taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Sonntag, 20. Juni 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze u zagrljaju toplote i hladnoće.





Leonardo da Vinci je svojim djelom učinio nemoguće mogućim, pokretom čovjeka je kvadrirao kružnicu, više ga je zanimao let ptica nego ptice same, više zrcaljenje duše na licu čovjeka nego lice samo. On nam je u nasljeđe ostavio spoznaju snage zlaćene spirale i njene zadnje točke koju je nazvao božje oči. Vjerovao je u snagu boja i rekao je da se duševna snaga može mnogostruko pojačati ako se uranja u dubinu unutarnjeg svemira pod nježnim ljubičastim zrakama, koje izrastaju iz crkvenih vitraža. Chagall je slijedio njegovu misao i u svojim vitražima sjedinio zagrljaj tople crvene i hladne plave boje u zagrljaj sunčane svijetlosti koja probijajući se kroz staklo blješti ljubičastim nebom. Pod sjajem tog zagrljaja suprotnosti čovjek osjeća u dubini svoje duše postojanje raja. Ljubičasta boja izrasta iz zagrljaja duše i materije, topline i hladnoće u predivnan kristal ametist i širi se našim osjetilnim umom mirisima tamjana, lotosa i lavande. Miluje nas lakoćom postojanja sjednjujući u nama toplinu i hladnoću u zagrljaj, ostvarujući u nama nježni ples svjetlosti i sjena, uvijek izrastajuću harmoniju duše i tijela.  




Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše, onda ćeš saznati od kuda dolazi ljepota i dali je moj glas prošlost koju želiš zaboraviti, zapisah jednom davno i stih objavih u knjizi pjesama "Od kuda dolazi ljepota". To je bilo vrijeme koje nazivam olujom ruža. Danas se sa nostalgijom prisjećam mog nepostojanja u zagrljaju svjetlosti i sjenki sretnog trenutka. Stajala sam na obali oceana života, gotovo nepostojeća, izbačena iz svih uzbuđenja, nestvarna na pješćanom žalu nedosanjanih snova. Bila sam tužna žena trenutka, bolesna od sebe, žedna na izvoru ljepote. Prolazila sam ljubičastim poljima, danima, tjednima, godinama, desetljećima. Vraćala sam se izvoru da saznam odakle dolazi ljepota. Sve je uvijek bilo isto, bez boje, bez mirisa, bez uzbuđenja, sve je ostajalo nepromijenjeno. Ili mi se to samo pričinjalo zbog gluhoće osjetila? U jednom purpurnom sutonu mi vjetar dotaknu obraz, obrisa kristale tuge sa zaleđenog lica, razmrsi utegnutu kosu i donese ljubičasti miris jednog davnog sna. Smijem li dotaknut stare snove? Kako dotaknuti ono što sam već davno zaboravila sanjati? Tajna prošlog vremena. Pokušavala sam se sjetiti, ali ta noć je bila jača od uspomena. Jedno divno dugo toplo ljeto iznenada zablješti u mom trećem oku, u dubini ljubičastog pejsaža duše se probudiše mirisi lavande i tamjana. Stajala sam na obroncima prošlosti pogleda uperena u željenu budućnost, a trenutak kao da nije postojao u mojim moždanim vijugama. Sa neba je kapala ponoć ogrnuta lahorom iznjedrenog iz lotosovog cvijeta. Otvorih dlanove da zagrlim vjetar i osjetim širinu ljepote i sve tajne svijeta kao nježnost boje, kao miris lavande kao vječnu istinu u ljepoti novg sna. Jučer je sve bilo mrtvo i nepokretno, a sada u snazi sretnog trenutka buđenja osjetih ljepotu mirisa. Lavanda i jedno davno dugo toplo ljeto doploviše čudesnom rijekom sjećanja u ovaj zagrljaj svjetlosti i sjenke, nanosekundu treptaja oka, u lakoću postojanja. Iznenada slobodna, izrastoh iznad tuge i vjerovanja u zlu sudbinu vremena, otvrih srce i pomilovah ljubičasto vrijeme, rastrgah korotu i poletjeh sa lastavicama u zagrljaj ljepote. Rijeka želja se prosula opustjelum dušom. Ta noć bez sna postade san moga života, noć boje lavande, noć puna mirisa ljepote, a ja budna, neumorna, postadoh svijesna svih onih izgubljenih, neprospavanih, neodživljenih. Sve što je nekada bio umor, bjeg od sebe same, bjeg od trenutka sve to se odjednom pretvorilo u život. Miris purpura mrvi nepostojanje. Udahnuh novi san, moj san, lijepi san, ljubičasti san. Oživjela ljepotom jedne nove istine o životu, zagrljajem svjetlosti i tmine izrastoh iznad nepokretnosti uma i prosjećnosti vjerovanja u ruku sudbine, osjetih zagrljaj suprotnosti u sebi, alkemijsko vjenčanje duše i tijela i u mirisu purpura i ljepoti ljubičastog sna, spoznah od kuda dolazi ljepota.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/

Keine Kommentare: