Varijacije na temu, agonije i ekstaze u zagrljaju majke bezvremena

Zatvaram oči i na zaslonu duše vidim stope u pijesku vremena, slijedim trag svjetlosti, prolazim kroz pješćanu oluju neznanja i stižem u oazu smirenja, na obronke nekog, do ovog trena, nepoznatog svijeta. Na pijedesatalu beskraja primjećujem obrise nevidljivoga bića, u krugovima svijesti naslućujem ljubav, ćutim svjetlost koja mi osvijetljava pute, dušom mi se širi šaputavost tog novog otkrića i ja dlanovima srca dodirujem te tajnovite skute. Sa lica tog predivnog stvora blagost se odajom tišine širi, treperava anđeoska bića ulaze u svijest, osmijehom svojim miluje mi zatvorene vjeđe, grli me toplina satkana od čarobnog daha, šapat svjetla dodiruje dušu i vodi je u vrijeme bezvremena, na početak priče. Osluškujem vrtnju krugova svijesti, mudrost satkana od latica kozmičkog cvijeta se pred očima srca u osvitu ove nove zore, sjajem drevnih snoviđenja iskri. Uranjam svijesno u to priviđenje, osjećam kako sjeme iz davnina u mojoj duši novim osjećajem klija, ćutim u sebi rast obiteljskog stabla, snagu korijenja pradjedova i slijedim njihov misaoni trag. U središtu središnjega kruga sjedi ona, ljubav, majka bezvremena i prima me u svoj zagrljaj, dodiruje sumnjićavu dušu da srce osjeti, zaista osjeti taj drhtaj mu drag. Na obroncima sna i jave u zagrljaju majke bezvremena začuh istine glas, tihu muziku koja se ljudskom svijesti od pamtivjeka širi, svjetlosnu sonatu koja razbija tamu nepostojanja, simfoniju sreće koja na buđenje čovjeka u čovjeku strpljivo čeka, da ga u novom praskozorju duše uvede u ona stanja u kojima se život uistinu sanja.

http://dinaja.blog.hr/