanja, oslobodsmo se udaraca njegovih kopita, oslobodismo se okova sante leda koja nas je povlačila ka dnu, izlječismo duše od plavkaste cijanovodične kiseline koja se spodobom svog bezobličja širi i truje prostor- vrijeme svjetlosnog zagrljaja mudrosti, znanja i ljubavi, oslobodismo se otrova koji se širio zrakom koji smo udisali, izađosmo žigosani strijelicama te spodobe, ali u duši sretni, iz svijeta u kojem ona vlada, oslobodismo se optužbi i osuda izgovorenih bezosjećajnošću otrovanom dušom, dušom uvijek punom mržnje, ljutnje i bijesa. U svjetlosnom zagrljaju svjetske cijeline, slobodni i sretni, osjetismo osmijeh srca srcem srcu. U ovom sretnom trenutku spoznaje osjećanja osjećaja se, kao suze radosnice, kotrljaju kapljice predugo zaleđene lakoće postojanja i blješte u zagljaju zvijezdanog kruga buđenja, osluškuju zvjzdanu poeziju muza i iskre duginim bojama na horizontu svijesti iza kojeg se nazire svitanje i obrisi otoka vječne sreće, sreće koja izrasta iz zagrljaja cjeline.

http://dinaja.blog.hr/

3 Kommentare:

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

o, da... ova pjesma W.Whitmana nosi velike poruke... tko se nađe u toj pjesmi - razumjet će... ako i ne razumije, ta pjesma nikog ne ostavlja ravnodušnim... a ti, kao i uvijek, točno pišeš o tome da rijetki ljudi osjete osjećaj...

Unknown hat gesagt…

a kopita podivllalih vranaca nečijeg nepostojanja udaraju još uvijek i nastoje zamutiti već zamućenu vodu portala znanja, ljubavi i vjerovanja.....hvala da si pročitala, hvala da sudjeluješ u keniji mojih osjećaja.....:-)))

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

a kako ne bih sudjelovala, kad se uvijek zahvaljujem Izvoru otkud prenosim te riječi na druge web stranice - da ljudi uživaju na isti način na koji i ja uživam čitajući te...