taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 28. Juni 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze u bezvremenosti ljubavi i lakoći dječjeg sna.







Na vratima vremena ulazim u bezvremenost davnog sna, probuđena mirisima vjerovanja u lakoću postojanja sanjam život i živim san. Zaustavljena u sretnom trenutku osluškujem zvuk Panove frule i utapljam se u ljubičastim bojama moje unutarnje Arkadije. Oživjelo srce moje udiše svjetlosni miris vječne poezije i budi uspavano djete u dubini beskraja tvoje duše koja me uvijek odvodi u kraljevstvo zamišljanog raja u carstvo poetičnosti ljubavnog izričaja. Zagrljena toplinom tvoga postojanja u ovoj čudesnoj priči, u zvucima nježnih boja željenog svitanja ja sneno uranjam u tišinu tvoga bezvremenog sna. Osjećam, ti si lahor dobre sudbine, ti si duša mojih snoviđenja, krijesnica koja razbija tonove tmine i u ovom bezvremenom snu donosi okus vječno željene, vječno rađane, vječno sanjane blizine.

Zagrli me svilenim velom satkanim od ljubičastih niti naših vječnih snova. Ti koji znaš koliko duboko uranja iskra tvoga bića u zjene moga srca, koliko je snažana vatra u vulkanu duše iz kojeg lava divnih uspomena još uvijek suklja. Da, dragi moj pjesniče, ja sam ona koju tvoje svjetlo smiješta u Orionovo sazviježđe, da, ja sam ona ladarica koja je pjevala sonatu o ljubavi, ona djevojka koju su vile jedne ivanjske noći povele sa sobom na vilinsko jezero koje se krije na vrhu svijeta u srebru mjeseca lutalice, da ja sam ona koja sklada mjesečevu sonatu u tvojim samotnim noćima. Zagrli me snovima u kojima živi samo ljubav, vječna vatra sa ognjišta na kojem smo djelili prve besmrtnosti vjerovanja. Zagrli me dlanovima, dodirni moje usne usnama čiji okus još uvijek blješti u sjećanjima, usnama koje mirišu na ukradene trešnje iz susjedovog vrta, vrta u kojem smo slušali tišinu i dočekivali rađanje sunca na našem zajedničkom nebu. Zagrli me sjećanjima svojim, dok ja uspavana na ležaju od maslinova drveta čekam da se vratiš na pješćani žal na kojem smo gledali kako iz sedefaste školjke izrastaju biseri i slažu nisku sretnih trenutaka koju još uvijek nosim oko srca spletenu.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/

Keine Kommentare: