Vrijeme prolazi, ta čudesna rijeka bez povratka odnosi trenutke u ocean snova i vraća ih svemiru kao maglićaste oblake iz kojih sjećanja kapaju kao kristalne suze i grade dvorac uspomena. Stoljeća se redaju, godišnja doba oblače i skidaju odore drveću, ruže mirišu uvijek istim pupoljcima, a leptiri žive samo jedan dan. Salvador Dali me fascinirao i zauvjek uveo u doživljaj metafizike i nadrealizma. Njegove slike uz muziku Pink Floyda i tekstovi o sjedinjenju prostora i vremena u svjetlosnu dimenziju trajanja, o teoriji kaosa, fraktalima i širenju svemira otvorili su mi porte nekog novog svijeta. Uranjam u Dalijeve rastopljene satove i prisjećam se vremena koje nazivam oluja ruža. U toj čudesnoj oluji osjećaja zaustavljam vrtlog sjećanja, uronjam u prostor- vrijeme, u ovo ovdje i sada, u purpur snova.
Osjećam buđenje u novom snu, putem svile doplovi čudesna kočija, nadahnuće drugog umjetnika izrasalo iz inspiracije Dalievog nadrealizma. Čudesni su putevi ljudskih duša, umijeće umjeća sjedinjeno u trenutak umijeća doživljaja umjetničkog dijela donosi uvijek miris ljubavi. Ples leptira u oluji ruža izrasta iz vrtloga nebeskog vretena i ja osjećam ono što sam utapljajući se u mirisu ruža uvijek osjećala, lakoću djetinjeg izričaja kojeg se budna pokušavam osloboditi, ali dijete se uvijek iznova mirisom ruža u meni javlja.
Tišina srca mi miluje dušu, sjenka njena sklada pjesmu ovu, riječi se slažu u ljepotu novu, sa izvora sreće snoviđenja dišu, treperave strofe tvome srcu pišu. Odrastoh do djeteta snenih očiju, osjećam ljepotu razigranog srca, vidim leptirastu kočiju, sanjam život u kojem sreća frca. Roji se sreća oko moje duše, leptirići mi donose ljubavno sjeme, vjetar zlatnim snoviđenjem puše, ono čudesno, rastopljeno vrijeme. Na vrpcama zlatnim istina se nježi putokaz srcu u život vječne sanjalice. Leptiri trepere, sreća suncem sniježi, beskrajem ove čarobnih osjećaja ravnice. Vjetar šumi davno slušanu baladu o ljubavi dva malena leptira, o duša zaljubljenih skladu, lepršavom pjesmom srce moje dira ostavlja poljubac lepršavog leptira.
Pročitah ponovo ovu davno napisanu pjesmicu, u uglovima srca osjećam drhtaje probuđenog djeteta, osjećam život kao vječni san, da zakoni klasične fizike ne vrijede u unutarnjem svemiru, osjećam da čvrste živuće materije nema, da je sve u meni, tebi, njoj, njemu energija koja izrasta iz tajnovitog izvora na vratima bezvremena i da iz trena u tren mijenja oblik, da postaje kapljica rose na ružinoj latici, zrnce pijeska na plaži oceana, pjenušava kupka sreće u sretnom trenuku buđenja, zvjezdani prah mikrokozmosa, kristal u kapljici krvi, svilenkasta struna osjećajne harfe, zlaćana nit iznjedrena iz preslice sudbine, simfonija boja, sonata mirisa, ljubav, život nemjerljiv i nedokazljiv, ali uvijek iznova moguć u zagrljaju svjetlosne dimenzije postojanja.
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen