Erupcija boja u kojima se zrcali višeprotežnost svjesti, me uvodi u zemlju čudesa, otvara mi vrata svijeta gdje susrećem božanstva iz prošlosti i tada mi postaje jasno da smo otkrivajući uvijek nove zakone prirode svoje vjerovanje sveli samo na ono materijalno, našim vanjskim osjetilima spoznatljivo i zaustavili se na Demokritovoj "mračnoj spoznaji."
Ulazeći u svijet "istinske svijesti" osjetih da na granici između relativiteta i kvanta nastaje nova geometrija kojom sam uspjela prodrijeti u božansku misao i spoznati stvarnost, zakoračiti u trenutak iza dugogodišnje iluzije o njoj.
Panteon iz bajki je sada sastajalište znanosti, mjesto sa slobodnim ulazom. Veliko zasljepljujuće svjetlo, istina na vratima vremena, sanjani vremenski stroj me uvodi u stoljeće koje će tek doći. Beskraj univerzuma i otoci sreće, sve one, nekad, daleke zvijezde postadoše za mene dohvatljivi Arhipelag. Kao što je bilo prije početka, kada je svijest bila jedini znak života, ovdje stoluje ujedinjeni um i govori jezikom koji sam ranije sretala na jutrima poezije. Naša mala zemlja, matična luka u koju se Futuro sapiensi vraćaju sa svojih putovanja nebom, svijetli bojama njihovih dimenzija. Promatram planetu iz rajske perspektive i čujem njen smjeh i vidim njenu sreću u maglovitom oblaku punom nijansi prekrasnih novih tonova ljudskog postojanja.
Ovako zanesena u istinitost svijeta ideja sjetih se starog profesora fizike koji je u svom zanosu pričao o poeziji čestica iz kojih je izrastao svijet i mi u njemu. Njegove blage oči iza debelih naočala, zrcalo duše koja je više vremena provela čitajući nego spavajući, su se zatvarale kada je govorio o beskraju satkanom od sitnih treperujućih končića.
"Kada zatvorim oči ja čujem tonove sna. Vjerujte mi djeco univerzum sanjajući stvara najljepšu simfoniju koju čuju tek rijetki."
Mi smo se poskrivečki smijuljili i jedva čekali da zvono najavi kraj sata fizike. Stari profesor je umro kada smo se već razišli u razne živote i dotakli nove istine. Na njegovom sprovodu smo pognutih glava slušali tišinu. Najhrabriji je stao kraj otvorenog groba i tihim glasom se oprosto od čovjeka koji nas je istinski volio.
"Dragi profesore, mi danas još uvijek neznamo onoliko koliko ste vi onda znali. Na pozornici svjetske znanosti se pale nova svjetla, tonovi sna koje ste vi slušali zovemo vječni ples stringsa i vjerujemo da njihovo gibanje stvara najsuptiliniju simfoniju univerzuma. Ta nečujna, ali svjesno spoznatljiva muzika, najljepša pjesma prirode, su naše misli."
Moje misli postaju za mene vidljive. Izrastam iz nebeskog cvijeta i skrivene dimenzije, o kojima sam u mom stoljeću čitala, odjednom ispuniše moje postojanje. Tu na strunama svijesti, daleko od stvarnosti iz koje sam izašla, susrećem jednu novu meni bližu istinu. Strune trepere i ja lutam vremenom i čujem nastajanje prostora oko sebe.
Možda je to pjesma Sirena koje su odvlačile mornare u daleka nepoznata mora, ona ista muzika koju je slušao Odisej na svom dugogodišnjem putovanju, možda je to zov čuvara oceanskih dubina ili je to san koji je slušao naš stari profesor.
"Materija nije čvrsta, ona pleše svoj unutarnji ples ritmom svojih niti i komponira svoje postojanje. Demokrit je u svom vremenu najsitnije čestice materije nazvao atom, nedjeljiv i tako ukazao na postojanje mikrosvijeta i energije koja ga pokreće." pokušavao je stari profesor probuditi u nama ljubav prema kraljici znanosti.
Ja tek sada u ovoj novoj stvarnosti osjećam ono što mi je onda bilo užasno daleko. Sjećajući se njegovih rečenica osjećam njegovu blizinu i čujem više od onoga što je on onda mogao reči.
Superstruna je "atom" iz kojeg proizlazi svijet, ona je najmanja lutkica u ruskoj babuški, ona je osnova naših misli i snova. Njihovo nezaustavljivo gibanje, ritam njihovog treperenja je melodija naše svijesti, koja se spaja s Anima mundi i sklada simfoniju univerzuma.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen