taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Sonntag, 28. Februar 2010

Kristalna suza



Stojim zatvorenih očiju na obroncima snova. Bojim se zakoračiti u svilenkastu svjetlost buđenja, bojim se otvoriti vjeđe, bojim se izdahnuti ovaj opijum protekle noći, bojim se da ne otrgnem laticu cvijeta sa kristalnom suzom neba u kojoj se zrcale vrata kroz koja moramo proći da san nikada ne prestane, da izađemo iz pustinje u kojoj štekće hijena nesretna srca, nad kojom kruži ptica grabljivica, da ne vidim ženu na obali, utvaru koja nas je optuživala i sudila u isto vrijeme. Vraćam se u san, da ne vidim crnu pticu koja kruži nad našim životom, da ne slušam glas bezimenih sudaca naše stvarnosti. Iza spuštenih trepavica je vrijeme stalo, zaustavilo se u kristalnoj suzi koja nas je donijela u željenu, mirnu luku na otoku sreće. Nebo je probudilo vjetar, zatvorilo sve prošle oluje u tmurne oblake koji odnesoše sve naše tuge u neko drugo vrijeme, u neki drugi prostor, u neki zaboravljeni, davno dosanjani san. Ostali smo samo ti i ja zagrljeni u kristalnoj nebeskoj galiji iznad uvale na kraju svijeta koja miriše lijepim uspomenama i ljubavlju. Opraštam svima koji su nam sudili, opraštam svima koji su nas žigosali užarenim riječima mržnje, opraštam svima jer znam da u trenutcima svojih unutarnjih nemira nisu znali što čine. Uranjam u tišinu davnih snoviđenja, uživam u ovoj tišini koja je puna milovanja i svjetlosne muzike koja nas odnosi kroz vrata na kojima su zvjezdanim slovima urezana naša imena. Tu u svijetu satkanom od snova morske orgulje sviraju sonatu od ljubavi i zaglušuju krik ptica grabljivica, zaglušuju štektanje hijene, zaglušuju glas bezimene porote koju ostavismo u svijetu nekih nama stranih iluzija.

Ne tuguj ljubavi........


Ne tuguj ljubavi, ne sadi tužne vrbe na obali rijeke kojom zagrljeni svjetlošću ljubavi plovimo već godinama skupljajući sunčane zrake u mrežu uspomena. Ne vjeruj u hladnu slutnju konačnosti jer smo već davno zakoračili u bezvremenost vjerovanja u ljubav. Pa i onda kada se zaustaviš nad provalijom naizgled nepremostivog kanjona nemoj zaboravit korake koje smo ostavljali u pjesku na žalu vjerovanja. Srebro u tvojoj kosi je tek simbol življenjenog života u svjetlosnom zagrljaju postojanja, znak svih onih pragova koje smo vjerujući u ljubav ostavljali na tračnicama kojima se vrijeme vječno kotrlja ka nedohvatnoj budućnosti. Ne tuguj ljubavi jer u našim životima ne postoji osamljenost, ne postoji neriješva zagonetka sreće, mi nosimo sveti Gral u svojim srcima. Trenutci istinskog življenja su biseri koje nosimo u duši, biseri iz kojih je izgrađena kula života koji živimo, tajnovita bujica života koji savladava prepreke tuga i utaplja se uzdasima radosti. U dugi našeg neba se svjetlost prelama u boje ljubavnih zagrljaja i dodaje joj pigmente izronjene iz srca koje se kupa u još nepoznatim bojama naših snoviđenja. Ne tuguj ljubavi jer mi uvijek uranjamo u nijanse novog trenutka, u vlati trave hranjene suzama vremena, koračamo beskrajem bezvremenosti stvarajući uvijek nove boje našom uzdrhtanosti. Ne tuguj ljubavi jer bez tebe i mene zvijezde ne bi prosipale svoj zlaćani prah na puteve ka vječnosti, utihnula bi simfonija svjetlosti, uvenuli bi nebeski cvjetovi, zanjemio bi svemir, ugasile bi se baklje koje već tisućljećima donose u naše živote plamene jezike sa Olimpa. Ne tuguj jer tuga magli ljepotu beskraja, muti blještavost boja u tonovima duševne palete, gasi iskrenje sjaja u kojem vjekuje ono što si nekada bio odraslo maleno dijete. Ne tuguj dječaće, ne tuguj pjesniče jer ti si ljepotu trenutka svojim drevnim stihom stvorio, ti si vratio ljubav u naše živote, ti si u onom naglom ljetu nepostojanje u postojanje pretvorio, ti si naše duše oslobodio od duge korote. Dopusti suzi da kane, ali ne tuguj dragi moj pjesniče, uzdigni stijeg pobjede nad osjećajem suosjećanja jer smo tvojom snagom propusnice dobili, oslobodili se stida u srcima i na sastanak sa trenutkom sreće nismo zakasnili. Ne tuguj dragi moj vječni ljubavniče, ne tuguj jer kradljivci snova nisu uspjeli ukrasti ono što u sretnoj duši niće, nisu ti uspjeli ukrasti ono što nosiš u srcu, nisu uspjeli izbrisati meridijane tvojih traženja, nisu uspjeli zaustaviti tvoje izrastanje u suncu, nisu osjetili da u tebi izvire vrelo ljudskih podlosti prevezilaženja. Ne tuguj dragi moj pjesniče i ne sadi tužne vrbe u svojim stihovima, ne dozvoli da kapne suza mržnje iz tvoga oka, zaboravi trpke okuse koji su preletjeli iznad tvojih obala, zaboravi valove zloduhova koji su se doticali tvoga doka, zaboravi jer u zaboravu oprosti onima koji ne znaju što čine, se krije ljepota i snaga tvojih, tvoje bezvremene duše, obala.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-60.htm#283

Personifikacija svitanja


Barokni umjetnik Bernini je oživo mramor, osmislio ljepotu ljudskog tijela u pokretu, unio u nju dinamiku i darovao skulpturi ritam svog doživljaja. Stajali smo tom ljepotom omamljeni u galeriji Borhese, promatrali skulpturu i osjećali miris svitanja i lovora, a nevidljiva zelena boja se mješala s nijansama ružičaste boje mladog tijela djevojke u bijegu. Uzbuđenje je u nama raslo, pričinjalo nam se da svim svojim osjetilima sudjelujemo u toj ljubavnoj igri. Prozirni mramor, to je nešto što fotografija ne može dočarati. Kao ni ljubav. Dok ljubav ne postane dio nas samih, energija koja nas čini prozirnim mramorom i na vjetru trepravim lovorom.
Dafne, ta nimfa snena, ljepotom mladosti odjevena u Apolonu ljubavni zanos budi, žudnju rasplamsava, čežnju pojačava. Srce njeno od tjelesne ljubavi prestrašeno u treperavu odoru od zelenog lišća njeno tijelo odjeva i lepršava djevojka nestaje u beskraju svjetlosnog zagrljaja. Ne osjećajući ljubav ona bježi od milovanja tog božanskog bića uranjajući u iskrićavu svog buđenja zoru. Pretvara se u lovoriku nijemu, u snagu sa izvora kristalno jasne Kastalske vode, kojom bježeći od ljubavi o ljubavi priča. Ljubila je tajno u božanskoj sjeni njegovana, hranjena ljepotom svjetlosti snažne, nadala se da će dodir njezin sneni u Apolonu slomiti želje lažne. Sakrivala je lice u tek izniklom, zorom probuđenom, granju, vjerujući u svoje drevne sanje u vječnom zagrljaju svjetlosti danje.
Stajali smo opijeni srećom u zagrljaju te stoljetne ljepote i osjećali žudnju, čežnju i zanos ljubavne dobrote, uranjali u tijela boga i nimfe, predavali se čarobnoj ruci iz drevnoga baroka, postajali treperavi svetlucavi mramor pun ljubavne toplote. Bilo je kao u snu, a bilo je stvarno, bilo je kao u legendi davnoj, a bio je trenutak u kojem doživjesmo personifikaciju našeg ljubavnog svitanja.
http://velika-gala-predstava.blogspot.com/2007_07_04_archive.html

Sjećanja na daleka svitanja


Znaš li da još uvijek budiš u meni sjećanja na one daleke zore u kojima su umjesto rose na laticama ruža iskrili kristali srca koje je preduhutrilo svitanje i s jutarnjom zvijezdom kretalo tebi u pohode. Znaš li da je srce tada bilo izvorom neugasivih svjetlosnih puteva ka vječnoj tišini u kojoj je živjela tajnovita morska vila, spasiteljica naših duševnih sfera. Znaš li da sjenka tvoje duše luta mojim stazama i mrveći zvjezdani prah u strune kojima u krošnjama uspomena sklada melodiju uvijek novih izazova. Znaš li da se još uvijek branim od prastarih strahova, da onda prestrašena bježim u kristalne odaje zaborava, u gluho vrijeme nepostojanja, umjesto da se zaustavim i osluhnem valcer sjećanja i odživim još jednom dane prvih susreta. Svjesna toga dozvolim duši da odluta akordima treptaja srca, da odpliva u široke dubine oceana i odživi onu našu davnu priču o sireni i izgubljenom životolomcu. U beskrajnim dubinama svijesti, u najudaljenijim kutovima duše još uvijek čujem onaj umilni pjev spasiteljice tvoga potonuća. Tada zaiskre kapljice u valovima beskraja, zatrepere melodijom oživjela srca i simfonijom novog sna. U jutrenjima, na obali spasenja, u zrncima pjeska vidim tek rođene bisere koji su nas branili od kradljivaca sreće. Koračam poznatim putevima kojima mnogi nikada nisu kročili, zaustavljam se na raskrižjima želja i dozvoljavam životu da mi odsvira neku davnu baladu o klošarima kojima smo tada sretni poklanjali osmjehe. Kada me obuzme plima ljepote, dozvoljavam skitnici vjetru da odnese moju cvijetnu galiju u ocean samoće i tamo osluškujem umilni glas malene sirene, one mlade djevojke koja sam nekada bila, da opet doživim neku davnu bajku i da se bogata mirisima, bojama i zvukovima naših snova vratim pod koplja dnevne svjetlosti. Osjećaš li dok me danas promatraš u zagrljaju zrelosti da ja još uvijek čujem ona davna šaputanja, da čujem tvoje strahove od nemani koja te je skoro odnijela u beskrajne i nedohvatljive dubine nepostojanja. Znaš li da još uvijek uzdrhtala bdijem nad tvojim snovima, da slušam tvoje disanje kao simfoniju tvoga srca i da sam sretna, beskrajno sretna što nas je dobra morska vila ili ljubav obranila od preranog rastanka.

Suza vremena.



U uspomenama se iskri suza vremena u kojoj nazirem sliku mladosti i sjećanje na davne snove. Vidim te kako stojiš na vratima vječnosti i bdiješ nad mojim usnulim srcem. Zrcaljenje tvoje duše u kristalu uspomena još uvijek nije izgubilo sjaj, vjetar donosi muziku tvoga osmijeha u moj zagrljaj. Plima osjećaja je izbrisala tragove svih prošlih tuga, svih onih boli u kojima smo se utapljali tražeći izvor istine, izvor ljubavi, izvor čudesnih kapljica u kojima se zrcali oaza sreće. Vjetar je zbrojio sva naša lutanja, svemir je upio naše misli, naše osjećaje, naše razgovore i zatvorio ih u kristalnu suzu vremena, u kristal iznjedren iz bezvremene rijeke ljubavi. Sklupčana u oazi vjerovanja osjećam spokoj prvih susreta, uzbuđenja prvih milovanja, nježnost prvih poljubaca. Uranjam u suzu vremena i plovim bujicom života, oživljavam naša davna lutanja beskrajem snova. Blješti suncem obasjanana kapljica iz rijeke vremena, iskri još uvijek na površini svijesti, svijetli kao dokaz postojanja naše djetinje sreće, kao znamen ljubavi skrivene u zelenom svemiru naših davnih previranja. Na pučini trenutka, u jednoj jedinoj kapljici se ogleda naša ljubav, tajnovita oaza iz koje smo onda davno, u vremenu prije vremena, sretno iznjedreni, mirno odplovili u bezvremenost postojanja.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-60.htm#279



Samstag, 27. Februar 2010

Faberger- ova pisanica.



Pucanje tajnovite opne, treptaj leptirovih krila, ritam svemira, taj čudesni žubor nebeskih visina, nečujna ali stvarna simfonija univerzuma, tajnovita muzika koja nam još uvijek priča bajku o rađanju čovjeka, šapuće nam istinu o ljubavi i nastanku života. Čovjek se rodio iz zagrljaja svijetlosti i tmine, iz svjetlosne muzike svemira, iz sjedinjenja vjerovanja i znanja, na međi gdje završava stvarnost i počinje san. Iznjedren iz pisanice vječnosti on danas sjedinjuje u sebi i jedno i drugo, čovjek u dubini sebe nosi drevnu iskru iz koje iskri vječnost, beskonačnost i bezvremenost. Iako se, na svom dugačkom životnom putu, naizgled odlučio za varljivu stvarnost, on još uvijek u sebi nosi rudimente davnog sna, čudesne treptaje početka, zatomljene iza čudesne opne, tisućljetne čuvarice njegove ranjive duše.
Želiš li strast srca koje silno ljubi, ali se ne podaje, koje plamti, ali ne izgara? Želiš li naklonost duše što treperi pred naletom oluje, ali se ne slama, što zavija u buri, što plače kišom, a tješi maestralom, što šapuće vjetrom, miluje lahorom i nikada ne nestaje bonacom? Želiš li prijatelja koji se ne da porobiti, niti on koga porobljava?
Pita se čovjek u čovjeku Danteovim jezikom i onda svojom snenom dušom odgovara, želim samo ljubav, svijetlu kao sunce, blagu kao san, mirisnu kao jutarnja rosa, treperavu kao oči neba, vječnu kao što je bila ljubav kojom je Dante ljubio Beatriće, želim ljubav taj tajni ritam svemira, ljubav koja pokreće zvijezde i planete, želim samo ljubav jer ona je vrijednija od Faberger- ove pisanice, ona svojom snagom stvara, njeguje i čuva sve vrijednosti svijeta.

Buket svjetlosti


Došao je s buketom svjetlosti u rukama, treperavim biserima čiji sjaj se kao aureola širio oko njega. Noć se uvlačila kroz otvorene prozore u sobu i širila svoje meke dlanove oblačeći prostor u tajnovitu odoru prisnosti. Nježni tonovi sumraka su ulazili duboko u dušu, dodirivali srce i sjedinjvali se sa njegovim odkucajima. S neba su kapala zvjezdana slova i ispisivala himnu ljepoti te čudesne večeri. Pogledima smo pisali krhku baladu o ljubavi bez granica, tražili smo cvijetnu galiju zalutalu u snovima, da nas povede na pučinu ove noći bez sna. Na obroncima dana se rađala ljepota istkana od trepravog tkiva naših uzdaha, isprepletena svjetlosnim zrakama iz buketa koji više nije bio buket nego fontana sreće. Zapalih vatre na ljubičastim poljima želja i zakoračih u krug njegove blizine, u svjetlosni zagrljaj njegove duše. Na dlanovima su iskrili plameni jezici probuđene žudnje i sjedinjavali se u baklju kojom smo plovili beskrajnim oceanom podavanja istinskom postojanju. Dodah zrnce osmijeha u taj zagrljaj sna i jave da se Kairosova vaga umiri i da ova čarobna harmonija ljubavi i sreće nikada ne prestane.

Karijatide vremena


Osluškujem u vjetru smijeh neba i šum dolazeće oluje u laticama ruža. Bijelo more ispred prozora, miris umirućeg ljeta i tvoja suza na licu vremena, se slijevaju u plamene jezike dolazeće jeseni. Gledam u sunce, suton se slio u vatru koja pali latice snova i nedozvoljava im da zauvjek izgore tugom neke prošle boli. Gledam osmijeh neba koji oslobađa srce iz okova prolaznosti i vjetrom održava plamićak života u pepelu proteklog Kronosovog sna. Vječno sunce tvoje duše iskri kozmičku iskru na ognjištu ljubavi i ne dozvoljava svijeći života da izgori do kraja. Život se smiješi božanskim suzama u tvojoj kosi, iskre kristali osmijehom duše, a na žalu dalekog otoka vjetar budi usnule školjke i nježnim dodirima miluje tek rođene perle u kolajni sreće. Grlim lahor sa tvojih usana, upijam osmijehe sa zrnca pjeska i koračam ka delti na kojoj me čeka pjenušava kupka radosti iznjedrena iz vulkana sa dna Mediterana i priče o velikoj zelenoj rijeci na kojoj je boginja rodila vrijeme. Rijeka vremena protiče kroz karijatide uspomena, a sa neba kaplje podne puno davno zapaljene vatre, pružam dlanove ka plamenim jezicima i osjećam kako iz pepela skoro zaboravljenog sna uzlijeće nebeska ptica, smiješi mi se i vraća me u san.

Ogrnuti svemirom



Ogrnuti velom spoznaje, uronjeni u neugasivi plamen sunca, utopljeni usvjetlosnom zagrljaju neba, mi nasljednici onih koji su protjerani iz raja jer su bili znatiželji, mi lučonoše trenutka, mi stvaramo vrijeme, koračamo novim milenijem, noseći u sebi snagu zvijezde pod kojojm smo rođeni. Ta čudesna zvijezda, majka naše svjetlosti, svjetlost sama, vladarica na prijestolju carstva našeg postojanja, njena ruka pokreće ruletu naše sudbine i prosipa mirišljave latice cvijetova ljubavi našim stazama. Ona u sebi krije tajnu svog i našeg postojanja, osvijetljava puteve kroz labirint žudnje, čežnje, znatiželje i čuđenja. Sjedinjeni sa kozmičkim prahom, mi nosimo sjeme ljubavi u sebi, genetski kod sklupčan u duploj spirali, pečat koji ostavljamo svojim trajanjem u vremenu, neizbrisivi trag izrastao iz lljubavi. U jednoj jedinoj suzi našega oka se krije cijela naša povijest, u toj kapljici se zrcali život naših praotaca, sva nagost naše duše, ranjivost našeg srca. Žudnja, čežnja, znatiželja i čuđenje su nezaustavljivi procesi koje smo dobili u naslijeđe onoga dana kada je naša pramajka ubrala srce našeg postojanja sa drva života, nezaustavljivi poriv koji nas je održao na evolucionoj stazi, zvjezdanoj stazi našeg unutarnjeg svemira, mliječnom putu našeg izrastanja u najčudesnije biće univerzuma.

Jakovljeve ljestve

Svijest i san izmješani, u sudbinu vječnog traženja istine o početku, daju onome što smo nekad nazivali životom novo značenje. Na vratima vremena je sve osunčani san u kojem sudjelujemo u stvaranju najsuptilnije simfonije univerzuma, sudjelujemo u ostvarenju vječnog božjeg sna. Na padinama surovog kamenjara nekog davno pročitanog svijeta, vjekovima oslikavanog svijeta, nježnom svirkom trstenice, na nas stoljećima čeka Pan, bog pastira i poziva nas u san.
Shvatila sam prevaru u onome čemu smo stoljećima davali atribute ljepote, čime smo se zavaravali i težili, lažnoj iluziji tuđeg sna, ta vječno sanjana, ta poetična slika raja, ta vječno željena zemlja je tu, nosim je u srcu, pomislih gledajući laste kako odlaze.
Mislili smo jedno na drugo, na oba mjesta lijepa tuga i tragovi straha na obrazima. Suton je otvori oči neba, da ne zalutamo u tmini strahova, a šapat duše univerzuma je dotaknuo moje uzdrhtalo srce.
Noćas se nad mojim čelom prosula mliječna staza, zvjezdani put ka nekoj novoj istini. Kiše su počele, a mi smo spavali na spavali na jastucima želja.Vjetar je podigao zastor, da daljina bude bliža. On mi je objasnio mjesečinom tugu rastanka. Ispijali smo vino sreće, suze pomiješane s ljepotom prošlih zagrljaja, jedini tragovi na mojoj svilenoj postelji. Orionovo sazvježđe zatreperi na nebu i prosu kao zlaćanu prašinu Jakobove ljestve, Ljubav stvori dvorac među zvjezdama, mliječnom stazom povezani, u krugovima sna sjedinjeni više se nikad nismo morali rastajati. Utonusmo u ljubičasti san.


Jahačica mjesečeva sjaja


Iz davnog snoviđenja je opet izronila istina o postojanju u svjetlosnoj dimenziji postojanja.
Bila sam jahačica mjesečeva sjaja, bila sam izgubljena u srebrenkastom zagrljaju noćne tišine, bila sam vječna sanjačica u vremenu bezvremenskog trajanja u treptajima srca. Sanjala sam život, živjela snove, spavala na svilenom uzgravlju vječne ljubavi.
Probudio me ugriz zmije koja se neprimjetno sklupčala u kristalnoj kugli moga postojanja i počela krasti moje drevne snove. Tuga se širila uzdrahtalim trenutkom buđenja, nadvila se nad srce na kojem nije bilo ožaljaka prohujalog vremena, obrglila je dušu svojim plavičastim sjajem kao što udavi grle svoje žrtve. Izgubih dah omamljena otrovom koji je počela prosipati mliječnom stazom moga vjerovanja i zatvorih dušu u sedefasti oklop školjke na žalu istinskih vrednovanja. Začuh treptaje srca zgnječenog u tom zmijskom zagrljaju. Srce je šaputalo baladu o zaklanim ovcama na žrtveniku ljudskosti. Začuh krik duše i vidjeh bijelu golubicu kako se diže ka nebu moga unutarnjeg svemira. Iza srebene prašine mjeseca naslutih amforu u kojoj sam skrivala nektar za spas ljubavi koja se u meni iskrila nebeskim cvjetovima. Osjetih dodire zlaćane svjetlosti buđenja iz tmine ovih ružnih, plavićastim zmijskim otrovom, izazvanih noćnih mora. Već prigušeno svijetlo moje životne svijeće se rasplamsa lakoćom postojanja u starim snoviđenjima.
A zmija, ona plavićasta noćna mora, je odgmizala u pustinju svog vlastitog nepostojanja, sakrila se dubini svojih ružnih snova ili se tek preselila u druge virtualne sfere, grleći nevina srca svojim svjetlosnim zagrljajem, tražeći u tim zagrljajima nove žrtve za žrtvenik svog nepostojanja u svjetlosnoj dimenziji istinskog življenja.

Snena igra svjetlosti i sjene.



Svjetlost i sjena plešu svoj vječni valcer u dubini naše duše, miluju se na obroncima tmine, razdvajaju se na obrisima tijela i svojim vječnim plesom ostavljaju trag u sjećanjima. Čudesna je ta igra u zrcalima svijesti, sjenka nedohvatljiva, vječno razigrana, tajnovta i stvarna, sjenka treprava i snena je cijeli život uz nas. Svijet svjetlosti i svijet sjena, paraleni svemiri našeg postojanja, mnogodimenzionalnost našeg uma, kreativnost naše spoznaje, putokaz našim putevima. Sjenke naše ljubavi, sjenke naših duša, sjenke osjećanja naših se kriju u dubini svijesti, taj vječni valcer naše nutrine, je tajnovita igra sa mislima, sa zrakama sunca naše spoznaje. Svijet svjetlosti i sjena se krije u kristalnom labirintu naše svijesti, tu se kao u prizmi prelamaju svjetlosne zrake u čudesan spektar nepostojećih boja. Na toj pozornici se odigrava najčudesnija predstava ritmičkog pokreta i pod reflektorima spoznaje izrasta uvijek nova slika svijeta u kojem živimo.
Svjetlost u našoj svijesti, izvire iz misaone vrulje znanja i sjedinjuje se sa oceanom spoznaje, sa morem teorija filozofije, fizike, psihologije, neurofiziologije, a sjenke, te tajnovite ponornice naših osjećanja, vječne buntovnice u šaputanjima umnog i emocionalnog u nama, izviru sa vrela vjerovanja u stare dogme, one drevne istine koje još uvijek nisu izgubile svoju vjerodostojnost jer nisu ničim pobijene. Igra svjetlosti i sjena, taj nezaustavljivi ples ljudske spoznaje, tisućljetni valcer ljudskih duša je najtajanstvenija predstava univerzuma, koja se kao čudesna slika zrcali u našim osmjesima, našim pokretima, našim razgovorima. Mi smo svojim postojanjem u svjetlosnom zagrljaju neba, u svjetlosnoj dimenziji svemira vječna i snena igra svjetlosti sjena.


http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-45.htm#262

Drvo spoznaje, ta tajnovita vrata vremena.



Drvo spoznaje raste i cvjeta ispreplićući svoje grane, uzdiže se prema suncu koje ga hrani i brani u isto vrijeme. Panta Rei na vratima vremena dobija svoje pravo značenje. Ako zaustavim misao u obliku neke dokazane teorije, zaustavljam tijek energije, mjenjam ritam, gubim osjećaj za dimenziju vremena u sebi.
Je li vječnost beskonačnost trajanja u dimenzijama vremena ili je ona bezvremensko postojanje?Mislila sam, ako pronađem tako dugo tražena vrata vremena, ako osjetim početak onda negdje u daljini postoji i njegov kraj, ali sada osjećam da je vječnost nešto drugo, ona je upravo ova moja misaona dimenzija koju sam tek počela spoznavati. Na vratima vremana spoznah razliku između običnog materijalnog svijeta i svijeta ideja. Moje misaona dimenzija je most između ta dva svijeta i nju bih trebala naučiti živjeti. Zaustavih misao i tako trenutak, ovo moje sadašnje stanje, za mene postade osjećaj o novoj, do sada samo iznajmljenoj, vječnosti.
Vječnost je moje bezvremenost, karusel mojih želja koji svojom beskonačnom vrtnjom stvara život i pretvara niti spoznaje u uvijek nove dimenzije za koje još nisam pronašla ime. U njoj moj unutarnji sat otkucava ritam mojih stanja, odbrojava moje vrijeme, sjedinjuje me sa ritmom svemira.
Kao što sam se kao dijete igrala sa prizmom i sunčanom svjetlosti tako sada pokušavam u tom spektru nepoznatih boja otkriti do sada ne objašnjenu snagu životne energije i otkriti izvor dimenzije njenog trajanja, sjediniti se sa svjetlosnom muzikom, postati uistinu struna nebeske harfe i svjesno sudjelovati u stvaranju simfonije univerzuma.


http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/simfonija-univerzuma-jo-uvijek-neznam.html

Freitag, 26. Februar 2010

Ljubičasto svitanje



Osluškujem vjetar šumi drevni sonet o Luninoj tugi, šapuće mi da ona noćas snije tromije no prije, ta ljepotica noći svoje ruke širi po satenu glatkom, dlanovi se njeni lazurom penju kao ljubičasti cvijet koji svemir ljubi.
Na hridima drevnih oceana, na liticama vječnog umiranja, nekad su cvali ljubavni cvjetovi, Baudelaire- ovom buntovničkom dušom u cvijetove zla pretvoreni, a onda dotaknuti ubilačkim dahom jedne nesretne duše u ledene cvijetove preobraženi. Dok Luna ponekad u san kradom suzu od čežnje spusti, žena prevarena nadom, žena bez snova na dnu svoga dlana hvata tu blijedu suzu palu, suzu iz koje zrake bliješte kao na skrhanom opalu, stavlja je u srce, da ju od svog ledenog daha skrije.
Mak taj treperavi cvijet u zvjezdanim ljetnim noćima, Luninom tugom dotaknut pretvara svoje latice u svilene jastuke na kojima ljepotica, sunčeva nesretna ljubavnica, svoje suze prosipa, a nesretna duša ih u ledene cvijetove pretvara. Bilo je kao na prvom ljubavnom balu, bilo je kao na nebeskoj livadi istinskog postojanja, bilo ja kao u davno pročitanoj bajci.
Stajala sam zaleđena srca na krhotinama vjerovanja. A onda vidjeh svjetlucave makove. Zlim dahom zaleđeni pupoljci iz drevne oluje ruža, toplinom tvoga pogleda odleđeni, odjenuše krinoline i lepršavi, ti čudesni poljski cvijetovi, obgrliše lakoćom dodira moje uzdrhatalo srce. Pogledah u tvoje oči, i vidjeh mjesečevu prašinu, vidjeh sjenku moje duše snene, začuh šapat dobrih starih vremena i utonuh u ljubičasto svitanje novoga sna.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-45.htm

Susret na obroncima rastanka.




Nebo je plakalo kada sam odlazila, biserne kapi su se slijevale licem vremena kada sam odlazila. Bilo je kao u jeftinom ljubavnom romanu, kao u kičastoj melodrami bez poante, ali bilo je bolno i bilo je moje. Kada danas razmišljam o krhotinama tog davnog sna pričinja mi se da to nisam bila ja, osjećaji su se izgubili u prohujalom vremenu, ostalo je samo maglovito sjećanje, impresionističke slike kao svjedočanstvo trenutaka, tiha elegija koju slušam na rubu uma, glazba koja zaobilazi srce, ne dodiruje dušu. Vrijeme liječi rane šaputala mi je ljubav i ja joj nisam vjerovala. Kada se sretnete jednoga na rubu vremena, u poeziji kiše, u kapima davnog sna možda ćete osjetiti uzbuđenja prvih susreta i zauvjek zaboraviti suze na obroncima onog davnog kišnog sutona, šaputala mi je daleka zvijezda i ja joj nisam vjerovala.Godine su doista učinile svoje, sreli smo se na stazi rastanka, znali smo da smo to mi iako to više nismo bili mi. Breme vremena se nježno spustilo na naša lica, srebro nam je okitilo kosu, ali oči, oči su zadržale isti osmijeh, onaj čudesni vulkan koji ubijek dolazi iz srca i širi se plamenim jezicima do kutova usana.Vrijeme se zaustavilo u treptaju oka, vidjeh prohujala ljeta, potražih ponovo onog nekoga koga sam davno tražila u tom smaragdnom pogledu. U kristalima tog nedosanjanog sna prepoznah zrelost i snagu življenog života.Školsko zvono je najavilo početak našeg davnog kraja. Došli smo svaki iz svog života u zajednički trenutak slavlja davno položenog ispita zrelosti. Sjeli smo u onu istu klupu na kojoj smo davno djelili tajne, ali nismo uspjeli postati ona ista mladost na rubu zrelosti.Vrijeme je u nama zauvjek ugasilo onu iskru iz koje se trebala rasplamsati u ljubav, izbrisalo tragove isplakanih suza. Ostali su samo ljubičasti kristali nedosanjanog sna na licu njegovog vremena i kapljice boje meda u zagrljaju moga vremena.

U zavjetrini sna


Noćas u zavjetrini sna vidjeh čaroliju satkanu od mjesečevih niti i pahuljaste mekoće kristalne jasnoće. Nježan veo, koprena na obroncima jave, je sakrivala nemire srca spuštajući se na uzdrahtale misli. Jedna jedina misao, slobodna kao zvjezdani orao je odlepršala u ovu noć punog mjeseca. Osjetih radost probuđenog djeteta, osjetih radost u pjenušavim rukama skitnice puna lica i pustih odlutalu misao da pomiluje njegov osmijeh. I bilo ja kao nekada, bilo kao u vrijeme poezije ruža, samo su umjesto leptirića svilenkastih krila i bijelih latica iz oluje ruža pred srcem plesale zalutale pahuljice pozivajući me još jednom na bal, na slavlje osjetila. Utopih se u plesu sjena, noć punog mjeseca je ogrnuta čipkom plesala kao ponosna djevojka iz dalekog Toleda.
Zaustavih srce na obali korita mraka, obuzdah u sebi one drevne nebeske vrance da srce ne odjezdi kao nekada u neku izmišljenu bajku, ka onoj dalekoj zvijezdi. Otvorih okna zrelosti i osluhnuh sonatu ove čarobne noći punog mjeseca. Skupih uspomene u svjetlosni zagrljaj budnosti i zatvorih kapije odsanjane mladosti. Noćas je ljubav bila drugačija nego prije, dragačija, a uvijek ista, nježnija u svom postojanju, mirnija u svom darivanju biserne ogrlice koja se kao kozmička zmija ovijala oko moga srca. Na prozoru, koji me je branio od zime koja je grlila grad svojim bijelim dlanovima, se naslagahu znakovi trenutka. Kristalne suze neba, paperje prosuto iz jedne dječje bajke, je na oknu zrcalilo pejsaž moje sretne duše. Upisah jednu jedinu riječ, upisah ju zvjezdanim slovima i utonuh u san. Jutros mi se, u prvim zrakama dnevne svjetlosti, sa okna koje me još uvijek dijeli od paperja noćas dolutalog u grad, smiješi čarolija noćašnjeg slavlja osjetila. U kristalnim suzama neba, zaustavljenim na prozoru, blješti srcem ispisana LJUBAV.

Oproštaj



Stajala sam na mostu satkanom od srebra mjesečine, u zagrljaju plave svjetlosti davnih snova, a miris te čudesne noći je širio spokojstvo i iskrio buđenjem u novom snu, u ljubičastom snu i ljepoti ljubavi. Šaputala sam baladu izraslu iz treperavog srca još u vremenu poezije ruža, opraštala sam se od lutanja nebeskim stazama, opraštala sam se sretna od tog noćnog lutalice, rastajala sam se od nepostojanja u lakoći postojanja.
Mjeseče, moj sneni ljubavniče! Sanjajmo noćas u snu sjedinjeni i noćas me dragane dodirom ne budi jer duša moja, tvojim sjajem ogrljena u nezemaljskom kraju izgubljena, u kraljevstvu ljepote mi spokoj nudi, obasjava me srećom, ljepotom me krijepi, ljubičastim sjajem na zlo slijepim. Moj drevni sneni ljubavniče tvojim zagrljajem budiš ono srcu davno znano,puteve kojima se duša u ovo tijelo vraća, slatkoću postojanja, zagrljaj rijeke ponornice, dok more života nudi okus vrulje, duša moja grli svjetlost drugog bića i s ljubavlju svjetlosni zagrljaj uzvraća. Mjeseče, moj drevni ljubavniče, zagrli me još samo jednom lavom vulkanskoga zmaja, plavetnilom nebeskoga sjaja i zvjezdanim krijesnicama bez kraja. Putokaz na zvjezdanim stazama, na Svemirskom beskraju raskršće, u nepostojanju trenutak istine mi budi.Kad uhvati me luđačko- ljudski nemir ludi u zagrljaju tvom osjećam božansko uzašašće, ali noćas dragane moj davni ja osjećam sretna da me zemaljska ljubav u snove snubi.
Dragi moj davni sneni ljubavniče!Hvala ti na svjetlosnom zagrljaju iz kojeg je izrastao moj ljubičasti san!

Dimenziona vrata?

Ne, tek posuđena vrata vremena!


Svitalo je na vratima vremena, svitalo je na vratima duše, svitalo je u srcu, svitalo je dimenzijama novim u ljudskome umu. To je bio zov nutrine, zov unutarnjeg sunca koje nas svjetlošću svojom poziva da poslušamo odkucaje našeg unutarnjega sata i zakoračimo u vrijeme prije vremena da prođemo kroz ta tajnovita vrata. Kao vila iz djetinjih priča, čudesna i snena dimenzija nova nam osvijetljava put do željenih daljina. Njena haljina je bijela, satkana od osjetilne pjene i misaonog satena, a u kosi njenoj blješti dijamantni cvijet, cvijet na čijim laticama otkucava naše vrijeme. Mirisi ljepote šire se dimenzijom snova, treptaji dobrote pokreću našu unutarnju uru, pjesak kaplje zrncima toplote dok ona, kao vila iz djetinjih snova, na pegazu bjelom jezdi ka onoj dalekoj, našega rođenja zvijezdi. U nedohvatnim dubinama svijesti, na vratima dimenzije snova, lahor njenog leta miluje nutrinu, spektar novih boja razbija bjelinu, ta tajnovita dimenzija se pretvara u željenu blizinu.


http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/2007/06/vrata-vremena.html

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-30.htm#235

Čuvarica mjesečeva hrama

Kroz tminu noćnih priviđenja čuvateljica mjesečeva hrama, na vratima svjetla svjetlo kristalnoga sjaja nad snove prosipa. U bezvremenu, vremenskog kotača, koračam stazom njenog snoviđenja, živim njena uzbuđenja, lebdim u daljine do svetišta snova, do svetišta na izvoru ljepote u kojem se iskri prah svih mojih sjećanja. Dok u mislima lebdim ka mjesečevom hramu, slušam tišinu usnuloga grada, vidim kako se gase svijetla na oknima zgrada i pričinja mi se da osjećam kako ljudi tonu u snivanja drevna. Poželim tada čarobno vreteno kojim bih mjesečeva zlata mogla presti niti snova koje budna sanjam i kao čuvarica mjesečeva hrama zagrliti sve ljude u ovom trenu nadzemaljske sreće. Lebdim bestežinskim svijetom, svijetom u kojem tkivo sreće iskri, dodiruje me Einsteinovo djelo, misaona snaga tog davnog pionira, lutalice putevima svjetla, vidim Dalievo rastopljeno vrijeme, Picassove Avignonke mi se smiješe i tako opijena naslućenim istinama ulazim u hram u kojem se trenutak pretvorio vječnost. U tom hramu žrtvenika nema, tu u svjetlu ljubav vjekuje, zlaćanu spiralu od svojih niti kuje, povezuje uspavana srca u svoj zagrljaj. Na oltaru snova sjećanja se bude, čuvarica mjesečeva zlata, od trepravih niti ljepotu tka, svilenkasti veo kojim, u beskraju samoće zalutalim putnicima, staze ka ostvarenju želja tim istkanim mjesečevim svjetlom pokriva.

http://utjelovljeni-um.blogspot.com/

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-30.htm#249

Iskrica u beskraju duše.

Trenutak istinite spoznaje, iskrica u beskraju duše, rađanje novih zvijezda na nebu postojanja, treperava svijetlosna muzika, ljuljačka od lila cvijetova, mirisi sna, zvjezdana staza sreće po kojoj ulazimo u dubinu svoga srca i spoznajemo čudesne pojavnosti u sebi i počinjemo razlikovati istinu od zablude, počinjemo istinski živjeti. Svako jutro kada se još snena utopim u zagrljaju ljepote, kada me dotaknu mirisi života, kada začujem melodiju srca, kada osjetim, u dubini očiju boje sna, iskrenje dobrote, odlučujem se uvijek iznova za ljubav. To je trenutak iskrenja novih osjećaja, osjećaja koji potvrđuju stara, to je raskrižje beskraja, porta koja nove puteve ka srcu otvara. Tada se u kristalnom dvorcu postojanja, u treperavoj duši mojoj, u srcu, još uznemirenom od sanja, zrcali željena sreća u sreći tvojoj. Svaki novi trenutak je nova istina o postojanju, nova ljepota u iskrenju života, sunce i mjesec u zagrljaju, svijest i podsvjest u milovanju. Fontana ljubičaste svjetlosti, zdenac vječnog života, njegova i moja slika u kolažu boja, zagrljene u suzama neba, blještave u kapljicama sunca sretne u kristalima sna, u zvjezdanom šapatu duše, u osjećanju osjećaja zatvorene, u ljepoti života pretvorene u ljubav.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-30.htm#248



Donnerstag, 25. Februar 2010

Oluja srca


Suze neba se već danima kotrljaju beskrajem i pretvaraju ga u sliku jednog davno odsanjanog svijeta. Zaustavih jedan zaleđeni kristal na dlanu i osjetih njegovu moć. Kapljica izvađena iz slapa života, kapljica slična suzi koja je napuštala zaleđenu dušu u ljubičastom noćima u vremenu onih čudesnih nemira kada smo nesigurni krali osmjehe u skrivenim kutovima postojanja. Tada smo misli pripitomljavali poljubcima, tada smo tražili riječi u neizgovorenoj sreći, pokušavali opisivati pejsaže duše, a nismo osjećali da nas guta hladnoća koja se uvalčila u užarene noći prosute na obali oceana za čije zvukove smo bili gluhi. Morske orgulje su svirale sonatu našim snovima, a mi smo prestali sanjati lutajući zvjezdanim stazama na kojima više nije bilo tragova naših koraka. Mliječni put naše mladosti se izgubio na zaleđenim putevima dok smo tražili pupoljke ljubavi, a neka nepoznata duša, neki nepozvani gost na slavlju naših osjetila, ih je pretvarao u ledene cvjetove neobjašnjenih strahova. Rastanak je bio bolan i ostavio je usjek u santi leda u dubini duše. Ožiljak u kojem se skrivao zadnji plamičak one svijeće koju smo zapalili prvim poljubcem.Ovaj dan pun olujnog neba, pun oblaka iz kojih kapaju zaleđene suze neba me prisjetio na onaj trenutak, na onaj djelić sjećanja zatvorenog u užareno ljeto našeg rastanka. Bili smo djeca tek ogrnuta ispitom zrelosti, zakoračili smo u samo naslućene daljine životnih puteva na vreloj cesti iskušenja. Danas se više ne sjećam obrisa tvoga lica, silueta tvog bića u odlasku se iskri ponekada u srebru mjesečeva sjaja, ali pahuljice snijega koje lepršaju pred prozorom bude sjećanje na hladnoću onog vrelog ljeta u kojem smo krenuli svatko u svoju mladost. Ne postojiš već dugo, jako dugo u mojim snovima, ukrala te je snježna kraljica i odvela u kristalni dvorac na kraju svijeta, u dvorac iz kojeg mi sjevernim vjetrom i snježnim pahuljicama s vremena na vrijeme pošalješ sjećanje na ono vrijeme tihog umiranja u onom davnom vrelom ljetu sazrijevanja u suzama rastanka.

Mjenja se slava svijeta


Koračala je oštricom zaborava, između jučer i sutra, između nedosanjanih snova i praznine. Još samo jedan korak do vječnosti čudesni trenutak odluke i ona zastade na hridi sudbine, veliko more zahukta sjećanjima a sunce prosu svoje dlanove i pomilova njeno umorno srce. Ona snovima omamljena zatvori oči, umorno pruži ruke, dotaknu sunčanu zraku i koraknu u danas, u buđenje u novom snu.
Otvori oči. Stoji još uvijek na istoj hridi, na oštrici zaborava. Miris novog sna se izmješa sa mirisom proljeća i ljepotom sunca. Iza nje u sjeni proteklih dana, vidje dječaka očiju boje sna. Njegovo lice puno osmjeha joj još jednom zaustavi dah. Između njih se, kao nepremostivo more, razlila tuga ukradenog vremena. Ona pogleda u sunce i šapnu:
Sjećam se dječaće, sjećam se onoga dana kada si došao čela punog osmjeha i
razbio oklope moje vječne tuge. Njegove oči zasjaše sjećanjem na trenutke sreće. Ona progovori glasnije:Sjećam se dječaće kako si otvorio kapije srca i pustio sunce u hladnoću postojanja.
Dječak očiju boje sna pogleda u nebo u isto ono sunce koje se ogledalo u njenim očima. Nepremostivo more se uzburka. Njoj se pričini da daljina postaje veća, a vjetar koji je nosio njen glas sve snažniji.
Vjetar zaurla stihijom valova te čudesne vode koju je sudbina prosula među njima. Strahovi se pojačaše. Ona je pogledom tražila dječaka očiju boje sna i vidje dlanove neba kako miluju more zaborava. Uzburkane kapljice postadoše kristali kroz koje se samo nazirala razlomljena slika njene ljubavi.
Riječ joj zastade u grlu. Urlanje vjetra zamjeni tišina, ubitačna tišina i ona koraknu u to veliko ništa. Iznenada, kao u priči, nebo proplaka kišom, a sunčana zraka postade kristalni most ka onoj strani velike vode.
Dječak očiju boje sna šapatom razbi tišinu:Došla si s buketom vjerovanja u rukama, buketom satkanim od nedosanjanih snova,
došla si hrabra i ubila strahove, došla si nježna šireći ljubav nad umornim srcem i naučila me da vjerujem.Stajali su na kristalnom mostu iza njih nedosanjani snovi ispred njih život zagrljen u kotač istinskog postojanja u ovom sretnom danu između jučer i sutra.
Sic transit gloria mundi!
Sreća je kapala s neba, a miris proljeća širio spokojstvo i slavio novo rađanje.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-30.htm#235

Jutro poezije

Zakoračih sama u tamu tog subotnjeg jutra. Odabrala sam jutro da bude drugačije nego nekada. Prostor je bio prepun nepoznatih lica i tišine. Za stolom kao, da je došla iz nekog drugog vremena, je sjedila ogromna žena očiju poput srne. Njen glas je dolazio iz daleka, s planete vječne poezije. Sjedoh među mlade buduće poete s pregrštom prošlog života u rukama.
"Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica."
Osjetih njegov pogled na zatiljku. Neka čudna energija, satkana od misli i sna, prostruji tijelom.
"Je li ovo ljubav?" pomislih u kratkoj pauzi glasa žene očiju poput srne. Ona nastavi.
"Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,......"
Začuh njegovo šaputanje iza sebe,
"Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. I budi blaga njegovom snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči."
Srce, u koje uvijek smještamo ljubav, zakuca brže i jače.






Artemida, ratnica svjetlosti u meni podignu zavjesu tuge i sunce uđe u ovo subotnje jutro. Okrenuh se, ali njega nije bilo iza mene.
Iznenada, kao da je sišao s neba, pored stola pod malim osvjetljenjem, uz ženu očiju poput srne, je stajao dječak očiju boje sna.
"Živiš tamo otkuda pisma ne dolaze. Daleko, dalje no najdalje značenje ljudskih riječi što imenuju daljinu.Tako daleko da samo uvijek i nikad mogu, pomoću misli, da približe tvoju udaljenost."
Što li je to nešto u očima tvojim, nevidljivo očima mojim? Pomislih i sjetih se jednog davnog sna. Pogledi su nam se kao i onog davnog aprila u ateljeu u ulici heroja, sreli. Njegov glas utihnu.
"Grad u kojem si rođen znam iz uzbuđenja. On je čvor linija sreće i sudbine, čvor koji traže moje misli na putu k tebi"
Njegov glas mi odgovori.
"Toliko si daleko u zemlji iz koje pisma ne dolaze i nikakva pošta ne prima pisma za tebe"
Tišina puna uskovitlanih misli zavlada prostorom. Ustala sam i prišla stolu.
"Ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim, ti neznaš s kojeg prozora u noćima pozdravljam tvoju zvjezdu i čekam tvoj put k meni."
Njegov glas prekine moju misao:
"Možda je zapisano u stoljetnom kalendaru ili se dogodilo u trenutku kad si rođena, ali znam da je počelo davno. Možda među zvjezdama, na zvjezdanim stazama....."
"Sigurno sam prvim uzdahom već šaptala tvoje ime"
"A ja sam među špekulama tražio tvoje oči"
"I ako postoji magična ruka sudbine koja Kupidu poklanja strijelice, onda je za nas izabrala onu veliku, nedjeljivu, neuništivu."
"A možda je sve samo ljubav"
"Dođi, zagrli me u zemlji u kojoj cvate runolist i u očima donesi buket ljubavi i miris uzbuđenja" pozvah ga u zagrljaj.
"Opusti se. Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše. Tek onda ćeš saznati odakle dolazi ljepota i da li je moj glas budućnost koju želiš." tiho završi naš misaoni duel, moj dječak očiju boje sna.
Vratila sam se u zemlju u kojoj raste runolist i počela pisati pisma.


http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-15.htm#221

Mittwoch, 24. Februar 2010

Longinovo koplje



Tiho i elegantno kao crna pantera, na baršunastim stopalima spušta se noć. Teške od suza vise ruke neba nad mojim prozorom, a svilena zavjesa tmine razbija svjetleću ljepotu prošloga dana. Tišina, mukla tišina iz jedne davne priče, se nadvila nad prostor i zaustavila vrijeme. Stojim na mostu satkanom od mjesečeva srebra i osluškujem šapate muka u srcu i pitam se tko nosi Longinovo koplje moje sudbine u svojim rukama. Oluja ruža iz vremena prije ovog trenutka mi priča tišinom da sam se izgubila u traženju krivca u ljubičastim daljinama. Poziva me natrag, mijenja smjer vremena, nemoguće čini mogućim.
Osjetih bol, tupu, neizdržljivu, neopisivu bol, bol koja se ugnjezdila u dubini tijela koje je do ovog sudbonosnog treptaja slušalo samo ušima i gledalo samo očima. Koplje sudbine je iz dubine beskrajnog oceana nedosanjanih snova, poletjelo ka srcu i razbilo ledeni ogrtač nepostojanja, zaustavilo odumiranje tkiva svemira u meni. U daljini začuh pjev slavuja, noć iznenada dobi zvuk ljubavne balade, a jedan komadić ljubičastog beskraja se spusti u moj zagrljaj. Lakoća postojanja dotaknu tijelo koje se budilo u toj noći punoj tišine iz jedne davne priče. Osluhnuh drhtaje duše univerzuma i zaustavih jecaje da ne uplašim svitanje koje se naziralo na horizontu ovog čudesnog trenutka. Tiho i elegantno kao crna pantera, na baršunastim stopalima odlazi noć odnoseći sa sobom Longinovo koplje koje se godinama skrivalo u dubini mog nedosanjanog sna i ubijalo dušu svojom, mojim nepostojanjem, otrovanom vrškom.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-15.htm#218

Ti ne znaš

Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim, ne znaš s kojeg prozora u noćima kao ova pozdravljam tvoju zvijezdu i tvoj put k meni, ti nikada nisi shvatio da je ljubav tu oko nas u mirisu sna koji smo rastavljeni prestali sanjati. Mi nikada nismo imali vremena u nepokretnim nedeljnim jutrima uživati u kavi i mrvicama između jastuka i plahte, nikada nismo pili šampanjac još ošamućeni od noći pune nježnosti. Mi nismo znali željama pokloniti život, nismo znali voljeti trenutak, nismo uspjeli preživjeti oluju ruža, a željeli smo beskonačnost, vječnost i neuništivost sna. A ljubav je poput otoka sreće, beskraj ljepote i snova. Lubav ta čudesna droga kojom smo opijani prije rođenja, neuništiva energija, nesalomljiva snaga našeg postojanja, ljubav blaga kao ljetna noć, sviježa kao svitanja, sjetna kao jesenje večeri, ali ponekad okrutna kao zimski vjetar.

Pjesma iz zbirke "Od kuda dolazi ljepota" Zagreb 1987, predstavljene na subotnjem Jutru poezije u Lapdariju u proljeću iste godine.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-15.htm#217

Osamnaest crvenih ruža


Poklonio si mi, osamnaest crvenih ruža, sve zvjezde s neba i budućnost u celofanu.
Zagrljajem si želio ubrzati okretaje zemlje, oživjeti vjetar s planine pojačati sjaj sunca, a nisi osjetio da nam kradeš mladost, bezbrižnost, sne. Želio si sreću, a prostor u kojem smo snivalije bivao sve manji. Želio si ljubav, a ja sam se borila protiv navika.
Bilo je to davno, u vremenu poezije i ruža, tek danas bih znala navike pretvoriti u ljubav.
Pokloni mi još jednom osamnaest crvenih ruža.
Pisala sam pjesme vjerujući da me je ljubav zauvjek napustila, grlila sam malog plišanog medu koji mi je šaputao "Volim te malena moja", tražila sam oproštaj jer sam jednoga dana otišla tražeći izvor i oči boje sna. Moja gimnazijska ljubav je bila samo zanos i vjerovanje u ljubav, ali nije bila ljubav.
To je bila samo poezija ruža.

Pjesmuljak iz zbirke pjesama "Osamnaest crvenih ruža" Zagreb 1986. predstavljen iste godine u Lapidariju na subotnjem jutru poezije.

Oprosti

Na početku sna je sve bilo drugačije, bili smo otvoreni ali sebični, danas smo nedodirljivi. Ti me nisi optuživao, ali si me osuđivao, optuživao si druge, one koji se nisu mogli braniti, a mene si osuđivao šutnjom, užasnom šutnjom, ubitačnom šutnjom. Nosila sam tvoju tišinu u sebi tišinu koja je potvrđivala krivnju, ubitačnu tišinu iz koje sam izrasla, iz koje sam odrasla, iz koje sam sazrela u ljubavi za ljubav.
Ti šutiš, ti ne negiraš i ne potvrđuješ, ne dodiruješ otvoreno srce moje u zatonu nade, ti samo postojiš u zbrkanim sjećanjima i nježnim uspomenama.
Ti ne optužuješ, ali sudiš i ne dozvoljavaš da se probudim, ne slušaš šapate srca,
ne čuješ molbu, ne nudiš oproštaj, ali šutnjom ubijaš i sebe i mene, ubijaš ljubav,
postaješ demon, ulazeći kao Incubus u moje sne.
Bojim se noći, dozvoli mi da se probudim da slavim tvoj dolazak.
Razumiješ li? Ne želim spomenik našoj mladosti, želim život i ljubav za tebe, za sebe,
za buduće trenutke.
Ne okrećem se više u tragovima prošlosti je ostao san, ljepi san, nedosanjani san.
Oprosti sebi, oprosti meni, oprosti životu, oprosti da ne ostanemo kamene statue u pustinji osjećaja. Oprosti zbog sebe, oprosti zbog mene, oprosti zbog ljubavi, oprosti
ljubavi, ljubavi moja!

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=25380

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-15.htm#215

Noć punog mjeseca



Polako se dizao mjesec iz tmine predvečerja i skidajući svoju zlaćanu košulju izranjao jasan na pućini nekog još uvijek nedosanjanog sna. Tmurno nebo se nasmiješilo tišinom ljepote. Slušala sam srcem tu nečujnu mjesečevu sonatu, gledala tu čaroliju neba i mjesečinom omamljena osjećala LJUBAV i njenu srebrenu kosu beskrajem razasutu. Stajala sam snena na obali noći, a ljubav je orkanske visove pretvarala u kristalni dvorac obećanja i jašući nebom presvalačila haljinu pružajući dlanove svitanju.Voljela sam taj čudesni san u koji dugo nisam mogla ući, voljela sam Ljubav i njenu blagost, a ona mi se daleka i nježna smiješila svojom ljepotom. Slijedila sam taj osmijeh iz noći u noć i jutrom se s njim opraštala. Do sljedećeg sutona šaputala sam nebu dok se rađao dan i polako nestajao mjesec oblačeći košulju bijelu, krijući se od dana suncem obasjanim.
LJUBAV, ta ljepotica noći, srebrena mjesečina, ta sunčeva nevjerna ljubavnica jahačica vjetra,lučonoša tmine, Pegazova tajnovita gospodarica, noćima budi nesretnike, poklanja snove lutalicama, oduzima snagu strahovima, a jutrom se, plesom plave ljepotice prevarena, sunčevim zagrljajem zatečena, skriva u bjelini nježnosti pod kopljima dnevne svjetlosti. Bila sam samo pustolov pred vratima sna i sa žudnjom u srcu čekala sutone, da ponovo vidim Ljubav kako napušta rumenu tminu predvečerja i jasna i nježna za mene prostire svoju srebrenu postelju, jašući ka svitanju. Bila samo pustolov pred vratima sna, sa žudnjom dočekivala sutone, sa željom da još samo jednom, pa još jednom vidim kako Ljubav za mene nebom prosipa svoju srebrenu kosu i poziva me u san. Snena sam čekala i pružala ruke u veliku prazninu da osjetim, da dotaknem ruku sna, ruku ljubavi, ruku vječne ljepote. Pružila sam ruke i ljubav je kao svjetlosni zagrljaj neba zatreptala ljepotom trenutka i oko mene i moje obitelji zatvorila krug u aureolu sreće. Ljubav ta čudesna svećenica života je polako dojahala mjesečinom u taj alkemijski treptaj oka našeg dugog, predugog nepostojanja. U noći punog mjeseca, dok su morske orgulje svirale naljepšu sonatu postojanju, dok je drevna Akropola otvarala svoje porte noćnim posjetiocima, ja pustolov pred vratima sna, pružih ruke ka nebu i dotaknuh najvrijedniju istinu, začuh riječi obećanja životu i uđoh u svoj nedosanjani san. Dragi moj pjesniče, u dubini tvojih očiju se zrcali jahačica vjetra, ponovo nazire san, istinska ljepota, moja jedina istina o životu.

Ratnica svjetlosti

U tišini svijesti, u dubini mene ona često šuti, pušta da rijeka istine mirno svojim tokom teče, ne dozvoljava mom, ponekad uzavrelom, biću da nagonima bjesa, ljutnje, straha, osjećajnim nemarom njenu bistirnu gorčinom zamuti. Dostojanstvena i tiha, ona snagom svoga iskričavog bića hladi uzavrele kapljice loših osjećaja, smiruje ubrzale odkucaje uzburkanog srca, razlozima uvijek daje svjetlost davnih obećanja, nježno zaustavlja vjetrove duševnoga straha i ne dozvoljava tuzi da mojim bićem zavlada. Ratnica svjetlosti u meni, prijatelje u zrcalima moje svijesti iskri, nasmiješena lica u galeriji uspomena slaže, a sve one zamišljane nepravde i laži iz zrcala sjećanja briše. Poklanja mi svjetlost iz svog zagrljaja, napinje svoj luk i strijelicom sunčanog praha razbija tmurne oblake na horizontu mojih sretnih snova. Ta čudesna boginja u dubini moga bića, čuvarica mjesečeva hrama, braniteljica unutarnjeg sunca, skrivena u imenu mome, vječno bdije nad djelima mojim i ne dozvoljava mi da zalutam na tamnim putevim netrpeljivosti, nepovjerenja i neznanja, uvijek me izvede na zvjezdane staze novih snoviđenja.

Sveti krug ljubavi

Krug u krugu kugle postojanja, krug što čine ga ljudske ruke, krug što se širi svjetlosnim strujama unutarnjeg svemira, krug što se odupire mnogim životnim olujama. U tom krugu svjetlosnom, u toj niski sreće, iskra se za iskru ljubavlju hvata čineći najčudesnija srcemsrcu zauvjek otvorena vrata. Iskrice se množe nježnim dodirima, snagom volje, željom i plamom prihvaćanja. Svjedočanstva svetoga grala što vatrenim putevima tijela oduvijek su tekla, purpurna rijeka ljudskih osjećaja koja sve zle misli pretvara u razumjevanja, sve uzroke tajne pretvara u srca milovanja. U tom krugu svetom životna se škola krije, u njemu se trenutak trenutku radosno smije, sjedinjuje snagu svih ljudskih misija u zanosni ples izrastajućih emocija. U čarobnom krugu dlanovi se griju, primaju i daruju ljubavnu energiju, sjedinjuju se sa svemirskim strujama i prkose sretni nepotrebnim duševnim burama.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44.htm

Ostade nam samo ljubav



Dugo, predugo sam bila sama, bila sam tanane niti nade sjena i skrivala se u tugi moje duše snene. A onda u trenutku najvećega straha, osjetih ljubavni ples duše i srca. Bilo je kao igra tetrijeba i ždrala u trenutcima životnoga pira, kao vječni svjetlosni zagrljaj ljubavi i mira, kao alkemijsko vjenčanje Helija i Lune, kao sjedinjenje dana i noći, bio je to purpurni suton njegovog ozdravljenja. Kralj nebeskih i morskih mijena, skitnica mjesec i još pomalo snena, Venera, ta treperava ljepotica noći najaviše ostvarenje željenih snoviđenja.
Krenusmo čudesnom kočijom satkanom od radosne pjene i milovanjem nježnim, poljubcem sreće probudismo naše dugo usnule zvijezde.
Ne lutajmo više zvjezdanim stazama, ljubav i život se kriju u nama samima, tu u zagrljaju tvom se krije sijač zvijezda i donosioc sreće, tu je svijet i svjetlost, tu se krije tajna sa početka priče.
Dozvolimo srcu da diše, duši da se oko unutarnjeg sunca kreće, da svjetlost njena razotkrije sve tajanstvene sjene, da ništa ne ostane zaleđeno u svijesti i tek u srcu ne proklijalo sjeme. Snoviđenja nova neka duše naše, te putnike vječne na životnoj cesti, ka buđenju ovom nose i neka nam svitanje novo sve prošle tuge i nesanice u zaborav odnese.
Bude se um i srce u svitanju sjajnom, a duša naših sjenke ti drevni, sada obuzdani neba našeg vranci, odlaze u duši nedohvatnu daljinu, da tamo nevidljivi i dalje nad životom našim bdiju.
Ulazimo u svjetlosni eon vječnog svjetla, u antologiju gnostičkoga uma, u Sofijino carstvo sa početka svijeta. Kairos nam nudi dobroga trenutka vagu, da pronađemo, da osjetimo, da zadržimo duše i tijela harmoniju, u onom davnom danu, danu prije prvog dana, izgubljenu.
Dok osjećam tebe ljepoto ovog jutrenja, ljepoto ovog buđenja, ljepoto nazirućeg dana,
ljepoto snenog postojanja ljepoto dolazećeg snoviđenja. Dok osjećam tebe tada znam odakle dolazi ljepota, tada znam gdje je sijač zvijezda, tada znam kako se rađa dobrota, tada znam gdje su topla gnijezda, tada znam što je životna ljepota.
Trenutak tišine, one užasne tišine koja je mjesecima grlila osjetila meka, odleprša simfonijom probuđenog srca, ka vratima vremena da tamo nas, dok naša životna svijeća ne izgori do kraja, čeka.
U nama ostade samo ljubav.

http://www.webstilus.net/content/view/10073/65/

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44.htm

Ljubav X Ljubav



Neka ljubav tutnji vjetrom, neka se odmara tišinom, neka treperi dušom i neka zakorači srcem u sve naše trenutke. Neka bude večernica u sutonu mojega sna i Danica u tvojem buđenju, neka bude vatra u mojim venama i voda u tvojim rukama neka pali želje i gasi strahove. Neka se ljubav zaigra bojama nade i snova, neka treperi strunama nebeske harfe neka zapleše ljepotom ovog svitanja i neka bude blaga životu tvom i mom.
Stojim na žalu života gdje neka nepoznata snaga, pokreće plimu i oseku. Noć probdijeh pod zvijezdama, vidjeh Veneru i Oriona i dočekah Danicu.
Svitanje mi šapuće budi strpljiva, strpljiva do sumraka, budi strpljiva do zvijezda i ja osjećam plimu života i dlanove neba kao ljepotu i kao mir.
Šapnuh Danici, čovjek živi samo jednom, ona mi se, odlazeći ka suncu, smiješi.
Pitam izlazeće sunce što je istina o životu, a sunce mi odgovara, odbaci breme nepostojanja, dozvoli srcu da diše, oslobodi ga od dnevnih utvara i noćnih mora, a onda ljubi, ljubi pomnoženom ljubavi, ljubi slobodnim bićem, ljubi srcem, ljubi ono srce kojem si svojom ljubavi dozvolila da diše.
Šapućem u vjetar pitajući sebe, koliko se može kad se stvarno voli? Ljubičasto svitanje zagrli moje misli i ja zapitah sebe što je ljubav?
Trenutak tišine, treptaj oka u kojem mi se ukaza neznanje, a onda začuh glas u disanju srca.
"Budi uvijek djete veselja i sreće jer što više rasteš i brige su veče!" davno izrečeni imperativ od onih koji me uistinu vole.
I ja osjetih dijete u sebi, ono luckasto malo stvorenje koje je znalo biti zločesto i dobro, umorno i odmorno, znalo osjećati i suosjećati s drugima, znalo biti sretno i nesretno, veselo i tužno. Osjetih mir, trenutak sreće u kojem mi sudbina pokloni kristalno jasni cvijet, cvijet na kojem vrijeme ne teče, cvijet koji ne vene, vječni cvijet, slobodan cvijet na čijim se laticama sjedinjuju ljubav i život. Dotaknuh ga i u meni popucaše lanci nepostojanja u snu, prestade noć proteklih dana i moj put progovori snom. Začuh glasove smirenja i prisjetih se obečanja datog samoj sebi na početku sna. Strahovi sazdani od prolaznih trenutaka ugasnuše zorom ovog buđenja.
Stojimo pod nebom koje nam se smiješi ljubičastom bojom nekog novog, zajedničkog sna.
Sunce ljubavi nas poziva u novi dan.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=14675

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44.htm

Zvuk nebeske harfe


U srcu tišina, a u daljini smijeh odraslih, smijeh djece, zvono s neke crkve raspolovi dan, a ja u zenitu tog tužnog ljetnog dana, još nisam vidjela sunce. Pružih ruke ka naslućenoj svjetlosti i iz kaosa sna, iznenada, čudesnom kočijom nebeskih vranaca dojezdi Kairos na moj dlan. Jedan svjetli pogled izroni na obali mraka i dotkanu me kao vjetar u sutonu, pomilova me zvukom nebeske harfe razbijajući tugu odlazećeg ljeta. Opijena blagošću njegova glasa zaustavih trenutak, moj lagani čun zaluta među lotose.
Na laticama suze, crveni odsjaj zalaska sunca, čovjek je sjeo u čun pored mene i hladno, suho korito rijeke progovori toplinom. Ljeto, to naglo ljeto spusti zavjesu, jesen je stigla tiho, cvijeće umire u vrtu, a rijeka bez povratka oživje ljepotom prohujalih dana.
Ja ipak živim u Arkadiji, pomislih gledajući laste kako odlaze. Jučer smo mislili jedno na drugo, na oba mjesta lijepa tuga i tragovi straha na obrazima.Te noći se nad mojim čelom rađala neka nova istina. Suton otvori oči neba, da ne zalutamo u tmini strahova. Orionovo sazvježđe prosu zlaćanu prašinu, Jakobove ljestve, trag treprave sreće među jastucima, tonovi nebeske harfe odsviraše uspavanku i mi utonusmo u san.

Etika estetike


 
Život je zatvorio krug… mislila sam… stvarnost, ukalupljena u neprobojnom obodu svrsishodnosti, se ponavljala bez pomaka… iluzije su, nošene dugim uzdasima, nestajale… otpuhivala sam ih dimom cigarate… katapultirala u nepostojeću orbitu zaborava…
Na stolu je ležala školjka… uspomena na naše naglo ljeto i ronjenje azurnim dubinama. Natjecali smo se tko će prije dosegnuti dno i donijeti znak pobjede. More je sviralo baladu o dalekoj utopiji… o željenom raju nestalom u snovitom podmorju…
Jesen je donijela strahove. Jedno davno proročanstvo se ostvarilo. Kao u filmu “sudbonosne godine mlade carice”. Ciganka je u njenom dlanu vidjela užas, nije izrekla istinu. Sisi je stajala na vratima smrti, ljubav je pobijedila umiranje
I na tvom dlanu je bilo iscrtan dolazeći užas, ali i spasenje. Mudra proročica je izgovorila drevnu rečenicu. Otići češ vratiti se nećeš umrijeti. Srcem stavih zareze na željeno mjesto. Vjerovala sam.
Promatrala sam Mjesec. Pričinjalo mi se, taj nasmješeni prevarant zna moje tajne… njegova njemost je bila sigurnost njihova neotkrivanja… Tišina je probijala opnu samoće, omatala se nježno oko srca. Upletena u mreže sumnje i straha bila sam nepokretna, neodlučna, nesigurna…
Željela sam ponovo čuti život, osjetiti bol. Nutrina je bila mrtva… kao da mi je netko u dušu zabio malajski nož i rastrgao osjetilnost. Izgubljena u vrtlogu nepostojanosti čekala sam povratak plemena lastavica. Jedno prazno gnijezdo u kutu naše terase je svjedočilo njihovu privrženost. Znala sam, vratit će se i donijeti proljeće… Godinama su ga cvrkutanjem objavljivale …
Prinjela sam školjku uhu. Začuh šum mora, znak da nisam oglušila na vanjske podražaje. Svitalo je, svjetlost je gušila tmninu. Zlaćane niti su kukičale jutro.
Izađoh na terasu. Orošenim travnjakom si dolazio ti.
U estetici trenutka naslutih etiku postojanja. Vrtlog tankoćutnih struna se pretakao u osjećanja…
Pješčana ura još uvijek odborojava zrnca na kojima se zrcale tragovi odlazećih i dolazećih trenutaka prepunih susreta i rastanaka, u jutarnjoj rosi vidim osmijeh dolazećeg dana.
Pišem pjesmu, himnu etičkom postojanju u estetici ljubavi. Čutim hrabrost heroine rođene u stihu, osmišljene pjesmom, zaokružene u auru trajanja.
Znak prelomljenog sloga, isti ritam, tvoje ime i ljubav…
Ljubav je bila čuvar tvog vremena… tvorac poetike, etike i estetike vjerovanja…
Tvoje ime utkah u molitvu… u etiku estetične istine… u srž bitka… odbacih sumnju, bila je tek zrcaljenje užasavajuće tišine…

Zvjezda pod kojom sam rođena



Na nebeskom balu jedna mala zvijezda zaigrana razbija nedoglednu tminu, ruši tajnovitu tamu i plešući po nebskom cvijeću iskri uvijek sretna, svim zalutalim putnicima i svim ljudima na svijetu, poklanja samo sreću.
Njena svjetlost davna je na dugačkom putu prošla kroz svjetove razne i dotakla mnoga nevidljiva sunca, kupala se u oceanima noću, zrcalila u ledenjacima i bijelim pahuljicama svakog planinskog vrhunca.
Gledala sam u silvestarsko nebo, zvijezda mala zaigrana na horizontu s trenutkom mladim, svako mlado ljeto slavi. Srce njeno trepti ritmom skrivenim u njenom svijetlu, u dubini tog čudesnog pogleda snena, zaigrano sjetna vidi duše svoje sjenu, zrcaljenje putnika bez cilja, vječnog lutalicu u čizmama od tisuću svijetlosnih milja.
Pružih ruke ka malenoj zvijezdi, zvijedi koja godine moga života u svjetlosti svojoj krije, zvijezdi koju ljudska ruka još dotakla nije, zvijezdi sjajnoj, mog rođenja znakom i čudesno se svijetlo spušta svojim svjetlucavim tragom. Bisere mi šalje ta, vječne ljubavi stvoriteljica snena, bisere za nisku svih prošlih i dolazećih ljeta.
Promatrala sam kako beskraj nebeskim cvijetovima cvijeta, silvestrovo već na istoku rudi, oslušnuh tu čudesnu simfoniju svijeta, lepršavu pjesmu u svjetlosnom zagrljaju sjedinjenih vječno sretnih ljudi. A ljepotica bajna,moja zvijezda sjajna, sije sjeme bisernoga zlata i posvećuje svaka srcem srcu srcem otvorena vrata.Ljubav kaplje zvjezdanim prahom sa zvjezdanog neba, biserna kiša, suze radosnice, čudesna ljepota koju svako živo biće, svako ljudsko srce zauvijek treba.


http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2008/02/odmor-za-umorna-srca.html