taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 31. Dezember 2010

Anđeo, svjetlosti, milovidnosti i radosti.





Noćas se grle dva desetljeća, a vjesnik neba u svom trojstvu nam svjetlost, radost i nebeske plodove daruje. Tri gracije, tri ljupke, dražesne, umiljate sestrice, tri kčeri Zeusove, tri znamena cjelovitosti Venerina postojanja, tri duše sjedinjene u zvijezdu vodilju na beskrajnom nebu našeg postojanja. Aglaja, Eufrosina i Talija kao svjetlosno prabiće lepršaju u duši sretnog čovjeka i njegovo srce, u Silvestarskoj noći, bezvremenu otvaraju, daruju mu treperavost božanskog žara, šapuću mu romorom osjećajne ponornice da sve tuge zaboravi, da uroni u ljepotu ljubavnog plamena, u kapi rijeke vremena, u kristale svjetlosti, milovidnosti i radosti. Čujem glas trojstva u sebi, moje tri gracije, Artemida, Ametista i Damjana, moje svjetlosno prabiće mi šapuće o snazi radosne kupke u trenutku sretnog postojanja. Čini mi se da čujem cvrkut nebeskih ptica u krošnji svijesti, u zagrljaju ove noći živim ljubavnu baladu koju Anđeosko biće sklada. U tijelu se novi kristali množe, dokazuju koliko ljubav duši i srcu darovati može, koliko se ljepote zaiskri na otvorenom dlanu u samo jednom srećom okupanom trenu. Osjećam radost i srca smijeh spoznajući da u sretnoj duši ne postoji grijeh. U svitanju sjajnom ove lude zemaljske noći osjećam u duši Anđela svjetlosti, milovidnosti i radosti  moći. To božansko  biće toplinu duši dariva, svojim zagrljajem srce od ljubavne boli iscjeliva, šapuće mu samo lijepe bajke, budi ga toplinom dlanova svojih poput brižne majke.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Osluhnimo danas šaputavu svjetlost duše svijeta.






Anima mundi danas svjetlom nad svjetlima šapuće uzdrhtalom kozmičkom srcu, slijedi krike uplašenih galebova, ponudi im gutljaj pjenušave sreće, rastjeraj sve oblake tuge nad hridima oceana snova i posadi nebeske cvjetove u perivoju njihova nutarnjeg raja. Kapljicama nebeskog nektara ugasi žeđ ožednjelima na izvoru tog božanskog pića, pokaži put tragačima bisera što u bespućima drevnih oceana izgubljenu sreću traže i ne osjećaju da u njima samima Kairos ljubavne kristale slaže. Svojim toplim dahom osuši suze na licu njihova vremena, crne, gorke, nezaustavljive suze koje i bisere u pepeo pretvaraju i od svjetlucavih zrnaca tminu stvaraju. Srce vanvremeno, galijo  svemirske dobrote, usidri se u njedrima gladnih ljepote, u njedrima punim strahote, u njedrima bez ljubavi i toplote. Postani sunčana oaza u pustinji bez snova, mak u usahlom žitu zrelih plodova, voda u toj tugom isušivanoj Sahari, žeteoc žetvi neiživljenih izazova, budi srce tužnom srcu u osjećaja pustari. Noćas će blještati svjetla nebeske pozornice, iskrit će pjenušave kapljice božanskog pića, srca ljudska će se zrcaliti u sutonskoj zvijezdi. Želim sebi i vama da se  sreća u našim dušama gnjezdi.  

http://umijece-vremena.blogspot.com 

Mirisni zagrljaj Amora i Psihe.





Promatram oslikanu legendu o zagrljaju Amora i Psihe, ćutim sjedinjenje duše i materije, osjećam kako se miris tajanstvenog parfema širi svemirom i opija svijest osjećanjem osjećaja ljubavi. Čulo mirisa je najstarije osjetilo koje posjedujemo. Direktno povezano sa središtem u mozgu u kojem se zrcale naše emocije ono u nama iskri misaono- osjećajne slike, njeguje tjelesnost, a dušu odjeva u lepršave boje elizejskih poljana. Već više od 3000, godina se ljudi služe mirisima pri lječenju tijela i duše. Iz toga je proizašla moderna Aromaterapija, koja se danas uspiješno primjenjuje u psihoterapiji. U galeriji uspomena u dubini duše se slažu osjećajne slike pune mirisa. Miris je uvjerljiviji od riječi, izgleda, osjećaja i volje. Od snage mirisa se ne možemo odbraniti, ona ulazi u nas poput zraka u naša pluća, ispunjava nas, prožima, protiv nje ne postoji sredstvo. Mirisu se ne možemo oduprijeti, jer miris je brat naše duše, miris ulazi u nas, prodire u samo srce, gdje jasno razdvaja naklonost od prezira, gađenje od slasti, ljubav od mržnje. Tko vlada mirisima, vlada i ljudskim srcima. Mirisnim slikama se prisjećam djetinjstva. U nijansama  Rembrantovih boja se nazire bakina spavaća soba puna mirisa dunja. Ljetovanja na moru odišu pješčanim žalom, vonjom sedefastih školjki, mirisom vidim beskrajna polja lavande i perunika, a ljubičasta boja treperi mirisima prvog poljubca. Jedna od mojih pjesmica, iz vremena oluje ruža, me danas prisjeća da sam tada nesvijesno provodila aromaterapiju nad svojim srcem i tražila bezimeni osjećaj kojem darovah ime prva ljubav. U ovom zadnjem praskozorju protekle godine otvaram požutjelu bilježnicu i osjećam miris prohujalog vremena. Davni izričaj mi se smiješi ljubičastim mirisom sna koji budna sanjam. Još uvijek volim kič najluđe noći u godini, kič zagrljaja odlazeće i dolazeće sreće. Presložih stih u korijandole duginih boja i buket mirišljavih strofa.




U snu
zakoračih u galeriju srca,
u tajanstven svijet treperav i moćan,
uzdrhatala duša moja je uronila u drevno stanje
u zagrljaj ljubičastog mirisa, u moje nedosanjane sanje.
Svjetluca kristalni Amorov hram, maglovita sjećanja, prve ljubavi zov
treperava mladost, djevojački sram žudnja, purpurni mirisi i osjećaj nov.


Mirisi
se svemirom šire,
bude u tijelu zapretenu vatru
otvaraju pore, uvlaće se u skrivene dubine
da milovanjem nježnim mirise srama i tuge satru,
da duši dokažu snagu te mirisne miline
želja se pretače u nježnu toplinu
vječno u duši zatomljeni miris
srcu vraća sreću, vedrinu,
i ljubavi oris.


U dubini duše tajnovit se perivoj krije,
Amor i Psiha, miris ljubavi davne moje srce grije.
Zalutalo u galeriji snova, moje srce vječnu sreću nađe
u treptajima njinim mirišljavo snoviđenje još uvijek postoji,
sudbinska ruka skrivena u tjelesnosti životne lađe,
mirisno blago u sebi krije i njime ljubav kroji.



Neka vam Nova godina donese samo mirise sreće, ljubavi i snova.




http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.webstilus.net/content/view/9757/65/

Svjetlosni zagrljaj miomirisnog sna.






Nebo mi se smiješi mirisom praskozorja,
omamljuje me treperavim mirisom sreće,
dodiruje me titrajima mirišljave svijeće
i ja
uranjam u mirisni zagrljaj snoviđenja,
i
u zenitu zajedničkog buđenja,
u parku mirisnog vremena,
u fontani vječnoga svijetla,
u poeziji vanilije, cimeta i ruža
u mirisima zajedničkog sna
na mirisnom trgu duša
vidim davno prolivene suze
kristalne kapljice nektara,
u mirišljavoj kupki postojanja
u mirisu tamjana sa drevnog oltara,
u iskrenju duša naših mirisnih sanja,
u novom rađanju davnih vjerovanja.






Prosinac je mjesec u kojem su mirisi drugačiji. U decembru sve miriše na ljubav, djetinjstvo, mladost, na ono čudesno prohulalo vrijeme u kojem su božićne bajke bile moć sadašnjeg trenutka. Danas na kraju ovog čudesnog mjeseca, mjeseca došašća ljubavi, mjeseca punog čarolija, snova, obećanja, opraštanja i želja, mjeseca u kojem dosežemo beskraj i vječnost vjerovanja, mjeseca u kojem se Anđeli spuštaju k nama i poklanjaju nam mirisne nebeske cvijetove da bi u sjećanje vratili miomirisne sanje.





Sa zimskog neba je u tom sutonu kapala ljubav i pretvarala se u kristalnu sliku sreće. Na trgu cvijeća stoji, bajkovitim mirisom ogrnuta, djevojka nježna kao pahuljica satkana od lepršave mekoće neba, očiju boje zvijezde padalice, sa buketom dobrote u rukama. Mirisala je na san i tiho se ušuljala u srce slučajnog prolaznika. Smijeh je skrivala iza mirisa vanilije i cimeta i drhtavim glasom decembaskih ruža, nudila tek ubrane igličave grančice, donešene iz šume u kojoj su joj srne jele iz ruke, a maleni mečići u njenom zagrljaju tražili toplinu mladih njedara. Jedan je čovjek kupio ruže pune decembaskih mirisa, a ona prospe zvjezdanu prašinu na put njegova buđenja.
"Ove ruže čekaju na tebe već dugo. Mirisale su na proljeće, ljeto, jesen, a sada mirišu na vrijeme došašća, na vrijeme ljubavi i mira" šapnu tajanstveno nezemaljsko biće, čovjeku koji je tužna pogleda stajao pred njom.
Na njegovom licu se naslućivao osmjeh. Držao je cvijeće i udisao miris. Bila je to pjesma koja je dodirivala sva osjetila, koja je kroz nosnice ulazila u dušu i stvarala slike stare ljubavane legende. Vidje svjetlosni zagrljaj Amora i Psihe, osjeti čudesan zanos i pruži ruke ka djevojci koje više nije bilo. Opijen nepoznatim mirisom, slikom legende u tom je trenutku osjetio u sebi rađanje ljubavi.
"Jedan uzdah koji s usta k ustima leti u trenu kada se duše spoje, kada srce srcu o ljubavi zbori, a riječ ljubav nemože u ljubav preći." šapnu lepršavoj silueti koja je nestajala u oblacima.
Tišina je mirisom grlila zamrla čula. Zrak je bio pun čudesnog sna, trenutak vječnosti i snoviđenja.
Šuteći se gledaju dvije duše, pijući iz božanskog vrela njihovi pogledi govore sve. Nepoznata djevojka ga mirisom vrati u ljepotu sna, u djetinjstvo, u svijet bajki, u mladost, u svijet oluje ruža. Čovjek udahnu još jedan put, mirisi prosuše anđeoski glas koji prošapta mirisom davnoga sna.
Ljubim djelić neba na kojem si ti, svemirsku poljanu u kojoj nema druge zvijezde do tebe. Ti umnožavaš univerzum, ti širiš prosinačke mirise ljubavi mojim uzdrhatlim srcem. Tvoje oči su jedino svjetlo koje imam, miris rasutih zvijezda livadom moje duše, a koža tvoja, ta nježna paučina neba, drhti kao što drhti put zvijezde padalice u ovoj svetoj noći. Ti si kći beskraja, imaš svijetlosno tijelo nebeske plivačice, jahačice vjetra, sijačice sreće, ti mirise pretvaraš u zvjezdani prah kojim zemlju pretvaraš u cvijetnu livadu u ovoj zimskoj noći. Osjećam tvoje dodire, nježna milovanja s mirisom mandarina i naranči, dok tvoje oči uzburkavaju valove moje žudnje za tobom. U pjenušavoj kupki snova, u mirisnoj kupki sreće ja postajem mjesec i skidam ti odoru nepostojanja, ljubim ti usta od gorućeg svijetla i osjećam mirise vanilije, cimeta i meda u sjeni tvoga pogleda. Promatrala ga je sa žudnjom u očima i željom na usnama. Čovjek pruži ruke i u zagrljaj mu sleti djevojka nježna kao pahuljica, treprava kao zvjezdana prašina, uzdrhatala kao miris njegovih davnih sanja. Mirisi zime su opijali, u kaminu je pucketala vatra i širila vonj borovih grančica, na stolu su dogorijevale četiri svijeće, a na okna njihovih duša se spustio anđeo ljubavi. Opijeni, vidješe zvijezdu padalicu i ostadoše svjetlom zagljeni u svom mirisnom snu.



http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://anatomija-jednog-samoubisva.blogspot.com/
http://www.webstilus.net/content/view/9751/65/

Donnerstag, 30. Dezember 2010

Svjetlosni zagrljaj zvijezde ljubavi





Na nebeskom balu jedna zvijezda mala, zaigrana vila iznjedrena iz svjetlosnog vala razbija nedoglednu tamu, ruši tajnovitu tminu i plešući po elizejskom cvijeću blješti sretna i zalutalim putnicima, svim ljudima svijeta, šalje samo sreću. Njena svjetlost davna na dugačkom putu prošla je kroz galaksije razne i dotakla mnoga nama nevidljiva sunca, kupala se u oceanima noću, zrcalila u ledenjacima i pahuljicama svakog planinskog vrhunca. Gledam u beskraj nasmiješenog neba, vila svjetla, zvijezda ljubavi razigrana na horizontu s trenutkom mladim, dolazak mladog ljeta slavi. Srce moje trepti ritmom skrivenom u njenom sjaju, u dubini tog čudesnog pogleda snena, zaigrano sjetna vidim duše moje sjenu, zrcaljenje mene putnika bez cilja, mene vječnog lutalicu u čizmama od tisuću svijetlosnih milja. Pružam ruke ka malenoj zvijezdi, zvijedi koja godine mog života u svjetlosti svojoj krije, zvijezdi koju ljudska ruka još dotakla nije, zvijezdi sjajnoj, mog rođenja znakom i čudesno se svijetlo k meni spušta njenim vilinskim tragom. Bisere mi šalje ta, vječne ljubavi stvoriteljica snena, bisere za nisku svih prošlih i dolazećih ljeta. Promatram kako beskraj nebeskim cvijetovima cvijeta, Silvestrovo već na istoku rudi, osluškujem tu čudesnu simfoniju svijeta, lepršavu pjesmu u svjetlosnom zagrljaju sjedinjenih vječno sretnih ljudi. A ljepotica bajna, moja zvijezda sjajna, sije sjeme bisernoga zlata i posvećuje svaka srcem srcu srcem otvorena vrata. Pogledajte, u noći ovoj, noći otvaranja kapija novog desetljeća, ljubav kaplje zvjezdanim prahom sa zvjezdanog neba, biserna kiša, suze radosnice svjetlosne vile, čudesna ljepota koju svako živo biće, svako ljudsko srce treba.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Svjetlosni zagrljaja u Neutrinogradu vanvremena.





U Neutrinogradu, u krošnji svijesti, iz vrtnje kristalnog misaono- osjećajnog vretena izranja svjetlosno prabiće i tka vječnost i beskonaćnost. Tu vjekuje trojstvom sjedinjena boginja sretnoga trenutka, čuvarica Luninog hrama, jahačica srebrenkastog sjaja. Osluškujem etidu skladanu svjetlošću noćnog lutalice, čujem tajnovitu muziku kralja bez krune, vladara vječnih mjena, nosioca tajanstvene svjetlosti bezvremena jedinog svjedoka da tmina ne postoji, da se sunce uvijek zrcali u beskraju vanvremena. U spiralnoj dinamici fizičkoga tijela osjećam ritam nebeskog vretena, u jecaju tišine osluškujem glas nutarnjeg rapsoda, u treptajima leptirića, u srcu čujem simfoniju Pitagorinih sfera, u tvom postojanju, u sjećanjima vidim akustičnu sliku Venerinog zlata, u sanjanom koncertu od duginih boja prepoznajem mirise sa našeg staroga škvera. Sjetih se zvjezdane galije i sonate od snova kojom smo znali nebom odjedriti, osjetih iskrenje plama na pepelu sjećanja u ovoj prividnoj tmini snoviđenja, poželjeh dotaknuti strune zaboravljene lire i u sebi probuditi stare snove, da u zagrljaju uspomena ponovo čujem ona davna nježna uzbuđenja, da osjetim dobro poznate titranje u kaležu vječnoga života. Tada odlutam tajnovitim stazama samo srcu znanim, pješčanim žalom punim tragova naših zajedničkih koraka, vrhovima uspomena, pejsažima suncem duše obasjanim, jedrim lijepim sjećanjima kao nekad naša osjećajna karaka. Pričinilo mi se jednom da te je život odnio u daleke oceane, tebe čuvara mladosti i sudionika plesa čudnovatih sjena, čuvara stiha i pjesama koje su samo za tebe stvarane, tebe pjesnika poezije vode koja je u boli i strahu zaboravljena. Za tebe vječnog putnika snovima ostadoh tek mala utjeha, za tebe produžih prekinutu liniju u srcu naznačenih staza, za tebe oprostih onima sa pečatima pradavnoga grijeha, za tebe jedrim željom do još neostvarenih, tek sanjanih oaza. Dušom osluškujem mjesečevu sonatu uvijek kada se prošle tuge zazrcale u suzama neba, kada zamiriše rujansko voče, a nebo najavi dolazak jeseni, kada kotač života odpleše svoj puni krug u uspomenama, kada u tom početku bez kraja čujem svjetlosnu muziku u lahoru snova. Tada uranjam u dubine unutarnjeg oceana i čujem šapate branitelja Atlantide, pjev sirena, tajnovitu simfoniju morskih orgulja koja me prisjeća da se drevna utopija ugnjezdila u najsvjetlijoj točki moga utjelovljenog uma. Šaputava svjetlost moga malog svemira, mi tada odaje snagu misli drevnih mudraca, dokazuje mi da su i oni osluškivali istine svojih dubina, da su nam ostavili u naslijeđe svjetlosne puteve ka zvjezdama našeg unutarnjeg neba. Ne želim se vraćati u ispričane priče, ne želim više skrivati sjenku duše uzdrahtalim srcem osmišljenu, ne gledam slike prošloga života koje budući poriču, ne sanjam nove sanje dok one stare nisu životom odživljene. U Neutrinogradu, u sjeju šaputave svjetloszi, u zagljaju trenutka sretnog buđenja osjećam da u sebi nosim sve tajnovite kozmičke zakone i pokušavam ih snagom znatiželje, žudnje, čežnje, želje u sebi oživjeti.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/09/varijacije-na-temu-agonije-ekstaze-i_7524.html

Svjetlosni zagrljaj magije prohujalog i dolazećeg vremena.






Iz zagrljaja duše i materije izrasta kristalno jasna slika vanvremenskog svijeta. Na obzorju uma se zrcale nedohvatne daljine paralelnih svemira. U Genevskom tunelu blješte snovi satkani od tkiva ljudskih žudnji za otkrivanjem kozmičkih zakona. U misaoteci Proustiani, u univerzumu uma, titranjem nevidljivih struna, vječnim plesom čudesnoga svemirskoga tkiva, iza sedam ljudskih vrlina i misaonih dolina, ponekad jako daleko, ali uvijek tako blizu, u perivoju snova, se krije tajna vrulja naše svjesnosti. Na tabuli smaragdini drevna mudrost stoji, sunce i mjesečina su otac i majka našega života. Na našem unutarnjem nebu se mjesec i sunce oduvijek vole, zaigrani igrom svjetlosti i tmine oni nove ideje posipaju zvjezdanim prahom i u mrežu spoznaje love. U središtu srednjega kruga, u središtu našeg malog svijeta, iz vrulje života iznjedrene u božanskom nizu, Jakovljeve ljestve ka našem malom raju dižu i uvode nas u Kristalni zamak u kojem se uvijek nove dimenzije roje. Iz trinaestog eona svevremena, iz anđeoskog svijeta gnostičkog vjerovanja mileniji kroz perivoj svijesti teku, vječna svjetlost, majka nad majkama, mudrost odjenuta u kristalni sjaj naše misli pretvara u zvjezdanu rijeku, tajnovitu, žuboravu svjetlosnu glazbu kojoj neznamo početak i ne naslućujemo kraj. Nečujna bujica proživljenog života prolazi kroz vrata našeg vremena iskreći sjećanja na prohujale dane, na ono vrijeme divno kada se u našem srcu ugnjezdio osjećaj satkan od Venerinog zlata, kada je niska od blještećih bisera izronila iz sedefaste tame. Osluhnimo svjetlosnu muziku uma, slušajmo što se u dubini duše zbiva, pogledajmo kroz kristalna okna, uronimo u trenutaka slap, osjetimo kako tijelo uživa, ta sretna, vremenske rijeke, svjetlucava samoosjećajna kap. Tamo daleko skriven iza džungle misli na nas čeka tajnoviti zamak, kristalni dragulj svijesti. U toj dragocjenoj prizmi se prelama svjetlosna snaga našeg postojanja, u njemu se zrcale sjećanja, uspomene, snovi, znanja, vjerovanja, sve se u njoj iskri osjećajnim redom, u njoj se uvijek susreću duša i njena sjena i skladaju suptilnu muziku naših snoviđenja. Sjetimo se Kafkinoga Jozefa K. sjetimo se njegovih uzaludnih lutanja kroz bespuće misli kojima nije znao darovati ime, sjetimo apsurda Camusovog stranca koji ubija sebe jer nije pronašao iskru koja bi ga odvela u kristalni zamak u kojem se krije zapis tajni, zapis ispisan slovima srca, zapis u kojem je skrivena tajna šifra smisla našega života.


"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Utjelovljeni um" str. 55
poglavlje "Misaone slike" str. 103.

http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/

Svjetlosni zagrljaj davno usnule Aleksandrije.






U misaoteci Proustijani, u gradu sanjajućih knjiga, na vrhu svjetlosne planine, u Kohinoru svijesti, u djeliću trenutka vidjeh zadnje kapi isplakanih kiša koje su ostavile kristalni trag u njegovoj duši. Kralj pajaca, kralj bez krune sa maskom koja je vješto krila tugu stoji na obali oceana snoviđenja. Nad srcem je bdijela davno usnula Aleksandrija  puna treperavih misli koje su plesale krug na koordinatama sna. Svemir je mirovao tajanstvenom eksplozijom boja i tišinom svjetlosti koja je skladala spiralu dolazećih zvukova. Na orkanskim visovima želja vjetar se igrao sa vrtlogom nevidljivog vretena i zatvarao atome strasti u kozmičku energiju vječnosti. U sutonu izađoh iz putanje duše i zaronih u orbitu nečeg nepoznatog što se tek naziralo na istoku znatiželjnog uma. Gledala sam prazninu koje nije bilo, uspinjala sam se okomitom stijenkom žudnje da osjetim vertikalni mir polja u kojem procvjetaše pupljci ljubičastog cvijeća. Koraci iz nekog davnog snoviđenja probiše zvučni zid nutarnje gluhoće i satkaše dugu na horizontu buđenja. Na spiralnoj putanji sjećanja zaiskri zlatna škrinja puna prošlih strahova. Nevidljiva ruka sudbine pomaknu zavjesu sa obzorja jave i ja začuh neisplakane tuge kako napuštaju dubine nutrine i nestaju u nedohvatnim širinama prohujalog vremena. Praskozorje novog trenutka prosu svjetlost u koordinate srca i zaobli prostor duše u novu dimeziju postojanja. Probudih se tonovima nečeg nepoznatog u meni. Kroz kristalnu prizmu svitanja vidjeh sunce kako gasi tminu i pali svijeće praiskonskih vjerovanja. Veliki prasak nutarnjeg svemira je probio trodimenzionalno nepostojanje i propustio svjetlost u treptaj  još snenog oka. Kristali isplakanih prošlih kiša oživješe novim bojama i zatvoriše trenutak u riznicu postojanja. Dječak očiju boje sna skinu masku tuge sa lica i mi pokloni cvijet sa anđelom čuvarom na tek otvorenim laticama novog snoviđenja.

Zvjezdani zagrljaj novog desetljeća.









Zvjezdana rijeka se njedri u snovolovku svjetlosnih niti
snovi se nižu, slažu se biseri već odsanjanog slapa
iskre suze neba, cvijet života se draguljima kiti
rijeka života se s' oceanom sanja stapa.

Titra trenutak, izrasta u čudesan nebeski cvijet
laticama želja, čežnji i sanja odbrojava sate
mirisnom rapsodijom daruje cijeli svijet
leptiraste sanje se na njemu jate.

Nebeskom rijekom zvjezdani jedrenjek plovi
blješti galija u sjenci vatrometna sjaja,
svilenim jedrom tek uspomene lovi,
šapatom sjena odsanjanog raja.

Lahor sreće miluje njina leptirasta krila
kroz arkade snova prolazi života lađa
dodiruje trenutke nježno kao svila
novo desetljeće zagrljajem rađa.

Svjetlosni zagrljaj u odeonu želja.






U misaoteci Proustiani, u gradu sanjajućih knjiga, u oceanu snova, u odeonu želja  Artemida, Ametista i Damjana skladaju melodiju vanvremena kojom sićušne strune tjelesnosti pretvaraju u lepršave iskre koje bdiju nad mojom samoosjećajnosti. U perivoju sanja se šire mirisi ruža, u dvorcu svijesti iznjedrenom iz kristalnih niti spoznaje osjećam zagrljaj duše i tijela, ćutim milovanje duše svijeta, vrtnju nebeskog vretena. Zatvaram oči, iza zcrala svijesti vidim monografiju iscrtanu slikama od snova i iz nje mi se smiješi nutarnjim suncem obasjano trojstvo, treperava, lepršava ljepotica leptirovih krila. Osjetih kako vrulja ponornica vrije novim uzbuđenjem i šapnuh još usnulom dječaku očiju boje sna. Neka ljubav pleše u mojem glasu, neka se odmara u tvojoj tišini, neka kroz moje srce stiže do tvog trenutka. Neka poput zvijezda sjaji u tami mojega sna i neka rudi u tvojem buđenju. Neka ljubav plamti u vatri mojih želja i teče tvojim venama iz mene u tebe ljubavi moja. Dopusti mi dragane da u svom životu osjetim tvoju sreću i neka ljubav pleše bojama nade i strunama velike harfe, neka pleše nebom ovog svitanja i neka se vrati u život životom tvojim. Dozvoli srcu da ispuni obečanje i kreni ovoga trena, kreni miran u dnevnik dana i budi spreman za kroniku onih što slijede. On otvori oči i ja vidjeh svoj lik u bojama njegovih snova. Probdjela sam ovu noć na žalu sna gdje neka, do sada nepoznata snaga, pokreće plimu i oseku života. Noćas opet oživjeh pod zvijezdama. Svitanje mi šapnu budi strpljiva, strpljiva do zvijezda i ja osjetih plimu života i dlanove neba kao ljepotu i kao mir. Šapnuh nebu, čovjek živi samo jednom i stidljivo sunce razbi maglu zimskog jutrenja.Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe, koliko se može kad se stvarno voli. Tišina zagrli moje misli, a ja začuh simfoniju nutarnjeg svemira. Lepršavo trojstvo mi šaputavom svjetlosti univerzuma uma govori:
"Odrasti još jednom do djeteta, zadrži dijete u sebi, budi dijete veselja i sreće, zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli srcu da diše onda ćeš znati suosjećati, znat ćeš biti sretna i nesretna, radosna i tužna, odmorna i umorna s onim koga voliš"
Osjetih mir, osjetih sreću, a sudbina mi pokloni kristalni cvijet, cvijet bez vremena, cvijet koji ne vene, cvijet koji vječno živi, cvijet koji vječno miriše, cvijet na čijim se laticama svjetluca jutarnja rosa kapljicama života iz kojih se u tijelu rađaju lepršavi leptiri i izrasta najvrednija energija našeg postojanja, ljubav.
Jutros u meni prestade noć proteklih dana, horizont zagrli ocean novih želja i ja iznjedrih u knjizi našega života slova od snova, mirišljave cvjetove istinskog postojanja i krenuh cvijetnom galijom pod koplja dnevne svijetlosti. Začuh glasove smirenja i prisjetih se obečanja datog samoj sebi na početku sna. Strahovi sazdani od prolaznih trenutaka usnuše zorom ovog buđenja. Na obzorju zaiski kristalni most duginih boja. Zagrlih trag sunca, prođoh kroz stupove sreće i šapnuh još jednom usnulom pjesniku:
Zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli srcu da ispuni obećanje i kreni sa mnom ovoga trena, krenimo zajedno, krenimo mirni u dnevnik dana i budimo spremni za kroniku onih što slijede!


Kolaž satkan od stihova iz zbirke pjesama "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
i izračaja moje uzdrahtale duše u vremenu straha od bolesti dječaka očiju boje sna i zagrljaja duše i materije, svjetlosti tmine, znanja, vjerovanja i ljubavi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Mittwoch, 29. Dezember 2010

Šapat velikog svjetla, non scholae sed vitae discimus.






Duša svijeta, svjetlosni zagrljaj neba, tajnoviti izvor života iz kojeg su izrasla, samo naizgled čvrsta nebeska tijela, ta, zbog ljudskog neznanja, u naizgled čvrstoj materiji zarobljena vječna božja energija, čezne za čovjekom koji će jednog dana sebe i nju osloboditi iz okova neznanja. Ostvarenje tog sudbonosnog čina će biti sposobnost ljudskog uma koja će postati stvarnost u trenutku svjesnog spoznavanja mogućnosti koje se kriju u čovjekovom misaono- osjetilno- osjećajnom univerzumu, u njegovom utjelovljenom umu.
Dok su crkveni oci to veliko svijetlo, dušu svijeta, tražili iza neba, alkemisti su veliko svijetlo tražili u materiji. Giordano Bruno je tu božansku energiju tražio u beskrajnom svemiru, u sebi i u svakom čovjeku. Za alkemiste je duša svijeta bila sveta iskra koja se skrivala u tami materijalnog pa su pokušavali pronaći formulu koja će metale pretvarati u zlato ili čovjeku poklanjati vječnu mladost. Stoljeća su se smjenjivala, a magična formula je ostajala skrivena u vjerovanju u nju. Univerzum je bio statičan, zemlja njegovo središte, a raj carstvo koje se krilo iza univerzuma. U čast toj, tajnom obavijenoj, svetoj iskri su se k nebu podizale katedrale. Katedrale su bile i ostale, dvorci u kojima stoluje nedohvatljiv Bog, nevidljiv i svemoćan. Svete mise i zahvale Bogu, su bile i ostale vrijeme prividnog mira u kojem se ne stari, a uzimanje hostije, tijela božjeg lijek koji čovjeka oslobađa grijeha i brani od bolesti.
Zemaljski vrt je u vrijeme tamnoga srednjega vijeka usahnuo, mitovi zamrli, vile nestale iz mora, jezera i šuma. Sve što je bilo vrijedno i u što se vjerovalo nalazilo se u Božjem vrtu neprolaznosti u, za živog čovjeka, nedohvatnoj vječnosti. Naša plava ljepotica je u tim mračnim stoljećima bila samo prebivalište za prolazna ljudska tijela i ničeg važnog osim, ignorancije, naučenog neznanja nije bilo na njoj. Crkveni oci su širili strah među ljudima stvorivši strašnog i osvetoljubivog Boga, u čije su ime gorile lomače i vodili ratovi. Tek za vrijeme Renesanse je Bog postajao milostiv i šireći svoju ljubav, svetu energiju, kojom je, kao u drevno antičko vrijeme, ponovo oživljavao prirodu u, čovjeku dohvatnom, zemaljskom vrtu. Našoj majci zemlji je djelovanjem tog nečeg magičnog vraćena ljepota, a svaki djelić prirode, pa i čovjekovo tijelo, je u sebi nosilo transcedentnu postojanost te magije, duše svijeta. To je bilo sretno doba kada su vile i vilenjaci, probuđeni iz srednjevjekovnog sna, ponovo lutali našim šumama i činili ljudima dobro. Duša svijeta je u tom vremenu razumjevana i tumačena kao esencija Stvoritelja koja stvara i razvija život i upravlja univerzumom. Ona je bila osnovni princip kreativnosti, pa su renesansni umjetnici vjerujući u savršenstvo Stvoritelja, njegovu volju izražavali u svojim djelima. Renesansna umjetnost je slijedila proporcije prirode i čovjeka u njoj.




Vjerujući da Božja ruka upravlja dušom svijeta, tadašnji umjetnici su svoju stvaralačku snagu crpili iz te energije i njihova djela su postajala izraz onoga što je stvorila Božja ruka. Oni su u svojim djelima ostvarili perspektivu i treću dimenziju učinili vidljivom.  To je bilo vrijeme kada je čovjekovo tijelo dobilo svoju vrijednost, koju je imalo u vrijeme antike u kojoj je čovjek mjera svih stvari. No u vrijeme renesanse, slijedeći još uvijek srednjevjekovne dogme, tijelo i duša su ostali odvojeni, a svijet je postao bezdušni stroj kojim je čovjek počeo racionalno upravljati. Apsolutnost prostora i prolaznost vremena je običnog čovjeka zauvjek odvojila od izvora iz kojeg je izrastao i čiju energiju više nije osjećao u sebi.
Svijet stvaralaštva, svijet tajnovitih snaga je postao san koji se dalje sretao samo u poeziji i laboratorijima zanesenih znanstvenika. Sanjari su sanjali i tražili istinu u neobjašnjenim zakonima prirode, živjeli vječnu renesansu duše svemira, dušu ljudskog postojanja, jedinu energiju iz koje izrasta trenutak, jedina stvarnost ljudskog postojanja.
"Priroda nije samo ono što mi vidimo" mislili su gledajući u beskraj noćnoga neba.
"Od čega li smo mi i univerzum uistinu satkani?" razmišljali su drugi u svojim laboratorijima i sanjali prostor i vrijeme sjedinjene u četvrtu protegu našeg postojanja.
"To je san koji će se ostvariti snagom samo izbranih umova." tvrdili su neki znanstvenici.
"To sliči nastajanju nove religije." mislili su sanjari i tražili puteve ka spoznaji te magične dimenzije.
"Oni koji uspiju sjećanje usmjeriti na sebe sama, koji se uspiju uistinu sjetiti svih svojih prošlih stanja, tek oni će uspjeti ostvariti spoznaju postojanja u četverodimenzionalnoj stvarnosti trenutka." pokušavali su neki privući pažnju neukih.
Naša stvarnost je višedimenzionalna, tvrde znanstvenici danas i otvaraju nam veći broj puteva ka njenoj spoznaji. Nema reinkarnacije izvora iz kojeg smo krenuli na ovo dugovječno putovanje evolucijom. Izvor je samo jedan jedini, energija je samo jedna jedina, ona ne treba posrednike, ona sama iz sebe izrasta i razljeva se svemirom i dotiče svakog čovjeka, svako živo biće, svaku travku i postaje život. Srednjevjekovni inkvizitori su pokušali posredovati između izvora i čovjeka i dokazali da su posrednici razumjeli, ali nisu osjetili, nastajanje te energije, da posrednici i danas okreću vodu na svoj mlin, da oni toj vječnoj energiji oduzimaju svojstvo stvaranja prostora i vremena.
"To je svojstvo još nedokučenih, najsitnijih struna iz kojih smo mi i univerzum satkani. Tri kvantna broja su nam dokazala postojanje kvanta, najmanje niti energije. Na Deskartesovim koordinatama prostora ta tri broja određuju njegovu trodimenzionalnost, ali još uvijek ne potvrđuju dimenziju vremena, trenutak u kojem dolazi do skoka, tog nevidljivog Boga u prirodi, nazvanog kvant." govore nam danas sanjari.
Jedan čovjek je u svom intelektualnom ludilu, tražeći sebe u beskraju mikrosvijeta, otkrio i četvrti kvantni broj, dokaz za rotaciono gibanje elektrona. To je, za sada, još uvijek samo misaoni dokaz postojanja dimenzije vremena u atomima, dimenzije koju Wolfgang Pauli nažalost nije nikada uspio pronaći u sebi. On je naslutio i postojanje neutrina, drugi su njegovu slutnju potvrdili dokazavši da je neutrino u stalnom međudjelovanju s materijom da ju stvara i razgrađuje u istom trenu. Neutrino, najmanja čestica atoma, je danas polazna točka za dokazivanje svojstava tajnovite tamne energije, koja čini najveći dio univerzuma i djeluje na njegovo širenje. Bez električnog naboja neutrino se spušta sunčevim zrakama u našu atmosferu i prolazi nevidljiv i neosjetljiv kroz nju, ulazi u zemlju i prolazi kroz nju, ulazi u naša tijela i napušta ih. Neutrino putuje univerzumom i našom plavom ljepoticom, dotiče nas svojim postojanjem u svemu u nama i oko nas i možda je u njemu skrivena i tajna čudesne energije koja je stvorila svijet.




Drugi znanstvenici su istovremeno uspoređivali matematičke simetrije u prirodi sa Bachovim sonatama i pronalazili slične ritmove u gibanju najsitnijih čestica atoma koji su pokazivali da univerzum u svom nastajanju sklada simfoniju životu. Umjetnost skladanja glazbe je sredstvo za izražavanje neizrecivog. Proizašla iz čovjeka i njegovog osnovnog ritma, muzika je akustična slika umjetnikove duše. Svijet atoma se sve više uspoređivao sa virtualnim orkestrom, a u tom sustavu je čovjek zauzimao sve važnije mjesto. Čovjek satkan od titrajućih struna i dio je tog virtualnog orkestra.
Plavi planet u našem malom univerzumu nas, ritmom disanja, podsjeća na sva tijela koja posjedujemo na iluziju vječnosti i beskonačnosti, skrivenu u konačnosti našeg fizičkog tijela i na to da svojim postojanjem sudjelujemo u nastajanju simfonije univerzuma. Oslobodimo li se dogmi, oslobodimo li se posrednika koji nam prevode Božje riječi, oslobođamo i tijelo iz okova čvrste materije. Naše tijelo nije samo oklop u kojem živi naša duša. Tijelo i duša sjedinjeni u našem malom univerzumu dokazuju postojanje božje iskre u nama koja nas sjedinjuje sa svemirom. Kada to spoznamo tada osjećamo da ni plava planeta, naša majka Zemlja po kojoj koračamo nije nesalomljiva. Jedino iz nas samih možemo poštovati i slijediti zakone po kojima je nastao svijet u kojem tako jednostavno i ugodno živimo i da sudjelujemo u stvaranju energije sa tog tajnovitog izvora. Tada u sebi nosimo cijeli univerzum, postajemo gradivni dio svijeta, osjećamo ga u sebi i postajemo slobodni u bespuću Božjeg sna. Slobodni smo pustolovi koji mogu zaploviti, kao Proustova Galija puna neotkrivenog blaga, ka izvoru svijesnosti spoznavajući da smo dio tog sna i da u nama samima treperi energija Stvoritelja. Duša svijeta je u nama a bez nje nebi bilo ni univerzuma ni nas.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=27445

Svjetlosni zagrljaj Platonovih i Heredotovih osjećanja osjećaja.






U misaoteci Proustijani, u gradu sanjajućih knjiga, na vrhu svjetlosne planine, u dubinama oceana snova vidjeh titraje antičkog zagrljaja, oćutih izranjanje dinamike kristalnog vretena iz zagrljaja duše i materije, osjetih rađanje bisera iz sjedinjenja pjeska i pjene, iskrenje kristalnog štapa. Osluškivah sonatu bezvremena i shvatih da ću je očima misli bolje čuti. Pogledah u nebo i nasmiješih se beskraju. Na granici između jučer i sutra u trenutku spokoja vidjeh kako se sjedinjuju nebo i ocean i spoznah da to što vidim, vidim srcem i da budna sanjam. Budim se u Platonovoj utopiji i ulazim u prostor- vrijeme izgubljenog kontinenta. Na leđima delfina plovimo morem sreće nesvijesni vremena koje nas je sjedinilo. Pred nama se otvaraju vrata velike delte i mi tonemo u zajednički san. Velika rijeka miluje rukama modru pučinu, a oči neba se zrcale u toj ljepoti. Tu u delti nepoznatog svijeta vidjesmo sebe u odorama druge epohe. Znali smo da smo to mi iako je prostor u kojem smo trajali sličio na strane, daleke mitove. Delfini izroniše iz antičkog beskraja i uvedoše nas u zemlju faraona, u zemlju u kojoj je Heredot na svom putovanju sjedinio vjerovanja u grčke, rimske i egipatske bogove. Tu je rođena Izida koja je rodila vrijeme. Izida, kvantno stanje prije vremena iz kojeg se izdigao čovjek. Majka nad majkama je i u Sofiji i Mariji, ona rađa, čuva i bdije nad vremenom i prostorom.
Pričnjalo mi se da među treperavim očima beskraja vidim najsjaniju zvijezdu među zvijezdama, maleni planet na kojem sunce nikada ne zalazi.
"Nebo nad tvojim čelom se uistinu smije" reče dječak očiju boje sna.
"Srcem se bolje vidi" ponovih misao koju pamtim već godinama.
"Tko sam ja u ovoj tvojoj priči?" upita me pogledavši nebo.
"Ti si vječni tragač za spoznajom, suprotnost koja stvara harmoniju, ljubav koja otvara vrata istini. Bez tebe me nebi bilo." šapnuh smiješeći se.
Velika rijeka u proljeće postaje more po kojem plove gradovi kao otoci Egeja. Iz njene dubine je boginja na leđima delfina iznijela ubijenog Setovog brata Ozirisa. Tako je iznjedrena ljubav iz koje se rodilo vrijeme.
Delfini su se smiješili i plesali svoj veseli ples. Oćutjesmo sjedinjenje misli i osjećaja, nastanak nietzscheanske apolonijsko- dionizijske radosne kupke iz koje se pjenila ljubav i rađao sretan trenutak. Izida i Oziris, on i ja u bajci i mitu, u trajanju među zvijezdama, vječnom snu na malenom planetu na kojem sunce nikada ne zalazi, na dlanovima neba, na planetu na kojem vjekuje ljubav. 
Ti i ja u odkucaju srca, u treptaju oka, u beskraju sna, u prostoru prije prostora, u vremenu prije vremena, na našem planetu, u našem proljeću i našoj strani svijeta. Stajali smo na obalama sreće, na mjestu gdje velika rijeka grli more, gdje se sjedinjuju vjerovanja, gdje na dlanovima božjim sve postaje san. Sunce je tonulo u trenutak vječnosti i rađalo vrijeme. Osjetih zagrljaj dana i noći i začuh zvjezdani šapat neba. Atlasove kćeri su nam se smiješile i mi spoznasmo da je ono bitno očima nevidljivo. Osjetismo odkucaje srca, pronađosmo skriveni zamak u dubini duše, tom malenom planetu na kome sunce nikada ne zalazi i počesmo živjeti svoju istinu o životu.


http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=27015

Svjetlosni zagrljaj pjesnika Anima mundi.






Kada utihnu osjetila i tijelo uroni u zaborav, kada pokreti zamru, a srce još uvijek tuče i mozak sniva sne o prohujalim vremenima, čovjek više ne osjeća postojanje u tijelu i prostoru, a sudbonosni trenutak postaje vječnost. Njegovi proprioceptori, sićušni, po cijelom tijelu rasuti senzori izgubivši kontakt sa mozgom, ne posjeduju više puteve kojima bi svijesti najavljivali težinu, položaj i pokret tijela. Tijelo je, slično lutki od slame, prepušteno hirovitosti svijesti i podsvijesti, igri svijetla i tmine duševnih stanja, osuđeno na bespomoćnost i čekanje kraja, dok spoznaja svega toga lebdi u kristalnom dvorcu svijesti, u bestežinskom prostoru iz kojeg čovjek samo voljom pronalazi puteve ka zvijezdama. Univerzum uma se ne osjeća ušutjelim osjetilima, on se misli, postaje čovjekovo stanje i njegova qualija, čovjekovo sjećanje, pamćenje prošlih stanja i njegova veza sa svijetom. Čovjek je onda bliži izvoru spoznaje, istinski osjeća prisutnost energije i istinski živi svaki trenutak.
Moj život je postao poezija posla kojim se bavim. Sjedinivši u sebi činjenice i pojavnosti sna o osmišljavanju plesa u tijelu koji sam počela osjećati mojim utjelovljenim umom, pokušavam razumjeti pjesnika svjetle samoće. Njegova poezija je protkana spoznajom nepostojanja i postojanja, neosjetlinosti, ali i osjećajnosti tijela i spoznaje posjedovanja utjelovljenog uma, duše i njene sjenke.




Hrvatski pjesnik Nikola Šop je odživio dvije potpuno različite faze života u kojima je svjesno trajao i na jedinstven način oblikovao svoju svjetlosnu dimenziju, svoje prostor- vrijeme. Na početku je dotaknut Eratinim dahom s Parnasa lutao djetinjstvom i pisao o jednostavnim svakodnevnim stvarima, bakinim naočalima, mrtvom pijetlu ili o vodopadu koji postaje rijeka vremena koje protiče pored njega. U mladosti je, kao i mnogi drugi, vrijeme tražio izvan sebe. Na samom početku rata 1941. godine, kada su na zemlju s neba umjesto zvjezdane prašine padale njemačke bombe, on je bježeći od smrti skočio s balkona i teško povrijedio kičmu. Četrdeset godina je, ne osjećajući tijelo, proveo vezan uz postelju, ali je nastavio pisati poeziju punu nježnosti, iznenađenja i proturječja. Postao je stidljivi sugovornik i smioni sekundant zamišljenim putnicima ka zvijezdama i zadivljeni zaljubljenik u svemir. Ljubav, energija koja nas uistinu spaja s univerzumom, se osjeća u svakoj njegovoj misli. Luta beskrajem svojih sjećanja i svoga znanja. Zaobilazeći Demokritovu mračnu spoznaju osjetilima, iz svog misaonog labirinta spoznaje uzbudljivu pojavnost prostor- vremena, svjetlosnu dimenziju ljudskog postojanja. Smrt u Šopovom univerzumu ne postoji. Postala je suvišnom. Time negira najvažniji čin kršćanske drame, spasenje. Izgubivši vezu sa silom teže oslobađa i materiju sile teže i ona prestaje postojati. Ljubav, nevidljiva ali uvijek prisutna Anima Mundi, duša svijeta i materije, je pokretač, posrednik i posjednik. Izgubivši snagu osjetila Šop je postao misaoni šetač svemirom i Platonovom geometrijom, putnik ka zvijezdama, pjesnik vječnog bestežinskog stanja.
Lebdeći u vakumu sudbine, svjestan da se orijentacija, uvijek odnosi na prostor- vrijeme, počeo je misleći osjećati prostor svoga tijela. Tako nastaje Šopova kozmologija, univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u njemu, njegova druga poetična faza. Pozivajući se na Platonova geometrijska tijela i Einsteinove teorije o prostor- vremenu on stvara svoju sliku svemira i tamo traži istinu o svom postojanju. Šop je želio otići sa zemlje i dodirnuti neke više dimenzije postojanja, osjećajući energiju metafizike svoga uma.




Poetski gradi "Kućice u svemiru". U stvaranju imaginarnog prostor- vremena Šop se odlučuje za geometrijske arhetipove, kocke i kugle. Misaono ulazi u ta idealna Platonova tijela, u vrhovna načela organiziranja prostora. Luta misaonim labirintom, sjeća se pokreta i vidi njihove odbljeske u labirintu svojih zrcalnih ćelija. Piše o prostoru kao da ga sam stvara i vjerujem da je u gluhoći svoga tijela i svojoj samoći uistinu čuo korake gluhog kola svojih najsitnijih ćelija i misaono plesao gluho kolo arkadijskog kamenjara iz kojeg je izrastao. Možda je misaono ulazio u leptirastu galiju i lutao svojim malim univerzumom, možda je istinu doticao treperenjem leptirovih krila. Možda je plovio amplitudom stvorenih prostora, od svemirskih prostranstava i misaonih slika do konkretnih kocki za kockanje i kugli za boćanje. Možda je u mislima budio Einsteinovog Boga u sebi i pozivao ga na kockanje, i istovremeno igrao boće sa običnim čovjekom. Klizavost kugle mu vraća davno umrle korake, on ih osjeća iako se već dugo nije pomaknuo s mjesta. Povezuje kocku i kuglu kao simbole tijela i duše, tijela i univerzuma njegovog misaono- osjećajno- osjetilnog uma.

U poeziji Nikole Šopa doživljavamo fizikalni univerzum i univerzum njegovog utjelovljenog uma koji je nadživio tijelo. Teško je prihvatiti gubitak tijela, još teže o tome pisati. To mogu samo oni koji su uistinu pokretnim misaonim slikama održali pokret u svom sjećanju i pomoću njega mogu stvarati svoje poetične prostore.
"Što ukoči ljuljanje moga mlina?" pita se pjesnik u "Mrtvim mlinovima". Iz dubokog sna ga je probudila tišina i nepokretnost vode, mrtvilo njegovih osjetila kojima je misleći vraćao dušu.
"Ko srebrena lepeza smrznut je mlaz." piše Šop i budi u sebi Ljubav da bi vrijeme ponovo poteklo. Otvorivši okna sna dozvoljava borovima da čuvaju noć u pustoši i bjelini samoće jer dugo mu dugo nitko neće doć. Pjesma ga budi iz sna i on vidi u snijegu anđeoske stope.
"Tko je to noćas, a da nije svratio, prošao neznano kraj moga mrtvog mlina. Tko je to bio?" Ostale su samo pognute breze i svečana tišina. On vidje svoju dušu bijelu sličnu vezu zavjese koju suton njiše.
"O Bože molim ti se za ljepotu njenog tijela, za miris vječni kojim u rosi tvoje cvijeće diše. Na prstima mojim drhti balzama puna žara. Balzama što ga sakupi roj uskrsnih pčela"
Ne želeći zaboraviti osjećaj dodira pjesnik je trnce, popratnu pojavu kljenuti, nazivao balzamom. Stihovima budi svoje tijelo i moli ga da zasja svježinom gorskih vrela, da odjećom skriveno u šum lana, svojim dubokim osjetilima nijema i slijepa služe njeno tijelo.
"Pokretom nevidljivim si skinuo s mene tijelo i pred tobom je nag zatreperio moj duh."
To je vapaj nesretnika koji je pronašao put da sve svoje tuge i tajne pretvori u šum jezika koji kao simfonija univerzuma treperi u trenutku i postaje veza k umu.



Srce, tog sanjara, je utihnulo. Šop nas je napustio 1982. godine i krenuo za davno umrlim tijelom. Za njega smrt nije ni nepovratna ni tragična. Rub univerzuma nije granica koja lomi svjetlost, nego je svija. To je beskonačnost koja se širi u oblini, a naći se na rubu je približiti se mogućnostima apsolutne intimnosti, povratka u sebe.
Sic transit gloria mundi. Mjenja se slava svijeta. To ne važi za dušu koja nije poznavala granice ni države, dušu koja prebiva u malim kućicama svemira.
Tadijanović bi rekao:


Tko stoji na vrhu
Vrha svemirske Kugle?
Šopov pijetao!




http://umijece-vremena.blogspot.com
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=30742

Rijeka svjetlosnih zagrljaja iliti astralne dimenzije svijesti.






Oni koji su bili u komatoznom stanju, koji su stajali na vratima vremena i u jednom trenutku im se pričinilo da odlaze u nepoznate daljine, oni pričaju o osjećaju slobode i ljepoti oslobađanja duše iz okova čvrste materije. Pričinja im se da se univerzum njihova uma širi i sjedinjuje sa svemirom. Kao pustolovi pred vratima sna oni, neodlučni zastaju i promatraju svoje tijelo kojim su do tog trena osjećali i osjećaju da posjeduju za druge nevidljivo tijelo, tijelo duše. 
Ono tada zasja kristalima, isprepletenih od superstruna, koji trepereći i titrajući odlaze prema velikom svijetlu. U tom trenu se njihovo, da tada samo naslućivano "zvjezdano tijelo" spaja s univerzumom. Superstrune titraju njihovim mislima, koje postaju osjećaj koji pamte. Do tog trena gluho kolo njihovih čelija postaje melodija njihove duše koja se spaja se sa simfonijom neba. U traumatičnim situacijama se univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, nazvan jednostavno duša, zgušnjava u točku prividnog mira i na taj način spašava ono najvrednije u nama naš život. Ova tvrdnja mnogima izgleda kao izmišljena priča, ali znanost nam danas tvrdi da čvrste živuće materije nema. Jedini problem je da mi nemamo osjetila za spoznaju osjećanja osjećaja titranja energije iz koje smo nastali. Univerzum uma napušta misaone okove čvrste materije, da bi omogućio energiji da se sama svojim unutarnjim zakonima obnovi i izliječi.
Svemir je živuća materija koja samu sebe stvara i održava, sam liječi svoje bolesti, zalječuje rane, odupire se već milijardama godina ljudskim pokušajima da prodru u tajnu njegovog početka. Svemir je jedan jedini, beskonačan i nesagledliv, izrastao iz plamena kako je to davno Heraklit slutio. Ljubav je energija koja se razvila iz plamenih jezika njegova početka i spustila se na našu planetu kao dobra vila koja bdije nad našim životima. Taj treperavi ostatak velike vatre se uvlači u naša tijela, spaja nas sa početkom svijeta i brani naše beskrajno carstvo, univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u nama.




"Univerzum osjetilno-osjećajnog, to je ono Nitzscheovo jastvo koje počiva iza mojih misli, to su drevne utopije, Atlantida i Campanellina država sunca u mojoj svijesti. države u kojima je jedina vladarica, njihova  vrhovna svećenica, Ljubav." pomislih prisjećajući se ljetnog podneva i nesreće. Zatvorih oči da bi misaone slike uistinu dobile pravi slijed u mojoj svijesti. Vidim mali bijeli automobil i sebe u njemu, čujem muziku iz radija "Ruže su crvene, tajne su skrivene.........". Sanjala sam život čija su vrata predamnom stajala široko otvorena. Ljeto, tek načeto sunčanim sjajem je najavljivalo podne. Sretna mladost i vesela znanost spojene u trenutak su me u uvodili u carstvo spoznaje. Prisjećam se trenutka kada sam spoznala da tijelo nije čvrsta materija.  Ljubav pruža svoje plamene jezike i uvodi me u istinu njenog porijekla. Da, mi smo tek na početku vremena, ovo svijetlo koje mi dodiruje oči je prije milijardu godina krenulo prema nama. Ljubav me grli svojim plamenim rukama i ja osjećam da sudjelujem u njenom nastajanju i cijeli svemir se skupio u ovaj trenutak u kojem se toplina nastajanja Ljubavi širi cijelim tijelom. Ja, Ljubav i svemir smo jedno. Odjednom se nađoh u tami, a muzika koju sam do tog trena slušala je postala drugačija, meni strana i nepoznata. Osjećam čudan mir u sebi iako danas više neznam koliko je to stanje onda trajalo. Polagani iz daljine se zvukovi života ponovo vraćaju u moju svijest. Ležim u bolničkom krevetu. Preživjela sam saobraćajnu nesreću. Činilo mi se da sanjam. Tek kasnije, kada sam se oporavila sam svjesno proanalizirala taj san. Bilo je to putovanje beskrajem, nekim čudesnim svijetlom koje me je nosilo u daljine. slušala sam tonove svjetlosne muzike koje sam istovremeno sama stvarala. Moj utjelovljeni um se oslobođao iz okova naizgled čvrste materije i ja sam uistinu čula do tog trenutka za tebe nečujnu simfoniju univerzuma. To bila moja podsvijest, onaj drugi, do tog trena nepoznati dio mene, koji je oživio u trenutku kada se moja svijest borila za život, stanje sada doživljavam kao nedosanjani san o ljepoti oslobađanja u svijetu punom zvukova univerzuma. Čini mi se da sam bila Odisej kojeg su pozivale Sirene u svoj dvorac pod morem, sprečavajući mu povratak na Itaku.




Očito sam tada bila na vratima smrti s kojih sam se vođena sretnom rukom sudbine vratila u život i počela ga svjesnije no prije dalje živjeti. Poetični tekstovi o kvantnoj fizici su mi otkrili mikrosvijet u kojem se svijest, podsvjest i materija ne odvajaju. Da li se foton svijetla ponaša kao čestica ili val ovisi od svijesti promatrača, a ja sam dugo, u mojoj spoznaji, ostala vjerna Newtonovoj fizici i doživljavala materiju kao nešto čvrsto, kruto i vjerovala da se na to "nešto" može samo iz vana djelovati. Materija i duša su odvojeni, mislila sam godinama i dozvoljavala mojoj patrijarhalno- materijalistički odgojenoj mašti da me uvjerava da sam u stanju kontrolirati i mjenjati samo fizikalni svijet. Duša, univerzum osjetilno- osjećajnog u meni, moje emotivno "Ja", je za mene godinama, ostajalo nedodirljivo.
"Promjeni obrazac u svojoj svijesti, kreni novim putevima spoznaje, učini nešto da tvoja duša uistinu postane dio tebe. Vjeruj mi samo iznutra se sanja." čula sam glas istine.
Duša je bila moj spasitelj, poklonila mi je vrijeme izlječenja, povela me je na prvo putovanje beskrajem i dozvolila mom misaonom "Ja" da se vrati u život.
Prisjećam se ponovo tog vremena, ali ovoga puta pokušavam svijesno čuti svoju podsvijest i ući u kvantni svijet mog postojanja.Titraji se preobražavaju u dobropoznatu oktavu, do, re, mi, fa so, la, ti, do. Osluškujem i međutonove, titraji proizašli iz univerzuma moga uma se spajaju sa tonovima svemira i skladaju simfoniju mog života. Povezujem tonove imaginarnim linijama i vidim uvijek nove geometrijske oblike iz kojih izrasta geometrija mojih misli. Superstrune plešu svoj ples i iz njihovog titranja, uz tonove oktave oni prelaze u spiralne i rotirajuće pokrete koji se sljubljuju s pokretima moga tijela. Obasjano zrakama sunca moje tijelo blješti bojama sna. Vidim, kako anima mundi grli moje misli i zatvara krug mojeg postojanja. Superstrune titraju i ja nošena ritmom ulazim sve dublje i dublje u sferu svog postojanja. Na svom horizontu vidim oči neba, blještave zvijezde koje mi pokazuju put ka podsvijesti, onom, ponovo gluhom kolu mojih stanja. Vidim i suze na licu vremena, da to je onaj dio mene koji još nepoznaje vrijeme i tek mišlju dotaknut dobiva obilježja mog vremena. Moje unutarnje oči vide titraje koje ja još uvijek ne osjećam. Ušla sam u svijet kvantne energije, vidim na koordinatama tri poznate dimenzije i spoznajem četvrtu u skakutanju najsitnijih čestica moje svijesti. To je moje prastanje, stanje koje je postojalo prije svih kasnijih stanja. Odjednom vidjeh najsitnije čestice kako se okreću oko svoje osi i na poznatim koordinatama beskraja postaju valovi iz kojih izrastaju moje misone slike. Ja neznam tko sam, od kuda sam došla i kamo idem, ali tonovi koje naslućujem mi objašnjavaju zašto me neka glazba oduševljava, a neka ne i zašto me neka stara melodija uvodi u snove, a neka navodi na plač. Sve do sada naučeno se skupilo u ovaj trenutak spoznaje i ja osjećam da jedino tu u dubini moje sfere sve znanstvene istine postaju vidljive i razumljive. Tu su skrivene tajne dobra i zla, svjetla i tame, tek tu osjećam punoću zbilje i oslobađanje energije i nastajanje neutrina koji neopterećeni mojim stanjima odlaze u beskraj i spajaju moj mali univerzum sa velikim. Na granici između svijesti i podsvijesti se lomi svjetlosna zraka moga unutarnjeg sunca i obasjava kristale u kojima se zrcali spoznati život i trenutak. S druge strane istine, u tamnoj strani doline moga dosadašnjeg života, se još uvijek krije arhetip, stranac koji me već godinama kao sjenka prati i tako skriven, pun još nespoznatih mogućnosti, određuje tijek mojega života. Podsvijest nije đavolje čudovište, nego biće u kojem se krije lumen prirode, koji tek spoznat, uz pomoć emocionalnog uma, može izaći na svijetlo moje svijesti. Potaknuta tim otkrićem ja se pitam, tko sam ja. Što osjećam i na što mislim kada kažem "Ja"? To je sigurno najfascinantniji objekt svih znanstvenih istraživanja od kada postoji čovjek. "Ja", tajnovitost te riječi sadrži u sebi sve ostale prirodne, još ne razjašnjene, tajne. Gdje, u kojem djelu mene se nalazi to veliko mudro "Ja" koje u sebi sadrži sve moje misli, moje osjećaje, moju svijesti i podsvijest?
U tom trenu spoznah da je upravo tu u tom naizgled nedodirljivom svijetu skriveno moje vrijeme, stvarna energija mog postojanja, to vrijeme koje u vrtlogu čestica i valova određuje i oblikuje sva moja stanja. Iz te dubine mog postojanja izviru svi pokreti koji dodiruju moju svijest kao misao ili kao uzdah, kao kucanje srca ili kao korak. Bez poimanja duše, mog emocionalnog uma ja nisam u stanju misao pretvoriti u osjećaj kojim mogu osjetiti univerzum uma, osušti suze na licu vremena, nisam u stanju osjete, izrasle iz osjetila, pretvoriti u osjećaje. Godinama sam se bojala praznine koja je ostala u meni pri sjećanju na ono ljetno podne, istine o trenutku nesreće, bojala sam se spoznaje o krivcu i pojave bolova koje sam prespavala.
"Vrati se u mislima u onaj davni trenutak, doživi ga očima srca, sjeti se udarca, odživi još jednom treptaj oka u kojem si vidjela vrata smrti. Ucrtaj ih u svoje sjećanje, opiši ih srcem koje ni jednog trena nije prestalo kucati. Jedino tako ćeš uspjeti ponovo u sebi probuditi uspavani osjećaj, osjetiti ljubav, tu petu protegu tvog istinskog postojanja." 
Osjetih kako se u meni sukobljava osjećaj straha s vjerovanjem u glas koji je dolazio iz djetinjstva.
"Daj mi znak gdje da počnem, kako da u kaosu osjećaja sjedinim one prave u istinsko postojanje?"




"Prisjeti se svega što si naučila, sjećanje je najbolji vodič ka budućnosti. Giordano Bruno te je svojim poetskim tekstovima uveo u njegov osjećajni labirint. Izgradi, slično njemu svoj Olimp i na njega smjesti svoja božanstva koja će te provesti kroz povijest ljudskog misaono- osjetilno- osjećajnog bogatstva. Na samom početku mudrosti se krije sjemenje iz kojeg se razvio i cvijet tvoje spoznaje. Nemoj se zadovoljavati samo viđenim, odslušanim i omirisanim. Pronađi u sebi svoj osjećajni labirint. U njemu se zrcali cijeli univerzum i sve postaje njegovog nastajanja. Uđi u njegovo središte jer jedino tamo možeš pronaći zvjezdu pod kojom si rođena, treperavu svijest svog postojanja. U zrcalima labirinta ćeš vidjeti sva svoja "ja", koja ćeš onda uistinu moći sjediniti u sebe samu. Kada osjetiš ponovo u sebi ljubav, tvoju petu protegu, kada ona postane dio tebe onda ćeš jednoga dana vidjeti svoj lik ozrcaljen u očima boje sna."
I ja izgradih moj Olimp, moju misaoteku Proustianu, grad sanjajućih knjiga, svjetlosnu planinu i dozvolih mom nutarnjem trojstvu, Artemidi, Ametisti i Damjani da me vode kroz misaono- osjetilno- osjećajni univerzum uma. Njihova prisutnost je toliko jaka da ih ja uistinu vidim u kristalnom labirintu svijesti, u nijansama duginih boja, čujem njihove glasove, osjećam njihove mirise. One me odvode u beskrajnost i vanvremenost u kojima su Božanstva hodala zemljom, u legende o vilama i vilenjacima, u sazviježđe pod kojim sam rođena.  Zahvaljujući njima počeh pisati tekstove o univerzumu uma, o umjeću svakodnevnog pokreta, umijeću vremena.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/2008/05/1624821256/anatomija-jedne-nesree.html
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=5247