taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Dienstag, 22. Juni 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze i slika življenog života.





Svijest je kristalni grad, nikada dovršen, vječno u izgradnji, vječno u zagrljaju duše i materije, vječno zdanje u kojima leptirasta svjetlosna bića grade, izgrađuju, čiste male već iznjedrene kristaliće, slažu ih i povezuju svilnekastim nitima spoznaje. Svjetlosni sjaj tog čudesnog zamka iskri uvijek nove pute u perivoju duše, sjećanja u njemu cvijetaju simfonijom boja i mirisnom sonatom uspomena, znanje se zrcali kao lijepe misaone slike i obogaćuju galeriju pamćenja, a taj unutarnji sjaj se ogleda na ljudskom licu tom umjetničkom djelu umijeća življenja. 
Kao na vilinskom jezeru sjenke duše tkaju zlaćane niti i predu tkivo vjerovanja u drevne mudrosti. Taj čudesni nanograd pod krošnjama spozanje se u prskozorju budi, oživljava unutarnji svijet, u njemu se snena duša oprašta od srebrenkastog zagrljaja noći i usvakom jutrenju u perivoju svijesti sadi novi dijamatni cvijet, cvijet satkan od odživljenih snova, iznjedren iz zlaćanog vretena drevnih snoviđenja. Na vratima sretnoga trenutka buđenja se susreću prošlost i snivana budućnost, grle se istine življenog života, a kristalna kugla istinskog postajanja se ljubavlju zagrijava, na licu čovjeka se iskri sretnoga života ljepota. Nove se misli kao pčele roje, svijest vrca med u krisalnom zdanju, okusima novim oplemenjuje drevni san. Svakog jutra ulazim u to tajnovito zdanje, svijesna otvaram okna i dozvoljavam svjetlosti da obasja uspavanu dušu, da ideje nove zaiskre na svemirskom nebu, da obogatim poeziju koju iskre moga neba zvijezde, da su srcu kristalnoga zamka nove, uvijek nove spoznaje gnjezde. U zadnjoj točki spoznajnoga vrha, na tajnovitom mjestu gdje se sve snage univerzuma u preslicu sudbine slijevaju dodiruju se svjetlost i tmina i iskre svih istina slap. Tu na vrhu svijeta blješti dijadem bisernoga sjaja i dokazuje ljubav, sreću, znanje i vjerovanje, neuništivu snagu ljudskoga bića, tu najvredniju rijeke bez povratka kap.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/

Keine Kommentare: