taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 19. Juni 2010

Varijacija na temu, agonije i ekstaze o sreći i ljudima





U Platonovoj špilji žive ljudi koji vide samo sjene stvarnosti, naziru život ne sudjelujući u njemu. Ideje iskrice na zvjezdanom nebu univerzuma umno- osjetilno osjećajnog u nama su putokaz u životu, osvjetljene suncem našeg utjelovljenog uma one nam osvjetljavaju put ka sreći. Čovjek to anđeosko, golo rođeno biće je jednostavno Ljubav. Njegov život je ljubav, njegovo djelo je ljubav. Otvorena srca čovjek u čovjeku korača trnovitim stazama uspinjući se ka zvjezdama. Ljubav prepoznaje ljubav, ljubav osjeća ljubav, ljubav stvara ljubav. Čovjek u čovjeku prepoznaje čovjeka, čovjek čovjeku u tuzi, nesreći i brigama otvara srce. Čovjek u čovjeku je zrcalo u kojem se ogleda ljubav, zrcalo u kojem treperi čudesna energija njegova srca i mijenja izraz njegova lica jer se u čovjeku zrcale brige, tuge i sreća drugog čovjeka. U osmjehu, u suzama, u sitnim borama oko usana i očiju, u pogledu se zrcali srce čovjeka u čovjeku. Čovjekovo lice je anđeosko ogledalo u kojem izranja slika duše, lepršava dobrota, toplota i ljepota njegova unutarnjeg sunca. Čovjek u čovjeku otvara svoje srce i upija boli, upija tugu, upija brige drugog otvorenog srca. Što mogu srca dva učiniti u ovom čudesnom svijetu? Sjedinjena na svjetlosnoj stazi života dva srca tkaju najvredniju sunčanu oazu zajedništva. Čovjek, to anđeosko biće je jednostavno ljubav, čudesna slika satkana od najvrednijeg tkiva svemira, slika uopkvirena u ljubičastom bojom drevnih snoviđenja, čovjek u čovjeku je zrcalo duše svemira izronjeno iz srca univerzuma.
Znam da je Šimić u svom stihu napisao da su pjesnici čuđenje u svijetu, ali bez čovjeka u sebi ni pjesnici ne bi bili čuđenje u svijetu.






Čovjek
to čuđenje u svijetu, u njemu iskra sveta leži,
duša njegova, čudotvorca sjajem, blješti u noći
vječnim snom zagrljena ka izvoru snova teži
osvijetljava pute da sretan bujicom života kroči.

Čovjek
ta krijesnica mala u polju nebeskoga sjaja,
rođen da fokus fokusnoga sjaja srcem sije,
da u mu duša u beskraju svemira nema kraja
da ljepotom njenom svoje i tuđa srce grije.
Čovjek
prestrašen od sjaja lažnih dragulja
nekad ne osjeća unutarnju snagu
tuga mu se strašna u misao došulja
ali Kairos ga poziva na života vagu.

Čovjek
nekad nezna da na dlanu svoju sreću nosi
dok mu Kairos pramen svoje kose nudi
beskraj i ljepotu snova u božanskoj kosi,
trenutak istine koji mu u duši ljubav budi.




Predugo smo vjerovali da se ono nešto, što smo nazivali, božansko nalazi izvan nas, negdje u beskraju kraljevstva nebeskog. To zabludom nastalo vjerovanje u to nešto nadnaravno je u nama budilo katastrofalnu žudnju upravo za tim za nas nedohvatljivim. Mi smo isto tako vjerovali u nadnaravnu moć, od Boga datih izlječitelja, vračeva, baba gatara, vidovnjaka, nadrilječnika i nevjerovatno ali istinito mnogi još uvijek vjeruju da neki od njih svojom rukom, slično ruci božjoj, mogu usmjeriti tijek njihovih sudbina, da im mogu povratiti izgubljeno zdravlje, pokloniti sreću. A zdravlje i sreća obitavaju u čovjeku, izrastaju kao naljepši kozmički cvijetovi na livadi njegove spoznaje, kao mirišljave vlati ljekovitih trava na polju njegova svjetlosnog bića, u kristalnom dvorcu njegova uma, u beskraju njegove svijesti, u bezvremenom trenutku njegove duše, u anđeoskom beskraju njegovih sanja, u vilinskoj šumi njegovih osjećaja, u najčudesnijem arboretumu svemira u njegovom uvijek svijetu otvorenom, uvijek treperavom i neumornom srcu.

http://sto-je-zivot.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/

Keine Kommentare: